Prethodne nastavke možete čitati ovdje.

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Iz Zagreba je stigla potpuno neočekivana vijest – list „Valter“ je dobio nagradu „Sedam sekretara SKOJ-a“. U to vrijeme ta nagrada, iako po nazivu to možda danas ne izgleda tako, bila je vrlo prestižna i dobijali su je najprogresivniji predstavnici mladih u čitavoj Jugoslaviji. Nagradu se dotad, između ostalih, dobili Marko Brecelj, Lebi i sol, Lačni Franc, Pankrti, Ekatarina Velika, Psihomodo Pop, te brojni talentirani novinari, pisci, likovni umjetnici, filmski autori i muzičari. 

Te '89. godine nagradu su dobili, između ostalih, popularni omladinski radio „101“ i „Valter“.  

Mi, ali i javnost u Sarajevu, bili smo zbunjeni. Samo dva-tri mjeseca list je bio zvanično zabranjen, a sada dobiva veliku saveznu nagradu. Bila je to strategija vruće-hladno tadašnjih komunističkih ideoloških komesara - prvo mladim i nadobudnim pokaži snagu partijske i državne batine, pa im onda daj „Zlatnu jabuku“, što je bio vizuelni identitet nagrade Sedam sekretara SKOJ-a.

Nazvao nas je tada i generalni direktor „Energoinvesta“, moj zemljak Žarko Primorac, i dao nam na raspolaganje vozača i najluksuzniju limuzinu koju je taj privredni gigant u tome trenutku imao. Nije tadašnji političkih vrh dao da se BiH ponižava pred drugima, zato smo, kada smo stigli ispred hotela „Dubrovnik“, gdje se održavao prijem povodom dodjele nagrade, imali bolje auto od tadašnjeg predsjednika Saveza komunista Jugoslavije Stipe Šuvara. 

Nagradu je u ime redakcije primio glavni i odgovorni urednik Goran Todorović. Sjećam se, u žiriju je bila poznata novinarka političkog tjednika „Danas“ Jelena Lovrić.

U Sarajevu se u tom trenutku već kuhala nova velika politička afera. Istekao je mandat Raifu Dizdareviću u Predsjedništvu Jugoslavije i BiH je trebala izabrati svog  novog člana. Najviše šanse su davane Nenadu Kecmanoviću, tadašnjem rektoru Univerziteta u Sarajevu i intelektualcu od ugleda koji je imao određenu popularnost u javnosti, i naročito u studentskoj populaciji. 

Bilo je to dosta čudno - otkud njegov toliki ugled u naučnoj zajednici, imajući u vidu je dotad bio poznat po režimskom intervju „400 pitanja Todi Kurtoviću“ i  tekstovima koje je objavljivao po dnevnim novinama i političkim sedmičnicima. Djed Vojislav mu je bio predsjedavajući ZAVNOBiH-a i komunistički uglednik u godinama nakon Drugog svjetskog rata. 

Međutim, tadašnja Služba državne bezbjednosti ima u rukama njegov dosije po kojem je on davao važne informacije britanskoj obavještajnoj službi. U to vrijeme ta vrsta optužbe je bila dovoljna za doživotnu eliminaciju svakog političara u bivšoj Jugoslaviji.

Kecmanović se u prvom momentu odlučuje za medjisku borbu protiv ovih optužbi. Priča je trebala krenuti upravo preko „Valtera“. Njegov odani čovjek i veza sa „Valterom“ je bio predsjednik studentske organizacije, naš kolega sa fakulteta Dejan Mastilović. Priča dolazi do naše redakcije, tekst će  napisati Goran Todorović. Taj broj sa Kecmanovićem na naslovnoj strani odštamapan je aprila '89. u štampariji „Oslobođenja“ sa tiražom oko 25.000 primjeraka.

Međutim, izgleda da se preko noći Kecmanović nagodio sa tadašnjom političkom elitom (osoba za kontakt je bila Edina Rešidović) da povuče svoju kandidataru, te je  ujutro u 5 sati pozvao Mastilovića u svoj stan i, zbog straha od prisluškivanja, ne govoreći ništa dao mu cedulju u ruke. Na njoj je pisalo da se članak iz „Valtera“ povuče. Ali, bilo je kasno, jer je novina već bila odštampana.

Muški dio redakcije (Todorović, Saša Leskovac i ja), te Mastilović, našli smo se oko 7 sati u redakciji kako bismo odlučili šta da radimo. Čak smo u strahu od prisluškivanja izašli na čistinu platoa Skenderije i tu razgovarali o čitavoj situaciji. Mastilović je predlagao da čitav broj povučemo, ali redakcija nije bila za to. Na kraju je pala odluka do odemo kod starijeg i iskusnijeg kolege Vlastimira Mijovića u „Oslobođenje“ i sa njim se konslutujemo oko odluke. 

Mijović je u maniri iskusnog novinarskog vuka problem sažeto elaborirao: „Ako je već to odštampano, onda to i pustite u javnost. Sve drugo nije novinarstvo“.

Odluka je bila najviše na glavnom uredniku Goranu Todoroviću. Postupio je po meni ispravno – broj ide u javnost i prodaju.

Tako je pukla velika afera koja je uzdrmala političku scenu BiH i ostavila svoje posljedice po njen kasniji politički život. Kecmanović je sklonjen, dok je umjesto njega izabran Bogić Bogičević, koji će '91. odigrati ključnu ulogu u zaustavljanju Miloševićevog pokušaja da se uvede vanredno stanje u Jugoslaviji i zemlja preda na upravljanje vojsci. 

Iskreno, nisam siguran da je Kecmanović zaista bio britanski špijun, nego se tu više radilo o nepovjerenju koje je prema njemu gajilo tadašnje probosansko političko rukovodstvo BiH. Zato mu je na osnovu redovnih kontakata koje je kao rektor imao sa stranim ambasadama spakovana špijunska afera. Imajući u vidu kasnije njegovo i Bogičevićevo političko ponašanje u kritičnim momentima bosanske povijesti, izgleda da su bili u pravu. Politika je oduvijek bila i ostala jedna velika kurva.

Kecmanović se tokom '90-te angažirao u reformistima Ante Markovića, ali je ta politčka opcija tada bila pometena pred naletom nacionalnih stranaka formiranih uoči prvih dekomkratskih izbora. Bio je jedno vrijeme i član Predsjedništva BiH u opsjednutom Sarajevu, da bi ga napustio i obreo se u Beogradu. Danas je savjetnik Milorada Dodika i utjecajni intelektualac koji je angažiran na procesima daljnjih etničkih podjela i za kojeg je danas BiH „nemoguća država“.

U vrijeme kada se ova afera dešavala nisam do kraja imao izgrađeno mišljenje o ovome. Bili smo generacija odgojena u jugoslavenskom i bosanskom duhu, te su nam svi uskonacionalistički pogledi bili strani. Kecmanović meni nije bio ni profesor na odsjeku sociogije i žurnalistike, pa ga nisam ni po naučnom opusu nesto previše poznavao niti cijenio. Svakako sam sociologiju, a kasnije i žurnalistiku, upisao reda radi. U Sarajevu u to vrijeme nije postojao odsjek režije na Akademiji scenskih umjetnosti, pa sam upisao bilo šta, želeći uvijek i jedino da se bavim filmom.

Međutim, ispostavilo da uopće nisam loš student sociogije, pa sam tako na drugoj godini dobio nagradu za najbolji studentski rad na čitavom fakultetu. Rad se zvao „Društveni konflikti u socijalističkom samoupravnom društvu“, a nagradu su mi dodijelili profesori Besim Spahić i Emina Kečo. Realno, brzo sam pridobio povjerenje svojih profesora, pa me je tako, recimo, profesor Hidajet Repovac godinama nagovarao da upišem neki postdiplomski, te radim za početak kao asistent na fakultetu. Mene je, pak, život vidio u drugom pravcu – pisanju i filmu.

Ali upravo je moje pisanje za „Valter“ i druge tadašnje medije bilo zanimljivo za profesore sa FPN-a. Kroz razne kontakte sa njima polako samo počeo da dobijam jednu potpuno drugu sliku - o tamnoj strani tog fakulteta. Naime, među profesorima su postojali duboki antagonizmi i oni su vrlo često imali svoje nacionalističko lice.

