Preuzeto sa bloga upoznajtesvijetokonas.com

U turističkom smislu Stolac (64 m/nv.) je prostor svjetske vrijednosti, sa najdužom i najraskošnijom historijom života u Bosni i Hercegovini. Spada među najbogatija područja u regionu sa kulturno-historijskim znamenitostima i sačuvanim materijalnim svjedočanstvima o oblicima života kroz razdoblje dugo preko 16.000 godina, koliko su stari ostaci tragova paleolitskog čovjeka.

Ako zanemarite ruševine i posvuda vidljive tragove ratnih razaranja (ratna agresija se završila prije 23 godine) dočekaće vas ljubazni ljudi i ostaci jedinstvene kulturne baštine. Poseban ukras grada su čuprije (čuprija za Adu, Kašikovića čuprija, Podgadska čuprija, Čuprija kod Šarića londže, Čuprija u Begovini, Gornja čuprija ili Inat čuprija) i ostaci stare stambene kulture. Katoličke i pravoslavne crkve kao i hodočasno mjesto jevreja, grob nadrabina Moše Danona, jačaju multikonfesionalni značaj Stolačke čaršije.

Najsjajniji su ostaci Begovine, djelimično nakon posljednjeg rata obnovljeni stambeni kompleks braće Rizvanbegovića sa početka XIX stoljeća. Uz kompleks je i Đul-hanumina kuća ili Mustajbegov konak koji čini graditeljsku cjelinu sa Begovinom. Čitav stambeni kompleks je kao spomenik kulture zapaljen i porušen (1993.) od strane Vojske Republike Hrvatske – HV, potpomognuti domaćim ološem.

Tu su ostaci ili djelimično obnovljene kuće iz vremena Osmanskog carstva kao Suljage Čelića (izgrađena oko 1670.), Šarića kuća (zapaljena 1993.), Žujina kuća (spaljena fosfornim sredstvima 1993.), Ljubovića kuća (spaljena 1993.), Turkovića kuća (kula) – spaljena takođe 1993., Ajše Rizvanbegovića kuća (spaljena 1993.), stambena cjelina Muftićevina (doživjela istu sudbinu 1993.), Behmenluk, trospratna kuća Saliha Behmena takođe spaljena fosfornim bombama 1993. godine, hamam sagrađen na prelazu XVI u XVII stoljeće, je srušen, a materijal odnešen. Srušen je objekt tepica (javna vaga) i materijal raznešen kao i dva hana. Posebnu vrijednost Stoca su bile privatne biblioteke, zbirke predmeta i umjetnina koje su zapaljene ili nestale u posljednjem agresivnom ratu.

„U vremenu Osmanskog carstva grade se mostovi, mlinice, tabhane, stupe, bentovi i kola za navodnjavanje, obnavlja i proširuje Vidoška tvrđava, podižu hanovi, brojne raskošne stambene zgrade, čatrnje, pet džamija, uspostavlja se preko 60 vakufa, hamam, više obrazovnih institucija…“ – (Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika III, Sarajevo, 1982.).

Učestvujući na okruglom stolu u sklopu manifestacije „Slovo Gorčina“ u Stocu 2006. godine, uz aktere Gordanu Vilušić, Halida Kurtovića, Aliju Pozderca i uz uvodničara Zlatka Hadžiomerovića, bio sam slobodan da iz ugla djelatnika u turizmu ustvrdim 4 velike svjetske tajne koje baštini grad Stolac, kao ključne elemente njegove turističke promocije, uz nesumnjivu već pobrojanu urbanu cjelinu i to:

tajanstvena gravura iz paleolita u nalazištu Badanj;
tajanstveni grad Daorson iz prahistorije;
tajanstvene srednjovijekovne nekropole stećaka;
tajanstvene dubine poezije Mehmedalije Maka Dizdara.

Paleolitsko nalazište Badanj nalazi se u neposrednoj blizini Stoca. Novija istraživanja su prihvatila shvatanja da je Badanj bio privremeno stanište lovaca od marta do maja mjeseca kao mjesto obrednih radnji za uspješan lov i stvaranje zaliha mesa za narednu zimu. Crtež (gravura) pripada mlađoj paleolitskoj umjetnosti i nastao je u periodu 15.000 do 11.000 godina pr.n.e. Slične gravure nalaze se na Siciliji, Kalabriji i Apuliji, a ovo je najstarija gravura u Jugoistočnoj Evropi. Gravuru (vjerovatno jelena) radi kultnog obreda je napravio kromanjonski čovjek. O Badnju u nauci nije izrečena posljednja riječ i to je za istraživače još uvijek otvoreno pitanje i izazov. Nažalost nalazište nije na adekvatan način saobraćajno dostupno i građevinski zaštićeno po ugledu na oltar hrama boga Mitrasa u Jajcu.

