AKTUELNA PRIČA o visokom obrazovanju u BiH

Ejup Ganić: SSST nije oaza samo za djecu imućnih roditelja... Zašto na privatne univerzitete gledamo kroz prizmu najgoreg?

Hronika01.03.19, 17:58h

Ejup Ganić: SSST nije oaza samo za djecu imućnih roditelja... Zašto na privatne univerzitete gledamo kroz prizmu najgoreg?
Aktuelna priča o (ne)akreditiranju visokoškolskog obrazovanja u BiH bila je povod za intervju s akademikom Ejupom Ganićem, koji je dao za Oslobođenje

 

Izvor: Oslobođenje
Razgovarala: Edina Kamenica 

 

Da li se slažete s onima koji tvrde da je problem proizveden jer politika tako hoće?


- Generalno gledano, sve što je dobro u jednoj državi, velikim dijelom pripada politici. Sve što je loše u jednoj državi, takođe je rezultat politike koju vode vladajuće strukture. Naša politička scena puna je korumpiranih i nesposobnih pojedinaca. Ova dva elementa se međusobno dopunjuju, a svaki je za sebe razarajući.


Koliko se cijela ova priča odnosi na Vaš univerzitet, bez obzira na to što SSST ima i britansku akreditaciju?


- U onoj mjeri u kojoj se kod nas i u regiji pravi zbunjujuća distinkcija između državnih i privatnih univerziteta. Od 10 najboljih univerziteta u svijetu, većina su privatni.

Na svaki način koji je relevantan za dodjelu akreditacije, mjerenje kvaliteta programa, transparentnosti procedura ili sposobnosti akademskog osoblja, ne bi smjela postojati razlika u valorizaciji zavisno od upravne i vlasničke strukture date institucije. Ne bi smio postojati ni privid posebnih kriterija za privatne u odnosu na državne škole. Svi mi radimo uz odobrenje države, svi smo podležni istim zakonima i svi plaćamo poreze. Univerzitet koji ima akreditaciju, morao bi time imati i garantovan set osnovnih uslova za provođenje programa koji rezultiraju u diplomi. U situaciji kakvu mi imamo, naša britanska akreditacija je izuzetno važna da bismo zaštitili studente od propitivanja validnosti njihovih diploma. Takva zaštita bi nam trebala biti nepotrebna.


Kako je tekao proces akreditovanja Vašeg univerziteta?


- Tokom osnivanja morali smo proći proces akreditovanja od Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, što smo uspješno finalizirali. Kada je osnovana državna Agencija za razvoj visokog obrazovanja i obezbjeđivanje kvaliteta, trenutno smještena u Banjoj Luci, prošli smo novi proces akreditovanja koji je također uspješno okončan. Tim za prvu akreditaciju činili su eksperti u oblasti obrazovanja iz BiH, dok su u drugom timu bili i profesori iz drugih zemalja. Univerzitet kao cjelina treba biti akreditovan, a što se tiče pojedinih programa unutar univerziteta, postoje mnogi primjeri u svijetu gdje se ovakve odluke prepuštaju univerzitetskom ekspertnom timu i naučnom savjetu na raspravu i usvajanje. Ako bi se svaki program pojedinačno akreditovao, država jednostavno ne bi imala kapaciteta da proces godinama privede kraju, jer su na većini univerziteta u pitanju stotine programa. Međutim, pri procesu akreditacije univerziteta, kriteriji trebaju biti ti koji će omogućiti određenoj instituciji kredibilitet za daljnji unutarnji razvitak i uvođenje novih programa.


Što se tiče naše britanske akreditacije, za taj je aspekt zadužena Quality Assurance Agency iz Velike Britanije (Agencija za osiguranje kvaliteta visokog obrazovanja), a naši studenti dobiju i diplome Univerziteta u Buckingamu, pored osnovnih diploma sa SSST-a. U suštini, mi smo podložni svim kriterijima koji su važeći i za britanske univerzitete, te kvalitet programa i ispitnih procedura mora prethodno zaživjeti i imati potvrdu kroz britansku kontrolu po svakom semestru.


