Ovo je Hirija Ljuša, majka koja je doživjela tešku sudbinu davne 1992. godine, kada su njena djeca odvedena u Italiju. Više od 25 godina nije saznala ništa o svojoj djeci, Ameru i Alenu koji su tada imali šest i tri godine, nije znala ni da li su živi. Nakon što je ranjena u ratu, mjesec je provela u bolnici, sama. Posljednji put svog supruga Kemala je vidjela u bolnici, kada ju je posjetio i tvrdio kako su djeca na sigurnom. Nakon toga je poginuo. O djeci ni traga.

S druge strane, Duško Tomić koji je tada vodio dječiju ambasadu tvrdi kako je tadašnja evakuacija djece bila neophodna.

Po izlasku iz bolnice, Hirija od komšinice saznaje kako su njena djeca smještena u Dječiji dom „Ljubice Ivezić“.

Godinama je tražila svoju djecu, međutim, sva vrata su joj bila zatvorena. Kuća u kojoj živi nije njena. Kaže, Srbi koji su živjeli u njoj su umrli. Općina joj ju je dala. Slučajnim okolnostima, upoznaje komšinicu Amerisu kojoj govori o svojoj djeci.

Duško Tomić tvrdi kako je Amera i Alena posljednji put vidio 1996. godine u Domu Mamma Rita u Italiji.

Nakon 25 godina saznaje da su njena djeca živa. Stariji sin Alen ne želi nikakav kontakt s porodicom niti povratak u prošlost, dok je mlađi Amer (Luka), koji je kada je odveden imao samo tri godine, izuzetno sretan što je saznao za svoju majku. Dok je čekala i nadala se, tvrdi, drugi su znali.

(Face.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)