Izvor: 100posto.hr

Piše: Lana Novak Starčević

"Od početka naše veze je bilo jasno da želimo dijete. Nakon svadbe odmah smo prestali paziti i nadala sam se da ću zatrudnjeti. Prolazili su mjeseci pa i prva godina, ali uvijek bi stigla menstruacija. Nismo previše brinuli, nije nam bilo na kraj pameti da nešto nije u redu i mislili smo da se samo trebamo opustiti.

No, i dalje ništa. Pa smo krenuli na sve moguće pretrage… Doktori su nam savjetovali da pokušamo s potpomognutom oplodnjom. Rekli su da su nam šanse dobre jer je kod mene sve u redu.

Ja sam tada imala 26 godina, a suprug je šest godina stariji. Odlučili smo razmisliti o svemu. Koliko god sam željela svoje dijete, shvatila sam da nemam snage za sve što moram proći na putu do njega. Moja prijateljica je godinama odlazila na potpomognutu oplodnju neuspješno i znala sam kolika je to patnja.

'Hajdemo posvojiti dijete', rekla sam suprugu. 'Očito sudbina ne želi da imamo naše biološko dijete i zašto ne bismo postali roditelji na drukčiji način?'

Danima sam iščitavala forume o posvajanju

On je bio skeptičan. Imao je razne strahove oko toga, iako sve potpuno neargumentirane. Zapravo o tome nikad prije nije razmišljao i to mu je sve bilo vrlo nepoznato.

Dala sam nam oboje vremena. Nismo razgovarali o tome, odnosno on je izbjegavao ozbiljne razgovore. Ja sam danima iščitavala brojne forume gdje su posvojitelji dijelili svoja iskustva. Osim onih frustrirajućih gdje su se žene žalile kako godinama ne uspijevaju doći do tako željenog djeteta bilo je i prekrasnih priča sa sretnim krajem. Moja želja postojala je sve veća.

Počela sam i muža bombardirati informacijama. Printala sam mu najljepše priče o posvajanjima i sve češće smo pričali o tome.

I onda smo na jednom rođendanu upoznali par koji je posvojio dijete. Oni su s toliko ljubavi pričali o svojoj jednoipolgodišnjoj djevojčici, koja kao da je i nalikovala na njih, da sam ja sve više žudila da krenemo u postupak.

Muž je napokon pristao. Budući da dolazi iz male sredine bojao se kako će njegova obitelj prihvatiti našu odluku. Iskreno, uopće me nije bilo briga za to.

Nismo se osvrtali na negativne komentare. Nakon slanja zahtijeva iznenađujuće brzo su nas poslali na obradu pa na psihološko testiranje i razgovor sa socijalnom radnicom. Toliko pitanja koja nitko ne pita one koji imaju svoje vlastito dijete.

Secirali su naš život do najsitnijih detalja. Zar itko pita majku koliko kvadrata ima da bi imala dijete?!

No, pomirila sam se sa svime i rekla sebi da je naš put jednostavno takav, teži i da nema malodušnosti. I onda smo počeli slati molbe centrima. Napisala sam jednu i isprintala je u pedesetak primjeraka. Iskusni posvojitelji savjetovali su me da budem odlučna i čak dosadna ako treba. I da ne smijem odustati na prvoj prepreci. Koje je naravno bilo.

Željela sam dijete pod svaku cijenu

I onda, jednog dana - šok! Pozvani smo na razgovor za jednu djevojčicu. Nije me gotovo ništa zanimalo o njoj, žudila sam za svojim djetetom pod svaku cijenu. Bilo nam je samo bitno da ima do dvije godine, spol nam je bio potpuno nebitan.

Nažalost, jednako brzo došlo je i razočarenje. Nisu nas izabrali. Srušio nam se svijet.

