U intervjuu koji je prije devet godina dao za magazin Azra, novinar i urednik emisije "Telering" Mato Đaković govorio je, između ostalog, i o dva važna čovjeka u svom životu - dva političara koja su mu pomogla u najtežem trenutku - kada je izgubio sina.

Jedan je Milorad Dodik, a drugi Fahrudin Radončić.

Tada se "Telering" prikazivao na OBN televiziji i bližio se svom 1000-om izdanju, što je i bio neposredan povod za intervju, pa je na početku razgovora Đaković govorio o novinarstvu i opaskama da je u svojoj emisiji često "navijački nastrojen". On je na to, svakako, gledao drugačije:

- Novinarski sam sazrio, a u sagovorniku pokušavam naći pozitivne strane, negativne nije nimalo teško. Možda se zbog toga ponekad stiče takav utisak. Kroz emisiju je prošlo mnogo ljudi iz svih sfera života. I oni su samo obični ljudi, s manama i vrlinama, a iskrivljenu sliku o njima stvaraju oni koji ih ne poznaju. Napravili su nam državu kojoj je jedna polovina kruška, a druga jabuka; jedna malo kisi, a druga je natrula. Političari u svemu tome traže svoje interese. Nije moje da ih učim kako se pravi država, mada se u politiku razumijem veoma dobro.

Novinarstvo je njegova velika ljubav i strast, tražio je sebe i na drugim stranama, ali se novinarstvu uvijek vraćao...

- Još u sedmom razredu osnovne zaljubio sam se u novinarstvo, a uzor mi je bio Goran Milić. Bio sam odličan đak kako u osnovnoj školi, tako i u Prvoj gimnaziji u Živinicama. Dijete sam iz radničke obitelji i želio sam drugačiji, ljepši život. Sport je postao moj život, sa 15 godina sam ušao u prvi tim Rukometnog kluba „Konjuh“, a sa 17 sam bio standardan i postizao sijaset golova. Gledajući s ove distance, smatram da sam bio dobar igrač, jer mogao sam igrati na više pozicija, a i klub je bio jak drugoligaš u bivšoj nam zemlji.

Rukomet me i formirao kao čovjeka: naučio sam bonton, kako se drži escajg i mnoge druge stvari, a trener Esad Kurtović, koji je danas u Njemačkoj, bio nam je kao drugi otac. Iz tog perioda ostala su velika prijateljstva, koja se njeguju i danas, a svi se odazivaju samo na nadimke. U gimnaziji sam imao svoju kancelariju, odakle sam na odmorima puštao muziku. Imali smo u Živinicama i lokalni list, „4. oktobar“ se zvao. Uređivao sam podlistak koji se bavio omladinskim temama. Zbog sporta sam bio popularan i kod profesora. Mnogo godina kasnije shvatio sam da sam imao protekcije - prisjetio se tada Đaković.

Umjesto novinarstva ili prava, 1980. godine upisuje Tehnološki fakultet u Tuzli. Bila je to teška odluka, ali i epizoda koja je kratko trajala.

- Morao sam nešto upisati, jer roditelji nisu imali para za Zagreb ili Sarajevo. Tamo mi je predavala rodica, pa me upisala na Zaštitu na radu. Ipak sam sedam godina kasnije upisao Pravni fakultet u Sarajevu.

Uz sport, koji mu je odnosio najviše vremena, bavio se i omladinskim radom, tako da je 1984. godine izabran za profesionalnog predsjednika Saveza socijalističke omladine u Živinicama. Na toj funkciji zadržao se godinu i po, a potom je bio direktor Omladinske zadruge, sve do odlaska na SORA „Tuzla-Zvornik“ 1987. godine, gdje je ostao do prvih višestranačkih izbora, odnosno rata.

- Sa Zlatkom Jugovićem i Dževadom Zejčirovićem sam 1992. godine napravio općinski radio, a potom i TV Živinice. Odatle sam otišao na funkciju prvog urednika Informativnog programa RTV Tuzlanskog kantona, a funkciju direktora TV Tuzla obavljao sam tri godine. To je sjajan period i mogli smo se razviti u najbolju lokalnu televiziju u zemlji. Radili su Damir Šehanović, Danijela Božić-Domazet, Damir Kaletović, Mirela Čanović, Mirna Sadiković, Dženana Karabegović, Marko Divković, Zlatko Dukić, Mustafa Bijelić... danas vrhunska imena našeg novinarstva. Žao mi bude što nismo imali bolju podršku i ostali na okupu. Gradska vlast jednostavno nije shvatila da imamo dobru televiziju.

Na TV Tuzla nastao je i „Telering“. Vodio ga je Mustafa Bijelić, a Mato ga je, nakon Bijelićevog odlaska u inozemstvo, prenio na OBN, izgradio prepoznatljivost i napravio odličnu karijeru. Ipak, neke od tih emisija posebno izdvaja...

- Upoznao sam mnogo ljudi kroz emisiju kako poslovno, tako i privatno. Sa svima mogu i danas popiti kafu, a razvila su se i mnoga prijateljstva. Doživio sam u inozemstvu da me prepoznaju naši ljudi, jer su emisiju pratili putem satelita. Bilo je mnogo interesantnih sagovornika. Profesor dr. Ivan Đurić, protivnik Slobodana Miloševića i disident u Francuskoj, bio je najbolji.

Tamo je relativno mlad i umro. Potom, recimo, Emir Kusturica, koji je nakon 16 godina dao intervju za jednu našu televiziju, pa intervjui sa Stipom Mesićem, pokojnim Ivicom Račanom, Borisom Tadićem. Nainteresantniji po nastanku je onaj s Račanom. Ganjao sam ga s ekipom po BiH i uspio završiti u Mostaru.

Emisija je bila iste večeri i odmah smo krenuli u Sarajevo, jer smo trebali uraditi montažu. Bio je strašan udes i morali smo stajati u koloni. Požalio sam se Kemalu Montenu, koji je bio u koloni, da neću stići na vrijeme, a on je predložio da zamolimo policiju da mi naprave koridor. Tako je i bilo i uspjeli smo. Kusturica je pristao na preporuku Zdravka Čolića, a Tadić se u mojoj emisiji prvi put izvinio za Srebrenicu. Mesić je 1997. godine tri dana u „Oazi“ na Ilidži bio naš gost i sve vrijeme je pričao viceve o Tuđmanu...

Dvojicu izdvaja i kao prijatelje, kaže, s ponosom, bez razmišljanja o njihovim političkim stavovima.

- S Miloradom Dodikom i, bez ustezanja mogu reći Fahrudinom Radončićem, postao sam prijatelj. Obojica su mi pomogli na svoj način: Dodik, kada mi je poginuo sin, neprestano me bodrio da izdržim i da nije bilo njega i dr. Mensura Hadžibeganovića, naravno i moje supruge Sanje, ne znam kako bih završio, a Radončić mi je u pravo vrijeme predložio da objavim knjigu „Moji razgovori s Alijom“ i zaradim blizu 60.000 maraka. I ne samo to: pročišćavajući te tekstove razgovora - a bilo ih je pet - pomoglo mi je duhovno i da shvatim neke stvari u vezi s Izetbegovićem, što smatram veoma bitnim u životu.

Na kraju intervjua Đaković se još jednom osvrnuo na gubitak sina i vlastitu borbu sa bolom koji nikad nije prestao, ali je sa kojim naučio živjeti. Rekao je da su posebne osobe za njega supruga Sanja, brat Ivica i višestruki kum Stjepan Žepić, na koje može računati, kako kaže, 25 sati na dan.

Oni su mu i pomogli da prebrodi najteže trenutke nakon pogibije sina jednica Marija, studenta prava, u saobraćajnoj nesreći 2004. godine, otkad pokušava biti normalan.

Pokušavao je sve to pretočiti u knjigu, ali ne ide. Stane nakon samo nekoliko riječi. Ljudi, veli, lažu, kada kažu da vrijeme liječi rane. On je samo naučio živjeti s bolom.

I ne zaustavlja se više pored drveta graba u koji je udario Mario, nego samo kratko svirne sirenom.

(Intervju objavljen u magazinu Azra u oktobru 2010. godine)

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)