www.balkans.aljazeera.net

Nekada si, da bi bio pozvan da govoriš u javnosti, morao nešto godinama, decenijama proučavati; ili napisati knjigu za koju će još neko, osim rodbine ti i prijatelja, reći da je dobra. Bilo je vremena kad su univerziteti i institucije kulture bile konzervativne ustanove, koje su držale do kompetencije gostiju i vlastitog ugleda.

Danas se to, kao i manje-više sve ostalo, da prostite, srozalo. Danas reperi govore o književnosti na Oxfordu i Cambridgeu, a sred opšte propasti i mene je zapalo da održim predavanje studentima na Humboldtu. Nakon čega sam taj univerzitet izbrisao sa liste škola koje bi, sutra, moglo pohađati moje dijete. Jer, shodno nauku Groucha Marxa (“sa gnušanjem odbijam biti član bilo kog kluba koji bi mene primio za člana”), sa gnušanjem odbijam kći poslati na univerzitet koji bi mene pozvao za predavača.   

Srozalo se, velim, no Srpska kuća – nedavno otvorena institucija nacionalne kulture Srba u Crnoj Gori - u Podgorici postavila je nove, i za gmizavce nedostižno niske standarde u izboru učesnika tribina koje organizuje. Čini se da tamo možeš gostovati jedino ako od Haga imaš diplomu koja svjedoči da si osuđeni ratni zločinac.

Gost Momčilo Krajišnik

U Srpskoj kući je, tako, prije neki dan održana tribina na kojoj je gostovao Momčilo Krajišnik. Osuđen na 20 godina zatvora. Proglašen krivim za: istrebljenje, ubistva, progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, deportacije i nečovječno postupanje te zločine protiv čovječnosti. Iako osuđen za gotovo sve najzvjerskije što je čovječanstvo, u svojoj dugoj povijesti zvjerstava, uspjelo izvjerstvovati, Momčilo ipak nije bio prva zvijezda tribine. Ta je čast pripala gostu iznenađenja - Radovanu Karadžiću, osuđeniku za genocid, koji se javio uživo iz Haga.  

U Mladić-Krajišnik verziji istorije, genocid u Srebrenici bio je (za sada) finalni čin Prvog srpskog ustanka

Iz, vjerujem, razumljivih razloga, tribini nisam prisustvovao. Mediji su javili da je “Krajišnik istakao da Republike Srpske ne bi bilo da nije bilo njenog prvog predsjednika Radovana Karadžića i Srpske demokratske stranke”.

Srbi su, rekao je, od 19. do 21. vijeka imali više ustanaka. U te ustanke ubraja i rat u Bosni i Hercegovini: "Čak četiri (ustanka), a ovaj posljednji stvorio je srpsku državu Republiku Srpsku sa one strane Drine, što se prvi put desilo i zbog toga je moramo čuvati, iako je ona neuništiva". To, da su Srbi 1992. krenuli na Turke, dakako nije eksluzivna Momčilova teza. Isto je rekao i Ratko Mladić, koji je, dok je ulazio u Srebrenicu, poručio: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednoga velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se posle Bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru“. U Mladić-Krajišnik verziji istorije, genocid u Srebrenici bio je (za sada) finalni čin Prvog srpskog ustanka.

Srbi su pod Turke pali 1459, a već 1804. izbio je Prvi srpski ustanak. Zlobnici bi rekli: kako “već”, a što im je toliko trebalo? No ja sam od onih koji smatra da svakoj akciji treba prethoditi kontemplacija. Triput mjeri, jednom sijeci. Doduše, moguće je razviti i sljedeću špekulaciju: da Srbima nije trebalo tri i po vijeka za ustanak, možda taj ustanak ne bi morao završiti dva vijeka kasnije, u Srebrenici?

Radovan Karadžić, jasno, nije od onih koji bi se zgrozili nad malo potoka krvi. Po njemu, države bez krvoprolića nema i ne može je biti. Ni države, ni djeteta. Da ga citiram: “Ako želiš da imaš nešto svoje i da bude tvoje, a to je država i dijete, da ne bude tuđe, ono se rađa u krvi”. Tako zbori otac “srpske države” u Bosni. Ko veli: svi se, kao, krvi zgražavaju, a bez krvi ne ide. Onda sramota padne na one poput njega, koji su odbili lažno moralisanje i latili se noža. Neka. Takozvana “svjetska pravda” rekla je svoje, no posljednja će biti ona nacionalne istorije: a ta će biti milostiva prema njemu, koji je dovršio ono što je započeo Karađorđe.

'Graktanje lažnih mortalista'

Što se lažnih moralista tiče, neka ih. Neka grakću: “gostovanje Radovanovo u Podgorici skandal je usporediv jedino sa nezamislivim: da organizatori političke tribine u Berlinu, godine 1961. recimo, kao gosta pozovu Adolfa Ajhmana, koji se, na oduševljenje publike, telefonom javi iz izraelskog zatvora”.

Njih je, lažne moraliste, sopstveni narod prozreo i prezreo – narod koji Radovana i ostale koljače čuva i čuvaće kao najveću dragocjenost.

Karadžić, saznali smo, ima razumijevanja za današnje Crnogorce. Oni su, po njemu, zbunjeni Srbi. Identitet naroda u Crnoj Gori srpski je već “1000 do 1500 godina”.

Što će reći da su, po Radovanu, Crnogorci bili Srbi i prije nego što su Sloveni stigli na Balkan. Tadašnjim slovenskim plemenima ideja “narodnog identiteta” bila je jednako bliska kao i Higsov bozon i veliki hadronski sudarač, no to, po Radovanu, Crnogorce nije spriječilo da budu Srbi i prije nego što su Srbi postali Srbi.  

Karadžić, saznali smo, ima razumijevanja za današnje Crnogorce. Oni su, po njemu, zbunjeni Srbi. Identitet naroda u Crnoj Gori srpski je već “1000 do 1500 godina”

“Sada je došlo do krize identiteta i treba razumjeti te ljude, sa njima se treba ponašati blago, treba ih razumjeti. Nema nikakvog sukoba u narodu i sve će to doći na svoje mjesto“, rekao je Karadžić, blagosti i milosti pun. Prisutnima je povjerio da baš piše esej o identitetu i krizi identiteta.

Identitet koji se stvara hiljadu godina

On je, izvještavaju mediji, “poručio Srbima u Crnoj Gori da budu strpljivi, tolerantni i da imaju razumijevanja prema ljudima koji imaju krizu identiteta, dodajući da se identitet u jednom narodu stvara stotinama, a nekad i hiljadama godina”.

Čekaj, čekaj, reći ćete sada. Pa nije li to baš ono što su Radovan i njegovi, pred rat, govorili o Bošnjacima: da su to Srbi koji imaju krizu identiteta? Radovan tada, doduše, Srbima u Bosni nije poručio da “budu strpljivi, tolerantni i da imaju razumijevanja” prema Bošnjacima zahvaćenim “krizom identiteta”.

Kakva praznina, kakva rupetina stoji posred ljudi, pa oni taj bezdan bezuspješno pokušavaju napuniti iluzijom “narodnog identiteta”

U jednoj stvari Radovan je ipak u pravu: “identitet” se stvara hiljadama godina. I opet identitet nije ništa čvrsto, zadato i nasljedno, ništa postojeće. Uzmite za primjer mene. Dovršavam ovaj tekst u jednom kafiću u Ulcinju, i ni dvije i po hiljade godina nakon što su “moji” Grci osnovali ovaj grad (ne velim ja, nego Plinije Stariji), ne vidim ni zašto je taj grad moj više nego onoga ko je u njega doselio juče, niti vidim zašto su Sokrat ili Platon više moji nego Adilovi, Hrvojevi ili Radovanovi, a najmanje od svega vidim zašto i kako ono što, vele, čini grčki “narodni identitet” meni daje pravo da protjeram ili ubijem bilo koga.

Kakva praznina, kakva rupetina stoji posred ljudi, pa oni taj bezdan bezuspješno pokušavaju napuniti iluzijom “narodnog identiteta”… Sipaju oni u taj bezdan sve žive i sve mrtve sunarodnike, sve velike umjetnike i vojskovođe svog naroda, svu kulturu i svu istoriju “naših”, sve krupne, skupe i najskuplje riječi našeg jezika, no bezdan i dalje zjapi. I ne može ga zatvoriti ništa – ni sve naše žrtve, ni sve žrtve našeg.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook