Hronični javni nastupi srpskog predsjednika su noseći stub u njegovoj arhitekturi moći. DW analizira glumačku tehniku Aleksandra Vučića: kako mijenja teze, izigrava žrtvu, prelazi u napad...

Ako mene pitate pa zamjena teza, jedna, druga, peta brojka, procenat, broj kilometara autoputa i radnih mjesta, i prije nego što stigneš da pitaš gdje su sva ta fantomska radna mjesta i moćni procenti rasta, jedno dozvolite mi da kažem, ja sam Vas saslušao iako nije saslušao, pa još red brojki, interpretacija, skromnosti pa megalomanskih oda samom sebi, a odakle njima pare, pa žalopojka o tome kako ga svi napadaju, ali znaju građani, vidi narod tu marljivost zato su rezultati takvi kakvi jesu, i prije potpitanja o prvoj temi već se otišlo na desetu i voz je za pitanja prošao, ali Srbija ide brže, jače, bolje.

O tehnici vladavine Aleksandra Vučića već su po novinskim stranicama ispisani tomovi i tu je sve jasno svima koji se informišu iz manje ružičastih medija od Pinka i Informera. Pa ipak, partijsko zapošljavanje, kontrola medija, namješteni tenderi, mafijaške metode i nabildovani tipovi – nisu dovoljni da objasne petogodišnje držanje Vučića i naprednjaka na pedesetak odsto podrške (onih koji glasaju, a samo su oni bitni). Dio poena otpada na sam Vučićev nastup, ne na to šta već kako priča i kidnapuje svaki šou za sebe, kako dodiruje naočare, uzdiše i zastajkuje, kada viče, a kada je tih.

Možda zvuči suludo, ali to jeste jedan vid harizme – ta riječ podrazumijeva privlačnost nastupa neke osobe. Vučićev omiljeni teoretičar, Maks Veber je harizmatsku vlast opisao kao vlast koja počiva na „izvanrednoj svetinji, heroizmu i karakteru" vođe pri čemu je važno naglasiti da sve te osobine mogu biti i odglumljene. Kako Veber piše, harizmatska vlast je legitimna sve dok sljedbenici vjeruju u vrline vođe. Analiza Vučićevih nastupa je ujedno tužni nalaz o tome kakav govor, dramaturgiju i glumu srpski birači posebno cijene.

„Da bi drama bila zanimljiva, mora u sebi da ima sukob. Da bi neko bio junak te drame mora da ima neprijatelja i bori se protiv njega", kaže za DW rediteljka i scenaristkinja Staša Koprivica. Prvi problem – to što političke neistomišljenike (neprijatelje) izbjegava u širokom luku – Vučić lako razrješava: obračunava se sa odsutnim, nerijetko zamišljenim neprijateljem: „Time što antagonizuje svog prisutnog ili zamišljenog sagovornika, Vučić navodi publiku da počne da navija, da se emocionalno uključi u priču i izabere stranu – htjela to ili ne", dodaje Koprivica.

Izbor strane je u tom slučaju snažno sugerisan. Publika lišena konteksta – možda jer politička zbivanja prati površno, možda jer je drogirana tabloidima – lako odabira stranu. Da ste prošle sedmice u Srbiju pali sa Marsa i odmah pogledali intervju Brankice Stanković sa Vučićem, zar ne biste pomislili: „Zašto ova nametljiva žena napada gospodina?"

To treba zahvaliti „sofističkom arsenalu", kaže bloger i marketinški stručnjak Mihailo Tešić. „Čas je blagonakloni učitelj koji moli za dozvolu da objasni, čas samopregorni učenik koji, eto, samo može da se trudi i bori. I ponekad – kad god se ukaže prilika – da pomene da je bolji od prethodnika. Ako ga malko priklještite, Vučić se izvinjava, često sarkastično, čime implicira da je sagovornik nepotrebno pregrub i stavlja se u ulogu žrtve i underdoga", navodi Tešić za DW. „Ukratko, pasivna agresija odvrnuta na maksimum."

Slično podjelu uloga vidi i Staša Koprivica: on nikada ne napada prvi, nego uvijek iz kontre. Klasična šahovska otvaranja su rečenice: Ako bih moglo barem jednom bez prekidanja…; Iako ste me optužili da sam… ; Znam da mi ne vjerujete, ali… „Kada se tako postavi, svi njegovi argumenti su odbrana protiv nepravde, pa ga publika percipira kao defanzivnog, a ne agresivnog."

„Još jedan od načina da pridobije gledaoca jeste i insistiranje na pokazivanju krhke ljudskosti. On ne beži od javnog izliva emocija, naprotiv, insistira na tome. Briše znoj kada je nervozan, masira čelo kada je umoran, plače kada je potresen. Tako nam pokazuje da nije nikakav natčovek, on nije samo funkcija koju vrši, on je jedan od nas. A kako bi nama bilo da smo na njegovom mestu? Kako bi nama bilo da trpimo takve i tolike pritiske? To su pitanja uz pomoć kojih se budi saosećanje među gledalištem, naročito među onima koji nisu preterano pronicljivi", dodaje rediteljka.

Vučić pazi da u govoru pokazuje ljudskost, dodaje Tešić, „jer zaboga on greši, on nije siguran, on uči. Te stvari se moćno kombinuju u verbalnim ogradama kao što su mislim da sam, ako sam u pravu, čini mi se, jer tako se istovremeno govornik ne obavezuje na to da govori istinu, jer, eto, nije siguran šta je istina."

Ostatak teksta pročitajte OVDJE.