Izvor: Oslobodjenje.ba

Piše: Almir Imširević

Poslao nam Miljenko Jergović čestitku za praznik. Piše kako su „bošnjački nacionalisti vjerske ili građanske inspiracije, slijedeći logiku koja je prethodno već uspostavljena u Republici Srpskoj, rekli da Federacija Bosne i Hercegovine nije i srpska, i hrvatska, nego je bošnjačka i bosanska, tobož građanska, pa još ostavljena Redžepu Erdoganu u amanet.

I tako je započela likvidacija Hrvata iz Bosne i Hercegovine, njihovo pretvaranje u obespravljenu manjinu s obećanim pravima kakva su manjine imale u sultanskoj Turskoj.“

I moja je „adresa“ upisana na razglednici što nam je Jergović šalje iz Zagreba, ispisujući uvrede i zamjerajući, posve neprilično njegovom talentu, da smo „komšiluk zamijenili komšićlukom“. Više puta iščitavam njegovu poruku, pokušavam shvatiti, dokučiti razloge, jer mi je dojadilo slušati kako oni koje poštujem, sa pristojne udaljenosti, o Sarajevu i BiH govore drugačije nego prilikom naših susreta. Jergović kojeg sam slušao na ovogodišnjem Bookstanu bio je, ako ne mudriji, ono sigurno – odmjereniji.

Momo Kapor je mržnju spram Sarajeva pravdao davnom traumom iz kina u kojem su ga, pred djevojkom, maltretirali lokalni jalijaši. Sa sličnim pričama iz ovog grada su otišle brojne Kusturice, Bačanovići, Karajlići, Bazdulji... Mahala priča da je pjesnik Faruk Šehić, na nekoj od sarajevskih ulica, izvrijeđao Miljenka. Pominjao mu „jednog od roditelja“ i „hrvatsku revolucionarnu organizaciju“; dovoljan razlog da se pristojan čovjek uplaši. Čestitka je „logičan“ nastavak, a na nama je da prihvatimo stradanje od „prijateljske vatre“. Razumijem i ne okrivljujem.

Sarajevo možda i jeste Pakao na zemlji, ali zar je baš svako ko iz njega ode – Dante?

Upozorava Jergović na „likvidaciju Hrvata“ i zvuči kao da mu tekst šapuće Raspudić ili neko još manje talentovan. Više tužan no ljut, baš kao šofer iz one predskazujuće pjesme, opet sam u stanju vidjeti poredane knjige pred svojim prozorima. Naučio sam u ratu – papir odlično štiti od gelera. Poezija je „tanka“; Miljenkov opus bolje brani.

Godine 1992. upoznao sam dva mala Roma. Pričali mi kako vole „Švabe i naciste“ i sa nevjericom gledali u mene dok sam im, biranim riječima, pokušavao objasniti da to ne bi bila uzajamna ljubav. Nisu vjerovali ni da „Vikić nije musliman“, jer u njihovim glavama, koje su se formirale u opsadi, biti musliman značilo je biti – dobar. Njihov svijet je podjednako smušen kao ovaj Jergovićev u kojem su se isprepleli – slavlja i likvidiranja. Vikića je zamijenio Komšićem, ali je nevjerica ostala identična.

Možda smo komšiluk pretvorili u „komšićluk“, ali nismo krivi što je ovaj grad postao SaraNAjevo... SaHraNAjevo...

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)