Na strmom uzvišenju iznad rječice Radimlje kraj Stoca nalaze se ostaci ilirskog utvrđenoga grada sa kiklopskim zidovima dugačkim preko 100 metara i utvrđenjem u dužini od preko 400 metara. Uz utvrđeni grad vidljivi su i ostaci petnaestak helenističkih kuća. Grad je nastao početkom III stoljeća stare ere, kada su naše oblasti bile u dobu Helenizma, a sjevernije evropske oblasti pripadale kasnoj prahistoriji, primitivnom barbarskom periodu koji se suštinski razlikovao od visoko civiliziranih grčkih krajeva i krajeva pod grčkim uticajem.

Riječ je o nacionalnom spomeniku, gradu DAORSON kod Stoca, kategoriziranom sa nultom – O, kategorijom (svjetskog značaja), koji je bio centar ilirskog plemena Daorsa. Pronađeni bronzani novčići na reversu imaju portret mladolikog vladara, a na aversu predstavu trgovačkog ili ratnog broda sa natpisom DAORSON. Daorsi su vladali donjim tokom Neretve, ali i primorjem što potvrđuju utisnute lađe na pronađenim novčićima. Daorse su zauvijek uništili mnogo jači i divlji plemenski savez Dalmata 44/43. godine, stare ere.

Sarajevski arheolog Đuro Basler je iznio smjelu hipotezu da je Dubrovnik nastao u prvom stoljeću prije nove ere, spaljivanjem i uništenjem glavnog grada Daorsa  na Ošanićima kraj Stoca.

Treba ponoviti općepoznatu činjenicu da su u srednjovjekovnim vremenima (XII – XV stoljeće) u Bosni živjeli katolici, pravoslavni i pripadnici Crkve bosanske i da su vršili uticaje na kretanje političkih pitanja. Iz ovoga su historičari-madievalisti zaključili da su nekropole sa stećcima služile svim stanovnicima zemlje, bez obzira na njihov vjerski karakter.

Nekropola Radimlja ima 133 stećka od kojih je 12 stećaka proširivanjem ceste ostalo sa lijeve strane, a tom prilikom je uništeno oko 20 stećaka. Začuđuje položaj nekropole usred polja jer su nekropole građene uvijek na uzvisinama sa lijepim pogledom. Nekropola pripada pravoslavnoj porodici bosanskih vojvoda Miloradovića–Hrabrena. U vrijeme osvajanja sultana Mehmeda II postaju spahije. U defteru iz 1477. godine, je zabilježeno „Petar voyvoda nam-i diger Hrabrene“ – „Petar vojvoda, drugim imenom Hrabrene“ (dr. S. Jalimam i S. Mičijević, Stolac, Mostar, 2005.).

Na Listi svjetske kulturne baštine – UNESCO, su 20 nekropola iz Bosne i Hercegovine (dvije u Stocu – Radimlja i Boljuni), tri iz Srbije, dvije iz Hrvatske i tri iz Crne Gore. Treba znati da se lokalna zajednica u Stocu ponaša necivilizacijski i potiče izgradnju industrijske zone i tolerira divlje romsko naselje u neposrednoj blizini nekropole Radimlja (UNESCO), čime svjesno zanemaruje njenu ambijentalnu vrijednost.

U Marginalijama o jeziku i oko njega, Mehmedalija Mak Dizdar, najveći pjesnik druge polovine XX stoljeća, u Evropi, naglašava prisustvo „narodnog“ govora kao ključnu karakteristiku bosanske srednjovjekovne književnosti, navodeći: „uzimajući načelo Piši kako govoriš, već u dvanaestom vijeku bosanski dijaci su izmišljali ortografiju koja je najbolje odgovarala pojedinim glasovima i skupinama glasova što su se čuli u narodnom govoru“. Istaknuta je i ključna uloga koju je u razvoju ovakve, narodne srednjovjekovne bosanske književnosti odigrala Bosanska crkva. Zahvaljujući napuštanju nerazumljivog, pa prema tome i nenarodnog jezika, od tada neprestano raste pismenost i književnost bosanska sve do propasti zemlje 1463., odnosno 1482. godine“ – piše Dizdar 1970. godine.

Otvarajući manifestaciju „Slovo Gorčina“ 2005. godine, književnik Nedžad Ibrišimović je zapisao:

Kameni spavač Maka Dizdara odavno više nije od kamena, a i ne spava!

Jer,

Ovdje je prisutan onaj

Što spreman je uvijek na riječ i na djelo

Gdje riječ je od prijeka lijeka.

U Bosni i Hercegovini, od snijega do snijega, svake sedmice, nikne novi cvijet, na pedlju bosanskohercegovačke zemlje rastu zajedno različite travke. Samo se dva naroda ne razumiju od iskona, samo dva naroda nikada nisu mogla živjeti zajedno, samo dva naroda nikada neće moći živjeti zajedno , a to je narod bogatih i narod siromašnih… Hemingvej (Hemingway) kaže: Ne pitaj za kim zvono zvoni, tebi zvoni, jer niko nije ostrvo. Per Lagerkvist (Pär Lagerkvist) kaže: Važni su svi ljudi, svaki čovjek, jer svaki čovjek ima svoju vrlinu. Ljudi koji se čitav svoj život poštapaju nekom svojom vrlinom sigurno hodočaste ovakva mjesta kao što je danas Stolac u svojoj pjesničkoj namjeri, ili bar idu toj plemenitoj namjeri plemenitih i marljivih koji nastavljaju sabirati vrednote koje Stolac stoljećima njedri i sabire – zapisao je Ibrišimović.

Postojanje Makove hiže u Stocu je nesumnjivo iznimno važno za očuvanje kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine.

Zaključak i preporuke

Današnji Stolac, četvrt stoljeća nakon agresivnog rata, kao i mnogi drugi gradovi u Bosni i Hercegovini, odiše zapuštenošću i odaje sliku grada u kojem je osim zločina i pljačke, napravljen urbicid i kulturocid. Grad koji je još u vrijeme Austrougarske uprave imao 3 hotela nije u stanju da nađe zainteresiranog ulagača da obnovi nekadašnji sjajni hotel Bregavu. Nakon 23 godine, veoma problematičnih reformi u Bosni i Hercegovini neophodno je sagledati raspoložive potencijale bosanskohercegovačkog društva za promjene. 

Uništavanje kulturnog naslijeđa u Bosni i Hercegovini je vršeno sistematski, posebno na teritorijama van kontrole Armije RBiH. Uništavanje je nastavljeno i u poslijeratnom periodu, a obnova je neshvatljivo spora. Nema katarze od strane režima u susjednoj R Hrvatskoj i R Srbiji i ne prihvata se pravna sintagma Udruženi zločinački poduhvat – UZP (Joint Criminal Eneterprise – JCE). Svojevremeno su razni ratni medijatori isticali prosperitet i zamajac razvoju unošenjem etničkih granica u Bosnu i Hercegovinu kojih nikada u historiji nije bilo.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je institucija BiH uspostavljena na osnovu Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir i Odluke Predsjedništva BiH. Istovremeo BiH nema na nivou države Zakon o kulturnom naslijeđu niti institucije koja o tom naslijeđu brine. Mi smo jedina zemlja članica Vijeća Evrope (47 država članica) koja nema na nivou države program zaštite kulturnog naslijeđa i budžet za njegovu provedbu.

Bilo kako bilo, obnova bosanskohercegovačkog društva može započeti tek odlaskom sa vlasti u Bosni i Hercegovini, etnocentrističkih (populističkih) režima što bi omogućilo početak razgradnje stereotipa, mitologiziranih identiteta i negativnih predstava o drugima i drugačijima. To se može postići nametanjem ustavnih promjena (u skladu sa presudama međunarodnih sudova) od strane tzv. međunarodne zajednice koje bi brzo omogućile provođenje pravnih stečevina EU (acquis communautaire). 

U takvom bi novom ambijentu, između ostalog, prihvatanjem koncepta zajedničke historije Evrope, koju je preporučilo Vijeće Evrope za čitav Evropski kontinent, bila nespojiva praksa „dvije škole pod jednim krovom“ koju su nametnule hrvatske i bošnjačke etno-centrističke kvazielite. Tri osnovna postulata te evropske ideje su: stvaranje svijesti o zajedničkom kulturno-historijskom naslijeđu, prevencija sukoba i približavanja naroda u prošlosti. To je koncept u kojem se težište baca na zajedničko iskustvo, a ne na različita tumačenja jednog istog događaja.

Živimo zajedno jednaki u dostojanstvu – poručuje nam Vijeće Evrope.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook