Veliki projekat “Tri pisma iz Sarajeva” (Three Letters From Sarajevo) Gorana Bregovića je odveo na novi put oko svijeta. U Sarajevo će doći 24. augusta, zapravo nešto ranije, jer će u okviru programa ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala (16 - 23. august) biti prikazan i dokumentarni film “Tri pisma iz Sarajeva” nastao tokom snimanja albuma. Kamera je Bregovića pratila u studiju, a kadrovi su snimani i u Sarajevu i Tuzli, gdje je sa sazlijama Sifetom Avdićem i Mehmedom Bijićem radio pjesmu “Jalija” (Made in Bosnia).

Priča je počela prije nekoliko godina, kada je iz katedrale u Saint Denisu dobio narudžbu da napiše koncert za violinu i simfonijski orkestar. U razgovoru za Oslobođenje kaže da su mu tada na pamet pale dvije metafore, jedna je bila violina, a druga Sarajevo.

Trojica violinista

- Violina je bila moj prvi instrument koji sam učio svirati kao mali. I onda sam je uzeo kao jednu metaforu. Violina se može svirati na tri načina, u tri manira: klasični, dakle onako kako se svira u klasičnoj muzici, koji možemo nazvati kršćanskim, drugi je klezmer, način na koji koji violinu sviraju Jevreji, a treći orijentalni, onako kako violinu sviraju muslimani na Orijentu. A druga metafora je Sarajevo, za koje više ne smatram da je samo grad nego metafora za naše vrijeme. Ono što smo vidjeli u Sarajevu 90-ih, takav je danas čitav svijet. A ta metafora nam pokazuje kako danas možemo biti dobre komšije, a sutra pucati jedni na druge, pojašnjava Bregović, koji je, vodeći se tim metaforama, zamislio trojicu violinista (kršćanina, Jevreja i muslimana), a svaki od njih je sa violine slao jedno pismo (kompozicije: “Christian Letter”, “Muslim Letter” i “Jewish Letter”). Koncert sa tri stava, od koji je svaki predstavljao jedno pismo, premijerno je izveden u katedrali Saint Denis, sa solistima iz Tunisa, Tel Aviva i Beograda.

Album počinje ekstatičnim usklikom “Booosnaaaa”, koji prate zvuci tradicionalne, tzv. izvorne, bosanske muzike, a onda slijedi i pitanje “Ima l’ iđe, iđe išta luđe, joj?”. Ista pjesma je i na kraju albuma, s tom razlikom da pitanje na kraju glasi “Ima l’ iđe, iđe išta slađe, joj?”. Bosnom je tako, metaforički, uokviren cijeli svijet.

- Ta pjesma “Jalija” je na početku i na kraju albuma, zato što mislim da nam jalija određuje sudbinu, a jalija nikad ništa nije naučila iz historije. Tu je neki naš bijes kojim se vodim u svemu i tako sve razvalimo. Ne vodimo se razumom. Jalija nikad nije razmišljala glavom, nego onim dolje, zato i dva stiha u pjesmi: Udri Anta, Udri Šima i Zaima po jajima!/ Udri Miću, Udri Miću, Udri Miću po glaviću joj!. I ta moja trojica imaginarnih violinista šalju poruku adresiranu na tri religije sa kojima sam, kao i svaki Sarajlija, odrastao. Svi koji smo rođeni u Sarajevu, vučemo tu traumu koju je teško izostaviti, ali bismo iz nje morali izvući pouku iz historije i početi živjeti zajedno. To je i moja poruka jaliji, odnosno svima nama koji trebamo izvući pouke iz historije i početi živjeti s njima, kaže Bregović.

Na pitanje da li će oni koji trebaju razumjeti poruku, odgovara da je ona kao pismo u boci bačenoj u okean:

- Pa poruka je kao pismo stavljeno u bocu bačenu u okean. Neko će je naći, a neko neće. Ali tu je poruka pisao neko ko je Sarajlija i kome se, kao i svim Sarajlijama život dijeli, život prije rata i poslije rata, govori kompozitor, koji, unatoč depresivnoj društveno-političkoj situaciji u kojoj smo zarobljeni, gaji optimizam za budućnost. Trenutne političke podjele, prema njegovom mišljenju, ne mogu se još dugo održati.

- Kažu da u ​Sarajevu danas nema puno pravoslavaca, kao što u Banoj Luci nema puno muslimana. Ali mi ćemo morati početi da živimo zajedno, 21. vijek će nas na to natjerati. Nećemo imati nekog izbora, tako da sam u tom pogledu optimističan. Mislim da je u ljudskom moranju da se nauči živjeti s drugima i da je svako u onome u čemu djeluje dužan ostaviti neko malo svjetlo koje treba osvijetliti 21. vijek. Tako da je i najmanje svjetlo tu značajno, smatra Bregović.​

Ostatak intervjua čitajte ovdje

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)