Izvor: M-kvadrat.ba
Piše: Akademik, arhiteka Amir Vuk Zec

Mi gradimo zgrade, a one grade nas – Winston Churchil

Nije to rekao ni arhitekta ni neki urbanista, nego neko ko je odbranio svijet od fašizma. Mi se sa tom egzistencijalnom potrebom našeg bitika, za stanovanjem i pravljenjem staništa -kuća, upisujemo se u svoje vrijeme. Time opisujemo i sebe.  Imati stanište i biti sit, je osnovna potreba svakog od nas, egzsticijalna potreba.

Zato, arhitektura nije odraz nekog vremena nego njegov izraz.  U svom nečujnom zgrado -grado -razgovoru, one, te zgrade, govore o nama, o onima koji su je pravili i o vremenu svog nastajanja . Arhitektura je jedna viša komunikacija. Ona je jedna viša komunikacija. Evo primjera iz Sarajeva

RASKRSNICA ANALOGNOG GRADA

Grad se ne pravi da bude stroj, nego da bude živa neuronska mreža raznih značenja, gdje se stari i novi slojevi stapaju i tvore analogije. Sarajevo je upravo to. Stanite na raskrsnicu ulica Titove i Alipašine, na onaj mali trg ispred nekada jedne od upravnih zgrada velikog Šipada, danas poznate po ordinaciji Bičakčić i okrenite se oko sebe. Ta raskrsnica je izložba na otvorenom. Stalna izložba arhitektonskih zdanja kao svjedoka vremena. Na tom mjestu kao u nekoj tematskoj izložbi antologije "o ideologijama koje su formirale ovaj grad" gdje je vrijeme kao neki kustos stavilo jednu naspram druge. Stoljeća se tu čitaju na jednom pointu grada. 

Rijetko imate gdje u svijetu da je neki kulturni prostor doživio takvu misaonu transformaciju. Nije to urađeno silom ni dekretom kako je to radio Kemal Ataturk. Arhitektura tog perioda svjedoči o širini duha ovog naroda

Alipašina džamija koja je izgrađena 1560 godine je biser među potkupolnim džamijama. Ona svojom proporcijom, skladom, govori koliko se može biti monumentalan kada imaš mjeru. Koliko je istinska arhitektura estetski doživljaj. Ona svjedoči o velikom znanju tog vremena u kojem je nastala. Nasuprot nje, dijagonalno je ugaona kuća iz Austro-ugarskog perioda. Začetak jednog bloka, to je zgrada koja je sakrivala Hastahnu-bolnicu iz osmanskog perioda, koju je trebalo izgleda srušiti, jer je ova sadašnja zgrada, znak i početak stambenog bloka koji se nije dogodio. 

Tako je razmišljala ta druga imperija zapadnog karaktera koja je uticala na formu grada. Ona nije neki izuzetan arhitektonski izraz, ali kao početna ugaona kuća neostvarenog bloka, ona je svjedok tog momenta razvoja grada. Odmah do nje je zgrada Crvenog Krsta – Helena Baltasara – jedan od prvih primjera moderne izgrađena 1929 godine.

Ona je dokaz koliki je misaoni kvantni skok doživio ovaj prostor istorijski gledano. Ta je kuća napravljena tačno šesdeset godina od kada se povlači Otomanska imperija i predaje ovaj prostor novoj. Za šesdeest godina, Bosna izašla iz feudalnog uređenja doživjela je aneksiju od druge imperije i spremno dočekala modernu… Moderna kao izraz u arhitekturi se u Sarajevu ostvarila u prvim svojim počecima i odmah imala refleks u ovoj sredini. Bila je avangardna misao za mnogo naprednije sredine, ali je ovde prihvačena u svom povoju, što jasno govori o stanju duha i širini svijesti tadašnjeg Sarajeva. 

Nije ovo romantizirana povijest, nego činjenice koje treba apostrofirati, jer dušmanluk susjeda i komšija želi ovu sredinu prikazati kao neku koja kaska za njima

Rijetko imate gdje u svijetu da je neki kulturni prostor doživio takvu misaonu transformaciju. Nije to urađeno silom ni dekretom kako je to radio Kemal Ataturk. Arhitektura tog perioda svjedoči o širini duha ovog naroda. Nije ovo romantizirana povijest, nego činjenice koje treba apostrofirati, jer dušmanluk susjeda i komšija želi ovu sredinu prikazati kao neku koja kaska za njima. 

