Veliki bosanski književnik

Abdulah Sidran o prijatelju Praljku: Skončao je u Haagu, gdje je morao dokazati kako nije, od oca bježeći, dušu predao vragu...

Hronika08.12.17, 13:27h

Abdulah Sidran o prijatelju Praljku: Skončao je u Haagu, gdje je morao dokazati kako nije, od oca bježeći, dušu predao vragu...
U hrvatskoj javnosti, koja s konsternacijom prati zbivanja nakon haške presude i Praljkova samoubistva u sudnici, prevladavaju oni koji Slobodana Praljka doživljavaju kao heroja odbrane Hrvatske i Bosne i Hercegovine

 

Izvor: Jutarnji.hr/ Autor: Boris Orešić

 

Znam mu karakter, i zato me to nije iznenadilo. Kad sam vidio snimku iz sudnice, odmah sam rekao - evo ga, radi to! Čudo, život je grozan, strašan i užasan – otkriva Globusu Abdulah Sidran kako je doživio samoubistvo svog prijatelja Slobodana Praljka. Nije tajna da su njih dvojica dugo godina bili vrlo bliski, no Sidran je čvrsto odlučio da ovaj put o tom odnosu ne želi otkrivati nove detalje iako, kaže, nismo jedini novinari koji su ga ovih dana u tom povodu zvali.

 

Istaknuti bošnjački intelektualac, pisac filmskih scenarija i drama, pjesnik i prozaik iz Sarajeva smatra da o privatnim stvarima nema šta kazati, no budući da su Praljkova presuda i samoubistvo ujedno i opća društvena, javna stvar, podijelio je s nama svoja razmišljanja o stanju u društvu Bosne i Hercegovine, ali i šire.

 

“Ako bih ja izvršio samoubistvo ispred zgrade Predsjedništva u Sarajevu, to bi medijski trajalo dva ili tri dana i nikakav ozbiljan cilj ne bih postigao, ma što da sam time htio postići. Ovo je vrijeme odveć surovo, svirepo, jezivo i beskrupulozno i u njemu je gospodar bog profit i pojedinačne ljudske sudbine ne znače baš ništa. U javnom, povijesnom smislu to traje kao u američkoj poslovici koja kaže – nema ništa starije od jučerašnjih novina”, govori Sidran pomalo rezignirano i daje nam odgovor na pitanje kako će se ovi haški događaji odraziti na odnose između Hrvata i Bošnjaka u BiH te između dviju susjednih država.

 

“Odbijam govoriti o odnosima naroda jer postoje odnosi etnonacionalnih oligarhija koje se savršeno dobro razumiju i one među sobom konflikata nemaju. Fingiraju se konflikti između naroda, a narod je apstraktna imenica prazna od sadržaja. Živimo epohu velike laži, s velikim V. Ono što je Orwell u svom romanu futuristički predviđao 1948. za 1984., to je bajka Ivane Brlić Mažuranić u odnosu na ovo što mi već doživljavamo. Pred nama su u planetarnom smislu kataklizmička vremena i ako na taj način promatramo sudbinu ljudi na ovim balkanskim pa i europskim prostorima, onda ćemo razumjeti koliko su uistinu nevažne naše pojedinačne ljudske sudbine. Imam jednu teoriju po kojoj se novac, s velikim N, otkinuo iz ruku svoga gospodara čovjeka i od sluge se pretvorio u gospodara. Kruži oko planeta Zemlje kao satelit i ima svoju gravitacijsku silu. Proizvodi plime i oseke nezavisno od ljudske volje. To vodi svijet u katastrofu. Ako je moguće razarati Alepo i druge gradove stare 8000 godina u Siriji i Iraku, ako se to događa bez ikakve grižnje savjesti,  šta onda čovjek može misliti nego da se nalazimo u kataklizmičkoj epohi i da nema nade. Čovjek se nada, uzda ili ufa jedino u nepredvidivo. Ni u čemu drugom ne može pronaći nadu za budućnost čovječanstva”, zaključuje Abdulah Sidran. 

 

Podsjeća nas da u svom posljednjem, autobiografskom romanu “Otkup sirove kože”, objavljenom 2011., piše i o obitelji Slobodana Praljka te iznosi i svoj osobni doživljaj kršnoga Hercegovca. U poglavlju posvećenom Praljku, pod naslovom ”Ko to može zavarati sudbinu”, dvjema završnim rečenicama Sidran daje sažeti psihoportret svojega druga iz mladosti: ”Mogao je postati heroj, a skončao u Haagu. Sad mora da dokaže kako nije, od oca bježeći, dušu predao vragu.”

 

U hrvatskoj javnosti, koja s konsternacijom prati zbivanja nakon haške presude i Praljkova samoubistva u sudnici, prevladavaju oni koji Slobodana Praljka doživljavaju kao heroja odbrane Hrvatske i Bosne i Hercegovine. No, malo je ljudi poput Sidrana koji su ga blisko poznavali i usudili se javno iznijeti svoje viđenje njegove životne borbe koja je bila, čini se, koliko javna toliko i duboko osobna.

 

U intervjuu Novom listu objavljenom u decembru 2011. Sidran otkriva da je poznavao Praljkova oca Mirka i cijelu njegovu obitelj te da “o njima ne bi mogao baš ništa ružno kazivati”.  Mirko Praljak je, rekao je Sidran, u zapadnoj Hercegovini “bio policijski čovjek, čovjek Ozne, čovjek Udbe”.

 

Ostatak teksta pročitajte OVDJE.

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/az)