Jedan dan mi je ispred Doma mladih prišao brat pisca Derviša Sušića, profesor na FPN-u, i rekao: "Jasmine, čitam Vaše tekstove u 'Valteru'. Mi muslimani moramo biti zajedno u ovim vremenima". Pominjao je neke od kolega profesora kojima ne treba vjerovati, te objašnjao genezu nacionalističkih sukoba na fakultetu, od slučajeva Vojislava Šešelja i Muzafera Hadažagića do odnosa Joce Marjanovića i Hamdije Pozderca.

Ostao sam bez teksta. Nisam bio spreman za tu  vrstu retorike koja se sve više uvlačila u akademski život Sarajeva.

Za mene je vrhunac toga bio početkom '90, kada sam, kao urednik „Valtera“, pozvan na jedan sastanak kod Kecmanovića u Rektoratu na Pravnom fakultetu. Tema je bila politička situacija u BiH. 

Bila je noć, u nekoj polukonspirativnoj atmosferi u njegovu prostoriju ušlo je šest - sedam profesora sa FPN-a, Pravnog i Ekonomskog fakulteta. Začuo sam, jer me nije vidio iza vrata, upitni šapat ospkurnog profesora sa FPN-a Mitra Miljanovića:

- Jesmo svi ovdje naši?!

Ostao sam potpuno zatečen ovim pitanje, dok je  moj studentski kolega, blizak Kecmanoviću, pokušavao izgladiti situaciju. Ali džaba – znao sam da je Miljević ozbiljno mislio. 

Čitavu noć nisam mogao spavati. Uskoro smo potpuno promijenili uređivačku politku „Valtera“, okrenuvši kritičku oštricu protiv Kecmanovića i ljudi oko njega, te tretirajući ih kao prikrivenu srpsku nacionalističku grupu kojoj je politika Ante Markovića uoči prvih izbora '90. bila samo paravan. Možda smo u tome ponekad i pretjerivali, ali povijest nam je dala za pravo kada je u pitanju bio njihov daljnji odnos prema BiH.

Zbog toga se Emir Kusturica jako ljutio na mene i pisanje „Valtera“. 

Te '89. ušli smo rat prije rata. Akademska zajednica počela je da puca po svim šavovima, očito je bilo da vrijeme komunizma definitivno odlazi, Jugoslavija je bila pred raspadom, pa je i nacionalizam  počeo iznutra da nagriza tkivo Sarajeva, koji je u tome trenutku bilo na vrhuncu svoje ekonomske, medijske i kulturne moći. Na političkom i intelektualnom polju imali smo dva potpuno antagonistička bloka- jedan je činila Kecmanovićeva projugoslavenska (čitaj – prosrpska) ekipa sa podrškom beogradskih intelektualaca nacionalne provinijencije, drugi probosanski sa Nijazom Durakovićem (CK SK BiH), potpomognuta intelektualcima kalibra akademika  Muhameda Filipovića. A oni pravi nepatvoreni, najčešće ruralnog kova,  nacionalisti su čekali svoju utakmicu, koja će započeti već naredne, '90-te godine.

Priča o Kecmanovićima i BiH, od oca Vojislava do sina Nenada, i danas je paradigmatična, jer se preko nje prelamaju prošlost, sadašnjost i budućnost bošnjačkih i srpskih odnosa. Za Kecmanovića mlađeg je BiH „nemoguća država“, iako je njegov djed jedan od utemeljitelja njene državnosti. Takva situacija je neodrživa za sve u BiH, te jedini moguć put može biti pokušaj građenja novog dogovora koji će odnose ova dva sukobljena naroda postaviti na drugim, kompromisnim temeljima.  Ali, ni potrošeni Kecmanović, a ni generacija bosanskih političara koja je vladala ovom zemljom posljednjih 25 godina, po svojoj prilici neće biti akteri tog za sve toliko potrebnog dogovora.

O Kusturici i raspadu kulturne i medijske scene u Sarajevu  u narednom nastavku.

(DEPO PORTAL/ad)