Ima onih koji tvrde da je sve oko akreditacije samo tehničko pitanje, a da se ne govori o onom najvažnijem, koliko ova država izdvaja iz budžeta za nauku. Šta Vi mislite?


- Oboje je važno. Akreditacija u BiH nije tehničko pitanje, ona je prvo suštinsko pitanje koje traži odgovor da institucija ima sposobnost i uslove da provodi akademske programe, te to čini na način koji je slobodan od svake korupcije bez obzira na to da li je u pitanju državna ili privatna škola. Dakle, akreditacija je neko nulto stanje i postaje tehničko pitanje samo onda kada je proces akreditiranja transparentan i kompetentan. Naučna utakmica počinje tek nakon ovog koraka, gdje sve diplome znače nešto, ali neke znače više od drugih - na isti način na koji diploma sa Harvarda znači nešto drugo od diplome malog javnog univerziteta iz neke američke provincije. S druge strane, univerziteti sami grade svoju reputaciju vremenom, pa i kod nas već postoji svjesnost o vrijednosti pojedinih univerziteta koji imaju akreditaciju, ali ne puno više od toga. Problem je što upravo državna administracija postaje utočište diplomanata takvih univerziteta, jer privatni sektor traži suštinski obrazovane kadrove dok politika većinom traži samo podobne. Obrazovnu politiku onda diktira kadar najmanje kompetentan da to čini. Katastrofalna statistika ulaganja u nauku pokazuje da naše liderstvo ne vjeruje da znanje i nauka mogu promijeniti stanje u državi uprkos svim međunarodnim indikatorima koji pokazuju suprotno.


Šta bi se pod hitno trebalo uraditi u oblasti akreditiranja? Kako istjerati politiku iz nje?


- Potreban je angažman više od jednog društvenog sektora. I ovakvi intervjui su korak naprijed, jer infekcija koju imamo buja samo u mraku. Imamo tragikomičnih slučajeva gdje neko osniva fakultet, a kasnije i univerzitet, te čitavu rodbinu prevede u doktore nauka. Mnogi političari su se okitili diplomama iza kojih ne stoji nikakvo znanje niti kvalitet. Istraživačko novinarstvo je ključni saradnik u pozivanju na odgovornost i poticanju javnosti da svojim novcem i svojim glasačkim listićima donosi odluke. Međunarodna zajednica, još jako prisutna u BiH, takođe može biti važan saveznik. Akademska zajednica mora biti glasnija u ukazivanju na probleme u obrazovnom sektoru. Više od svega, potrebna je politička volja za depolitizacijom, što znači da relevantna ministarstva trebaju stručnjake koji će provoditi transparentne procese i raditi na redovnim provjerama akreditiranih institucija.


Često je kod nas povika na privatne univerzitete samo zato što su privatni. A javnim se gleda kroz prste...


- Imamo tendenciju da na privatne univerzitete gledamo kroz prizmu najgoreg, a na državne kroz prizmu najboljeg. Ovo je bizarno kada znamo da svi univerziteti u BiH rade samo uz dopuštenje države. Upravna i vlasnička struktura u ocjenjivanju kvaliteta bi morala biti irelevantna ako svi pratimo iste zakone. Loši univerziteti su slični jedni drugima, bili privatni ili ne. Takođe, postoji stigma o školarinama koja podrazumijeva da mislite da su državni univerziteti besplatni, što je tačno samo za jedan broj studenata, ili da mislite da porez nije način plaćanja usluga. SSST nije oaza samo za djecu čiji su roditelji izuzetno imućni. Veliki broj uglednih univerzitetskih profesora, ljekara i stručnjaka sa skromnim budžetom školuju djecu na našem univerzitetu. Svaki dobar univerzitet ima i stipendije i financijsku pomoć za one koji zasluže mjesto na njemu, a ulaganje u obrazovanje je najbolja moguća investicija roditelja.


Nastavak intervjua čitajte OVDJE.

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)



Komentari - Ukupno 28

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još