Budući da smo do tada bili neiskusni već smo maštali da je djevojčica u našem domu. Zato je otrežnjenje bilo još teže. Uskoro smo opet primili poziv. I opet ništa. Suprug je postao čak i nestrpljiviji od mene. Taj osjećaj da si tako blizu svojem djetetu i onda ti ga 'oduzmu'. Teško sam se i koncentrirala na posao. Umjesto da mi bude lakše jer sam sve bliže cilju, meni je bilo sve teže. Osjećala sam fizičku bol za tim bićem koje nisam upoznala, a znala sam da je moje.

Zanimljiv je taj osjećaj, dijete niti ne poznaješ, a zaboli te taj osjećaj da ne ide s tobom kući.

Nakon razočarenja proširili smo kriterije. Više nismo inzistirali na toliko malom djetetu jer smo shvatili da su nam šanse tako prilično sužene. I opet poziv.

Još se sjećam tog rujanskog dana kad su nam javili da smo izabrani u uži krug. Pa opet dugi razgovori sa službenicima… I onda čekanje. Gotovo da si nismo dozvolili niti nadu. Taman oko Božića su nam javili da smo mi izabrani. Slijedilo je upoznavanje.

Prije odlaska dječaku od tri godine spremala sam se kao pred najvažniju zabavu. Bila sam strašno uzbuđena, a i muž je bio kao zbunjeni tinejdžer. Naše brige kako će nas prihvatiti taj prekrasan crnokosi dječak otopio je u sekundi. Malen i nježan bio je sve što smo željeli.

Strašno sam se bojala novog razočarenja. Suprug me bodrio uvjeren da je to to. Budući da je mališan bio gotovo 150 kilometara udaljen od mjesta gdje živimo odlazili bi mu za vikende.

Leptirići u trbuhu kad bi mu dolazili i grozan osjećaj svaki put kad bi odlazili. Nevjerojatno koliko smo se u kratko vrijeme vezali uz njega i on uz nas. Srce mi je pucalo kad bi ga ostavljali.

Bio je tako miran i uvijek nasmijan iako je živio teško od rođenja. Nisam ni mislila da je moguće voljeti nekoga tako bezuvjetno i potpuno. I onda, nakon skoro tri mjeseca posjeta i brojne papirologije naš sin je konačno došao kući. Imala sam osjećaj da letim. Moj dragi i ja smo se nepovratno zaljubili u njega. Bila sam najsretnija na svijetu.

U početku je imao strašne tantrume

Naravno, prvih mjeseci bilo je teških, preteških trenutaka. Tantrumi su bili strašni dok se nismo bolje upoznali. No, uz puno razgovora sa psihologom sve se pomalo riješilo. A naš dječak je prava maza iako je školski primjer zapuštenog djeteta.

Odmah je osvojio baku, tetu i tetka, bratiće. Svi u našoj okolini krasno su reagirali.
 

Jedino čega se boji je da ćemo ga ostaviti, a mi mu svakoga dana iznova dokazujemo da brige nema.

Ponekad se očajnički stisne uz mene i vidim da mu je teško. Njemu je najvažniji dodir, a ja toliko uživam u njegovom zagrljaju. Iako je već stariji i dalje ga često držimo u krilu. Od početka se puno ljubimo i mazimo.

Naš Vito imao je neke dijagnoze, ali ništa dramatično i s čim se ne može živjeti. Znala sam da mu samo treba ljubav i dom. A mi smo njegov dom. Svakog dana je napredovao i danas, četiri godine kasnije, po ničemu ne zaostaje za vršnjacima. Obožava crtati i slagati 'legiće'. Upravo kreće u prvi razred, a ja sam uzbuđena kao nikad prije.

Kad čujem da kaže 'mama' ja sam gotova. Toliko sam zahvalna na prilici da budem baš njegova, mama najdivnijem dječaku na svijetu. Dijelim svoj život na onaj prije i poslije. Ovaj poslije obožavam.

(100posto.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad/Foto: ILustracija)