Nasuprot je remek – djelo prvog autentičnog bosanskog, a svjetskog, arhitektonskog tandema, braće Kadić – Reufa i Muhameda. Arhitekte rođene ovdje, koji se nakon završetka čuvene srednje građevinske tehničke škole u Sarajevu, su se susreli sa modernom na svom akademskom školovanju u Pragu, koji tada bio rasadnik te ideje. Njihova ugaona kuća u Sarajevu, koja je jedna od boljih takvih kuća Evrope – Zgrada penzionog fonda – građena 1941-43 godine (danas je poznata po sjedištu kluba Bosna) je opet dokaz otvorenosti i savremenosti da novo primi tadašnje Sarajevo.

Oni prave modernu, a žene još nose "zar"!

Ona svojom formom i izvedbom nosi poruku da je Sarajevo grad, jer upija u sebe nove nanose i da ima arhitekte koji su svjetskog dometa. Zgrada Higijenskog zavoda arhitekte – Vase Todorovića, koji je ujedno i arhitekta, prvog Koševskog stadiona. Prvog pejzažnog objekta. Stroga i ozbiljna zgrada Higijenskog Zavoda kroz nosi pečat jedne socrealističke arhitekture građena početkom četrdesetih. 

Kada bi ta kuća – Skenderija umjela da govori, šta bi sve ona mogla ispričati i čega svega bi se ona sjećala

Preko puta nje je bio čuveni Triglav sa kafanom u prizemlju, djelo profesora Juraja Neidharadtha. 

Dalje prema opštoj bolnici je Karinktonka – prozvana po čuvenoj američkoj seriji o bogatašima Texsasa. Narod joj je dao to cinično ime zbog potrebe tadašnjih političara da stanuju bliže centru grada. 

Dole niz Košovski potok na mjestu njegovog ulijevanja u Miljacku, smjestila se Skenderija. U toj jednoj važnoj urbanoj tačci kao u nekoj žiži, skupilo se skoro sve da kaže što je uticalo i kako na opstanak Sarajeva kao heteroptopična grada. Tu je prolazila i rimska cesta, decumanus. 

U srednjem vijeku to je bilo mjesto gdje se trgovalo i bilo poznato trgovište sa malim naseljem prije dolaska osmanlija – Tornik kako se tada zvao. Trebalo bi od tog "pointa u gradu" napraviti mjesto autentične Informacije. Da posjetioc vidi nanose misli koje su oblikovale ovaj grad. 

Osim istorijskih i tehničkih informacija poželjno bi bilo da se da jedan osvrt sa jedne dublje sociološko-filozofske strane, jednostavno dati objašnjenje tih uticaja. Počeo sam o ovom "pointu koji govori u gradu" da bi jasno naveo ovo pisanje i poruku na moju potrebu da se o Skenderiji i njenoj važnosti za priču o Sarajevu pristupi i sa ove razine. Kada bi ta kuća – Skenderija umjela da govori, šta bi sve ona mogla ispričati i čega svega bi se ona sjećala. 

Skenderija je zato neka naša "prostorna Hagada" o periodu prosperiteta Sarajeva. Ona je remek djelo brutalizma kojeg potpisuje profesor Živorad Janković i Halid Mulahasilović. Profesor Janković je zaista to bio, učitelj u punom smislu tih riječi koji je plijenio svojom erudicijom i odnosom do studenata. Hvala mu za toplinu ljudsku koju je širio dok nas je učio. Bio je autor niza takvih objekata u bivšoj državi. 

Gripe u Splitu, Spens u Novom Sadu, Boro i Ramiz u Prištini su također njegova autorsaka djela koja djele istu sudbinu naše Skenderije. To su zgrade koje nose jasnu poruku tog vremena. Kulturno-sportski centri su bile znak potrebe onog vremena za te javne sadržaje koje formiraju zajednicu.

Nastavak teksta i više fotografija pogledajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)