Članak Besime Borić, članice Predsjedništva SDP-a BiH, o kandidatu ove partije za Predsjedništvo BiH... 

“Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj." (Citat, Miroslav Krleža, o stećcima).

Bezbroj puta sam u raznim prilikama slušala govor Denisa Bećirovića. I kad slušam Denisov govor, odmjeren, precizan, smislen, odrezan, uvijek imam dojam kao da je sad otkinuo dio kamena i oblikovao ga svojom ljubavlju prema zemlji i svojom odvažnošću i odlučnošću da bude dostojni sin svoje Bosne i Hercegovine.

Činjenica da je historičar, čovjek duboko zaronjen ne samo u burnu i dostojanstvenu historiju ove prkosne zemlje, nego još i više okrenut njenoj budućnosti, dodatno popunjava sliku o ovom mladom i iskusnom naučniku i političaru.

Njegovo aktuelno političko djelovanje, način kako to radi konkretnim prijedlozima i inicijativama, njihovim sadržajem i smislom, pokazuje da je duboko svjestan stanja u kome se nesretno našla naša domovina, stanja koje joj prijeti neizvjesnošću, nestabilnošću, nazatku.

Prijeti stanju u kojem nikad nije bila. 

 
Zaista, BIH je na svojoj raskrsnici. Ona se mora opredijeliti: ili će se okrenuti jačanju svojih institucija, napretku i poštivanju ljudskih prava i sloboda, ravnopravnosti i jednakopravnosti, izgradnji infrastrukture koja će je ubrzano povesti ka EU, solidarnosti i napretku ili će tapkati u mjestu, životariti i teško odolijevati nasrtajima mnogih trećerazrednih kreatura koji je niti vole niti razumiju, kojima je um pomućen pohlepom i mržnjom, zapletenim u, za njih, neraskidivo klupko.

Hoće li BIH dozvoliti da joj djeca okreću leđa i odlaze, poklanjajući svoje znanje i kapacitete svuda po svijetu? Hoće li bosanskohercegovačke majke, i Srpkinje, i Hrvatice, i Bošnjakinje i ine, dozvoliti da im djeca bježe u neke daleke prostore, nadajući se teško zarađenoj crkavici, koja bi im mogla malo olakšati staračke, usamljeničke dane?

Pa zar nam nije dosta politika koje su nas natjerale da po vrletima i jamama ove zemlje još uvijek tragamo za kostima svoje djece?

Treba li da po zemljama Evrope tragamo za svojom djecom, vođeni ponovo istom politikom?  

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)