U četvrtak, 30.05.2019. godine sa početkom u 11:00 sati, na sceni Kamernog teatra 55 održat će se predstavljanje knjige „SMRT U HAGU – Nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću“.  

Na predstavljanju knjige će osim same autorice dr. Nevenke Nene Tromp govoriti i Latinka Perović, Sonja Biserko, Vasvija Vidović, Ehlimana Memišević i Merima Šehić Prguda.

Dr. Nevenka Tromp predaje na Sveučilištu u Amsterdamu od 1992. godine. Od 2000. do 2012. je radila na međunarodnom krivičnom sud za bivšu Jugoslaviju u timu Tužilaštva na istraživanju političkog i vojnog rukodvodstva. Tromp je radila na povijesnim i političkim temama na slučaju Slobodana Miloševića od 2000. godine sve do njegove smrti u ožujku 2006. godine. Poslije njegove smrti i činjenice da je njegovo suđenje završilo bez presude, autorica knjige je odlučila upotrijebiti opsežni arhiv koji je ovo nezavršeno suđenje ostavilo za sobom i na osnovu dokaza, izjava svjedoka, audio i video zapisa rekonstruirati povijesnu naraciju koja se bavi ulogom Slobodana Miloševića i Srbije u raspadu Jugoslavije i ratovima koju su slijedili. 

Suprotno uvriježenom mišljenju da je arhiv Tribunala u Hagu nedostupan javnosti, ova knjiga pokazuje da je velika većina materijala dostupna javnost. Međutim zbog opsežnosti dokaznog materijala i drugih pravnih podnesaka, koji su u velikoj većini dostupni preko elektronskog arhiva Tribunala, akademsko israživanje je oganičeno jer nema adekvatnih presedana kako se snaći u moru materijala koji je nastao kroz suđenje jednog optuženika. Miloševićev sudski arhiv predstavlja unikatan povijesni izvor jer uključuje dokumente iz državnih arhiva Jugoslavije i Srbije koji bi bez ovog suđenja ostali skriveni od javnosti sljedećih 50 godina i više. Ovako su mnogi dokumenti iz Beogradskih arhiva - ali ipak ne svi - zbog autoriteta ovog UN suda, postali dostupni javnosti. Drugi važan element jest da je Milošević, zastupajući sam sebe, na suđenju komentirao mnoge povijesne događaje ostavljajući za sobom trag riječi od velikog značenja za pručavanje njegovih javno proklamiranih ciljeva, onih stvarnih ali skrivanih od javnosti. 

Autorica ove knjige predstavlja metodologiju po kojoj se arhiv suđenja za masovne zločine koristi kao značajan izvor za pisanje o jednom povijesnom razdoblju, upotrebljavajući i svoje znanje koje je služilo poput putokaza kako upotrijebiti arhiv suđenja Slobodanu Miloševiću. Knjiga se bavi s tri teme. Pokušava rekonstruirati što taj arhiv govori o Miloševiću kao (1) političkom vođi; (2) o ideologiji koja je prethodila formuliranju Plana; i (3) o kriminalnosti plana Miloševićeve politike od 1991. do 1999. godine. 

Srpske nacionalističke elite vođene Miloševićem su nudile kao riješenja za srpskog nacionalnog pitanja dvije opcije: (1) centralizirana Jugoslavija s dominacijom Srbije; ili ako se to nije ostvarivo da se ide na stvaranje srpske države u njenim etničkim granicama što be vodilo do etničkog razgraničavanja i u Hrvatskoj i u BiH gdje je srpsko stanovništvo živjelo izmješano s drugim etničkim grupama. 

Ova dva okviran plana se mogu na osnovu Miloševićevog sudskog arhiva račćanti na pet faza, koje su slijedile jedan za drugom I u kojoj se pokušavao ostavriti specifižan cilj. 
U prvoj fazi koja traje od 1987 do 1990, Milošević dolazi na vlast kao de facto vođa svih Srba i cilj njegove i retorike i politike je centralizacija Srbije, i ukidanje autonomije Kosova i Vojvodine. 1990 to i uspjeva usvajanjem novog Ustava Srbije koji vise ne spominje autonomiju Kosova i Vojvodine. 

Druga faza počinje 1990 i traje do 1991. Cilj srpske politike je centralizacija Jugoslavije koje je u to vrijeme još uvijek komunistička federacija. Ovaj cilj nije ostvaren jer Slovenija i Hrvatska pružaju otpor i raspisuju višestranačke izbore. Neuspjeh centralizaciji Jugoslavije vodi ne samo u fazu pokušaja stvaranja srpske države u njenim etničkim granicam. 

Treća faza počinje 1991 proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i Slovenije. Beograd se odriče Slovenije I samo jednog dijela Hrvatske. Jer u Hrvatskoj se stvaraju zapadne granice na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Tu se stavaraju granice Republike Srpske Krajine (RSK). Tu počinje i kriminalnost srpske politike. Etničko razgraničavanje se kombinira s geostrateškim ciljevima koji bi trebali omogućili goegrafsku povezanost svih srpskih teritorija s Srbijom. Na tim teritorijima gsje je Srpsko stanovništvo u manjini – Vukovar i Dubrovnik na primjer – se u ime osvajanja teritorija čine zločini nad nesrpskim stanovništvom. Ali deklarativni ciljevi srpske politike se artikularaju kao očuvanje Jugoslavije i u tu svrhu Milošević lansira ideja Beogradske incijative. Ova incijativa želi zadržati jednu krnju Jugoslaviju - bez Slovenije i bez dijela Hrvatske ali s RSK i s cjelokupnom BiH. 

Četvrta faza za cilj ima etničko razgraničavanje i etničku homogenizaciju osvojenih srpskih teritorija u BiH. Naime, političko vodstvo BiH odbija ostati u krnjoj Jugoslaviji i po uzoru na hrvatsku dolazi do stvaranja srspkih oblasti po uzoru na one u Hrvatskoj. Identificiraju se Šest strateških ciljeva koji uklučuju teritorije s večinskim Bošnjačkim stanovništvom. Upravo se na tim teritorijima čini najveći zločini - poput onih u Prijedoru (sjeverna Bosna) i Srebrenici (Podrinje). 

Bez obzira na zločine počinjene u Hrvatskoj u procesu stvaranja zapadnih granica post-jugoslavenske srpske države, Srbija na koncu gubi RSK. Međutim, Republika Srpska u BiH opstaje, i to sasvim promjenutom etničkog sastava u korist srpskog stanovništva. RS bez obzira na način na koji je nestala opstaje u granicama koje su se stvarale oružjem i masovnim zločinima and nesrspkim stanovništvom. 

Pet faza je ima za cilj zadržavanja Kosova unutar Srbije promjenom etničkog sastava Kosova u korist srpskog stanovništva. Kosovski rat iz 1998-1999 je masovnim zločinima nad Kosovskim Albanskim stanovništvom zatvorio krug Miloševićevog srpskog državnog projekta, koji je počeo i završio na Kosovu. Ovdje Milošević defintivno gubi ono što je postigao 1990 ukidanjem autonomije. On 1999. izaziva vojnu intervenciju NATO-a, gubi Kosovo. Iako su se post-Miloševićeve političke elite distancirale od Miloševića, one se nisu odrekle teritorija RS i sjevera Kosova. U tu svrhu se sve češće pokušava rehabilitirati i Miloševića. Jer njegovo desetogodišnja politika koja je ostavila vrlo negativnu političku i historijsku hipoteku je prepreka za dovršavanje srpskog državnog projekta. 

- Ja sam u svojoj knjizi koristila velikom većinom arhiv sa suđenja. Međutim koliko god taj arhiv bio opsežan, krostila sam i druge izvore. U jednom od tih izvora sam našla i nalaz liječnika Miloša Stojiljkovića s Univerzitetske bolnice Odense u Danskoj koji govori da su u krvi Miloševića samo dva mjeseca prije njegove smrti nađeni tragovi Rifampicin, baketrijalnog antibiotika kojim se tretira tuberkuloza i meningitis. U vrlo opsežnom službenom izvještaju Tribunala se isto tkao referira na to da je u mjesecima prije smrti Miloševića u krvnim nalazim bilo tragov ovog lijeka, ali da u tenutku njegove smrti tj. u nalazima obdukcije nije bilo tragova tog lijeka. Što je znakovito je to da ovaj lijek nije bio prepisan od strane službenog zatvorskog liječnika i ostaje pitanje otkud njemu taj lijek i tko mu ga je dao. I ako ga je Milošević uzmao da li je uopće znao efekt i rizike tog lijeka u kombinaciji uz one koje je već uzimao protiv visokog pritiska i hipertenzije. Ovo je veliko pitanje da bi se o tome špekuiralo. Ova tema zaslužuje jedno posebno, ozbiljno i temeljit istraživanje i jednu posebnu knjigu. Ja se tom temom nisam bavila jer ona zahtjeva jedan vrlo drugačiji metodološki pristup. Ali tko zna u budućnosti. Možda bi to bila dobra tema za jedan igrani film ili doku-dramu, zaključila je Nevenka Tromp.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)