Izvor: Oslobodjenje.ba; Piše: Edina Kamenica

Peter Maurer, čelnik Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, ovih dana je skrenuo pažnju javnosti na priču od koje mnogi najradije bježe. Maurer je, prenosi portal Logično.com, govoreći o velikim iskušenjima pred kojima se nalaze “Evropa i muslimanske zemlje zbog povratka poraženih terorista s Bliskog istoka u matične domovine”, podsjetio na činjenicu da, zajedno sa borcima tzv. Islamske države, žive i njihove porodice, žene i djeca.

Šesto mjesto

Soufan Centar objavio je podatke za 2016. i 2017. godinu o stranim borcima i povratnicima, ali i o djeci u redovima ISIL-a. Prema tom izvoru, djeca su došla iz: Francuske - njih 460, Rusije 350, Kirgistana 130, Belgije 118, Holandije 90, Bosne i Hercegovine 81, Australije 70, Njemačke 56, Velike Britanije 50, Švedske 45, Austrije 40, Kosova 27, Malezije 17.

Dakle, od 13 država, BiH je na “vrlo solidnom, šestom mjestu”.

Maurer ističe da povratak ovih terorista, bez obzira na to o kome se radi, “ne bi trebao krenuti kontroverznim putem dehumanizacije”, te pominje slučaj četverogodišnje djevojčice koja je ostala u Iraku bez roditelja, brata i sestre, i koja živi sada u sirotištu.

MKCK je, stoji dalje u članku, pronašao djevojčicinu baku, s kojom je ona kontaktirala putem Skypea.

Maurer to ovako komentariše: “Djevojčica mora živjeti s tom tajnom, jer ako se sazna, tokom života će patiti zbog mržnje i diskriminacije, budući da se njen otac borio u redovima ISIL-a.”

Ovakva sudbina može zadesiti svako dijete, pa i ono iz BiH, koje su roditelji poveli sa sobom na ratna područja, i svako dijete koje se tamo rodilo i odrasta.

“Šta da se radi s njima? Sada, kada se o tome problemu raspravlja u državama, pozivam političke vođe da ne krenu skliskim putem dehumanizacije, što može biti put do ponora”, upozorio je Maurer, naravno, ne navodeći nikakve podatke koji bi nešto više rekli o djevojčici.

Teoretski gledano, mogla bi biti i iz BiH.

Nela Kačmarčik iz UNICEF-a za Oslobođenje kaže da oni nemaju nikakvih saznanja vezanih za podatke o ovoj djeci iz BiH.

“UNICEF je, želim to naglasiti, uvijek isticao i svojim angažmanima iskazivao najveće protivljenje uplitanju djece u sve ratne sukobe”, ističe Kačmarčik, podsjećajući na to da su sve države svijeta (izuzev SAD-a) potpisale Konvenciju o pravima djeteta, u kojoj se, između ostaloga, govori i o ovome, kao obavezi države.

Ni u Nacionalnom društvu Crvenog križa nemaju nikakvih informacija o djeci porijeklom iz BiH koja su na ratištima ISIL-a, a isto nam kažu i u sarajevskom uredu Međunarodnog komiteta Crvenog križa/ICRC-a.

“Nama sve informacije dolaze iz Geneve, ova o kojoj govorite nije došla”, kaže Žaklina Ninković, asistentica glavnog tajnika Društva, a Elmir Camić iz ICRC-a napominje da je mandat ove organizacije upravo ono o čemu je govorio Maurer na primjeru djevojčice.

“Mi smo na tome i na sličnim humanitarnim aktivnostima stalno angažovani, ali do sada nismo bili na jednom slučaju iz BiH, pa ni kada su u pitanju djeca”, tvrdi sagovornik, skrećući nam pažnju na studiju Vlade Azinovića i Muhameda Jusića u kojoj se govori i o bosanskoj djeci, i navodi se da ih je pedesetak.

Azinović i Edina Bečirović su krajem prošlog mjeseca predstavili još jednu studiju, koja se bavi istom problematikom. Naziv sve govori: “Igra strpljenja: procjena i odgovor na prijetnju koju povratak stranih boraca predstavlja na Zapadnom Balkanu”.

Saliha Đuderija, pomoćnica državne ministrice za ljudska prava i izbjeglice, tvrdi da ona nije adresa za tu priču, objašnjavajući:

“Mogu sigurno reći da nijedna aplikacija u vezi sa statusom te djece nije upućena ovom ministarstvu. Ne vjerujem da bi se iko oglušio o nju”, a Milena Jović, koja je u ime istog ministarstva članica Vijeća za djecu, ne krije da smo je “zatekli tom informacijom”.

Jović nije jedina osoba koja isključivo u medijima saznaje o ovoj bh. djeci u redovima ISIL-a. O njima, napominje, na njihovim sastancima nije govorio ni predstavnik Ministarstva sigurnosti (Samir Rizvo, op.a.).

Jović nije jedina ni primijetila da bi se, moguće je, mnogi problemi preventivno brže i kvalitetnije rješavali kada bi “međunarodni čelnici o svojim saznanjima informisali državne organe prije nego novinare”.

Postavili smo, vezano za njihova saznanja o tim mališanima, pitanje i Ministarstvu sigurnosti BiH.

Sigurnosne mjere

“Sigurnosne i obavještajne agencije su prikupile sve informacije o bh. državljanima iz ratnih zona u Siriju i Iraku, odnosno na teritoriju pod kontrolom terorističkih organizacija koje su djelovale na području tzv. Islamske države”, stoji u pisanom odgovoru Ministarstva, u kojem se, između ostalog, kaže i da “prema podacima sigurnosnih agencija, u Informaciji o stanju sigurnosti BiH, na području Sirije i Iraka krajem 2015. godine ukupno su boravile 52 žene i oko 70 djece iz BiH”.

Brojke o osamdesetero djece odnose se na 2016. i 2017. godinu.

“Ministarstvo sigurnosti BiH raspolaže informacijom da je određen broj žena i djece, zbog vojnog poraza ISIL-a, napustio teritoriju koju je ranije kontrolisala ova teroristička organizacija, ali nije zabilježen nijedan povratak u BiH. Ukoliko do toga dođe, nadležne agencije i institucije BiH poduzet će sve sigurnosne, kao i druge mjere neophodne za resocijalizaciju ovih osoba”, tvrde nam u Ministarstvu.

Da, po cijeloj planeti su ratišta na kojima se bore i rađaju djeca. Već samo to je razlog da se ova kompleksna priča ne može svesti samo na oficijelne programe za resocijalizaciju niti akcione planove iz njih proizašle, pa ni na dječije pravobranitelje i ostale slične vladine i nevladine institucije. To su djeca-žrtve, a da to ne znaju niti će neka ikada saznati, postali novi vojnici ili ne.

(Oslobodjenje.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)