Piše: Boris Rašeta/Portal Novosti

Zadnja epizoda Milićeve serije udžbenik je novinarstva – u njoj su sadržane sve lekcije kako ne treba raditi modernu dokumentarnu TV seriju! ‘Tada & sada’ egzemplar je zastarjele škole Zastava filma, koja je odgojila generacije autora koji iz istog materijala mogu složiti dva posve oprečna filma. Cilj takvih ‘dokumentarista’ uvijek je jedan te isti: ocrniti prošli, nenarodni režim za račun postojećeg, narodnog i demokratskog, solidno se naplatiti, naputovati, najesti, ubi bene, ibi Partija. Ta vrsta autora smatra da nikada nije moguće dovoljno podcijeniti pamet vlastite publike. Kao sin jugoslavenskog komunističkog ambasadora, Goran Milić mladost je proveo po Londonu, New Yorku, Parizu, Riju… da bi u ovoj seriji ‘priznao’ da do desete godine nikad nije pojeo dva jaja?! Pa od čega je onoliki izrastao, od mekinja? Kad se krajem gladnih četrdesetih jugoslavenska delegacija vratila iz posjete engleskoj kraljici, bili su zaprepašteni asketskim jelovnikom engleskog dvora: predjelo, juha, glavno jelo, desert; u Beogradu se, pred Tita i svitu, već tada posluživalo desetak sljedova. Baš su djeca ambasadora patila! Tko mu je plaćao školu engleskog, francuskog, španjolskog? Koliko je to koštalo? Sa znanjem tri jezika u Slanom bi možda bio recepcionar, da mu tata nije bio komunist, ovako je postao džinovski baobab jugonovinarstva, čiju potresnu priču o jajima tada nismo čuli.

Nije Milić jedini kojega je socijalizam uhranio: u zadnjoj smo epizodi vidjeli Zdravka Tomca (kojega do zadnjeg dana puškom nisu mogli istjerati iz Saveza komunista, gdje je pisao nacrte nove Jugoslavije) i Hloverku (koja je dva puta pisala molbu za prijem u Partiju), pa opet očajan igrokaz s dva glumca koji su za sitne pare pristali na krupnu blamažu. Milić ne uspoređuje isto s istim, usporedivo s usporedivim, već uz bok stavlja najgore dijelove starog poretka s najboljim dijelovima novoga (kojima, brižno-sladunjavim glasom, dodaje malo ružičaste glazure). Mrtav-hladan uzet će masovne poslijeratne represalije i retorziju i usporediti ih s ‘procvatom’ demokracije danas. O hrvatskim deformacijama 1990-ih ni riječi. Prošli je poredak predstavljao orgije nasilja, a ovaj je bezgrešno začet. Zašto je onda bio kolaborant starog režima, ako je taj sustav bio tako užasan?

Temeljna Milićeva prijevara ipak nije u zaključku da je danas bolje nego onda. Danas jest bolje jer postoji sloboda (‘dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o’), no Milić implicite tvrdi da je danas dobro, a to mogu tvrditi samo autori poput njega. Zašto u toj seriji nema podatka da je BDP Hrvatske danas, kad je po njemu dobro, identičan BDP-u SRH u godini Titove smrti? Da smo 40 godina bacili niz rijeku? Da smo 2003. bili dva posto iznad novih članica EU-a, a sad smo petnaest posto ispod? Zašto u ‘Tada & sada’ nema kontejner-ljudi? Zašto nema brojki prema kojima je recimo Končar tada imao 25 tisuća radnika od kojih je 4,5 tisuća bilo inženjera, magistara i doktora, a sada cijela tvrtka zapošljava samo 4500? Zašto deseci tisuća mladih i obrazovanih ljudi svake godine bježe iz ove zemlje, pa i hadezeovci govore o egzodusu? Zašto demografski pokazatelji govore o izumiranju? Je li Miliću bilo bolje tada ili sada? Pa njemu je uvijek bolje!

Snimiti ovakvu seriju, ružičastu dokulimunadu, ne može netko tko želi dobro svojoj zemlji. No Milić je takav. On će takvu seriju snimiti i Bosancima, i Srbima, i komunistima, i antikomunistima. Karakter je čovjeku i autoru sudbina, rekao bi stari TV kritičar Heraklit. Hvala Svevišnjemu da je i ta papazjanija završila. Cijena spoznaje koju nam je priuštio ovom serijom ipak nije mala. Sad je sasvim jasno da čovjek koji je odrastao bez dva jajeta odlazi u povijest bez – ijednog!

(DEPO Portal/Portal Novosti)