U okviru prve u nizu promocija u sklopu programa “Decembar u Buybooku” u srijedu, 12. decembra u 19:30 sati u sarajevskoj knjižari Buybook predstavit će se nova knjiga bh. književnika Faruka Šehića “Priče sa satnim mehanizmom”. S autorom će razgovarati Kristina Ljevak.

Nakon zapaženog uspjeha s ranijim ostvarenjima, a naročito 'Knjigom o Uni', ovaj višestruko prevođen i nagrađivan autor našao se s novim naslovom nedavno i u širem izboru prestižne hrvatske književne nagrade za najbolju fikcijsku prozu s naših prostora 'Fric'.

Ovom prilikom, donosimo vam kraći prikaz autorovog novog ostvarenja, objavljenog 2018. najprije u hrvatskoj izdavačkoj kući Fraktura, a potom i u bh. izdavačkoj kući Buybook.

Piše: Maja RUČEVIĆ

„PRIČE SA SATNIM MEHANIZMOM (Predapokaliptični sevdah)“

Za sve koji nikad nisu imali prilike čitati Šehića, a za oko im prvo zapne knjiga 'Priče sa satnim mehanizmom', trebalo bi možda ispisati uputstvo za uporabu. U njemu bi im možda trebalo naznačiti da autor koji tako vješto ozari, ali i postidi, očudi, a ujedno i demistificira, no prije svega briljantno vivisecira sve ono što spada pod ustaljenu sintagmu 'rat i poraće' ima (ne)zavidno osobno iskustvo potonjeg i već ranije utaban put ka književnom uobličavanju istog. No tom neupoznatom čitatelju se možda ništa od toga ne treba sugerirati (jer on ima svoj put otkrivanja), već ga radije, kao što to čine mediji, treba upozoriti da su priče koje slijede potencijalno uznemirujućeg sadržaja. Tako bismo mislili kad bismo zamišljali nekog zelenog čitatelja koji nikad nije kročio u svijet Šehićeve 'estetike apokalipse'.

Za sve one koji su pak s njom već upoznati, opasnost od šoka ili hiperboliziranog oduševljenja je praktički nepostojeća. Većina je tematike u 'Pričama sa satnim mehanizmom' kod ovog autora imala embrij u ranijim njegovim ostvarenjima, neovisno o žanrovskoj odrednici, samo što je s ovom zbirkom kratkih priča možda dobila onaj pečat vrsno zaokružene književne slitine, amalgama. Priče 'Predapokaliptičnog sevdaha', kako ih podnaslovljava sam autor, upravo su to – možete ih zamisliti i kao amalgamsku plombu, masu koja služi za punjenje zuba, jer, nije li ovom zbirkom na neki način krunski popunio devastiran i šupalj zub kolektivnog traumatskog poremećaja? Poravnao ga, ispolirao. Na stranu poređenja te vrste, djelovale kao plomba ili bomba – nesvakidašnje priče koje ovog puta donosi autor, dopunjavane, nove, retuširane itd. – za sve one koji dobro osjećaju ispraznost, ništavnost i neosjetljivost doba u kojem živimo, a kojem je prethodilo barbarstvo rata, djelovat će kao neka vrsta zaliječenja, a ako ne toga, onda barem čvrsto utemeljenog gradiva. 

Ako je svojevrsni bard tzv. pregažene generacije već ranije demonstrirao da definitivno vlada nepreglednim prostranstvima oštećenog kolektiviteta i pitanjem pripadajućeg mu, a i pojedinčevog identiteta, s ovom je pak knjigom donio još nekoliko poželjnih novina. One se očituju u raznorodnom narativnom skladištu u kojem Šehić na sigurnom pohranjuje razne oblike stvarnosti, od one sirove i neotesane, svakodnevne, do one fantazmagorične, distopijske koja neminovno proizlazi iz iskustva svih nas. Kakav god bio pripovjedač, infantilan, metuzalemski ili futuristički, smrtno ironični ili bolno neosjetljiv – uvijek je na visini zadatka što mu ga diktira samoća. Ona spretno kreira s visoka, ali ne u onom pretencioznom, već izolacijskom smislu. Da bi u jednom djelu suptilno, a kristalno jasno spojio bremenitu prošlost s njezinom aktualnom popratnom dijagnostikom i ponudio ih obje u formi brutalnog globalnog kaleidoskopa koji već živi svoj vlastiti futur, ne gine ti izolacija. Minimal, askeza, pritajenost, čahura. Iz te perspektive progovara najčešće pripovjedač (pred)apokaliptičnog sevdaha. Izvan prostora, izvan vremena, a podjednako na više lokaliteta i unutar srži nemilosrdnog protjecanja, iz implozivne strukture stvarnosti koja se (već) urušava, ili se urušila, u samu sebe.

To je možda i benigni previd autorov (no izvjesnije da je namjera), ta riječ 'pred', jer, da bi ovako pisao o apokalipsi, a nisi vidovit – znači jedino da ju već proživljavaš (ne radimo li to svi?). Apokalipsa u ovoj knjizi neće tek doći, ona je prisutna u svim porama, motivima, slojevima, determinirana, što razočaranjima, što nadanjima, zubom vremena, i što je simbolično – satnim mehanizmom. No može li on zaista (iz)mjeriti, odbrojavati nešto tako apstraktno? Vrijeme, samoživi narcis, neumoljivi inkvizitor koji nam destabilizira otkucaje srca i ubrzava napadaje panike – preokupacija je koja natkriljuje diskurs autorovih protagonista, kao sarajevski smog kotlinu. Disritmija naša svakodnevna. Bit će u ovim pričama i pasioniranih pasaža o horologiji, referenci na drevne instrumente mjerenja, ali i osvrta na suvremenu proizvodnju satova, bit će putovanja kroz kalendarsko vrijeme u raznim formama, putešestvija kroz godišnja doba itd. – a sve u funkciji bolne prikovanosti za stvarnost, ili kako će reći pripovjedač u priči 'Sat od krvi i mesa':

[... Ponekad mi se čini da me stvarnost sustiže. Koliko god sam odmakao u budućnost, smještajući radnju u krajolike koje najviše volim, tamo gdje iz asfalta raste gruba divlja trava, logoi megakorporacija postaju prah i pepeo, a pepeo moneta budućnosti, ne uspijevam joj pobjeći. Bježim tamo gdje su vozila javnog prevoza, potonula u hrđu, postala igrališta divljih zvijeri. Tamo gdje su napušteni stanovi, kroz koje puše sjeverni vjetar, idealni za maštanje o odlasku na zvijezde. Stvarnost ima bolju maštu od mene. Teško joj je umaći, jer ako čitaš vijesti vidiš kako si pogodio temu apokalipse, jedino što u romanu nemaš zombija, jer si jednom bio izbjeglica – zombi, i znaš kakva je to patnja. Bio si raseljeno lice, unutrašnji zombi, nisi napustio svoju zemlju. Borio si se protiv virusa u sebi, i virusa koji je zahvatio tvoje neprijatelje. Uspio si se izboriti, uspješno si položio test svoje lične male apokalipse. Nakon toga, svaki svjetski događaj mogao si posmatrati jedino kroz podsmijeh. Šta te je više moglo iznenaditi, začuditi, navesti na empatiju?...]

I zato nova Šehićeva proza reže britko kao sama stvarnost kojoj se neminovno vraćamo, svake sekunde našeg pomno mjerenog ovozemaljskog vremena – resistance is futile. Možda joj se uspješnije može 'pobjeći' u nekoj zemlji koja nema ništa zajedničko s Bosnom i Hercegovinom onakvom kakva je danas, tom circulusu vitiosusu, ali dok smo u njoj, dobro je znati da postoji književnost koja to na surovo iskren, a opet filigranski umješan način propituje. Uz već dobro poznati stilistički i lirski pečat, precizno doziran, a oštar humor i ironiju, 'muziku riječi' kojoj će autor također posvetiti jedan dio teksta, ali je svakako utkati u cijelo djelo, Priče sa satnim mehanizmom zaista zaslužuju svoje visoko mjesto na ljestici kvalitetne suvremene bh. proze.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)