Dvadesetpetogodišnji Myles Walligford iz Čikaga, početkom godine odlučio je posjetiti Bosnu, ali kada je došao u Sarajevo, nakon nekoliko nedjelja obilaska naše zemlje, odlučio se ovdje i nastaniti. 

Kaže, nedostaju mu prijatelji i porodica, ali napominje ovdje je takav mentalitet da nije teško naći nove prijatelje. Napominje da ne može reći da li je u njegovoj ili u BiH život bolji, ali da je sigurno drugačiji, piše Avaz.ba.

- Sviđa mi se razlika u svakodnevnom životu koju sam pronašao ovdje, ali ekonomski, život je ovdje stresniji nego u kući. No, šta je izgubljeno u novcu, dobijeno je u društvenom smislu. Najveća stvar koja se promijenila, jeste to što nemam porodicu i prijatelje ovdje, ali polako sebi gradim novu „porodicu“ – naglašava Walligford.

S obzirom da ima avanturistički duh i voli putovanja, jedan dan je otišao na posao koji je radio u Americi, dao otkaz i krenuo u obilazak Balkanskog poluostrva. Priča, dok je putovao ljudi su mu govorili da je Sarajevo najbolji grad u ovom djelu Evrope, pa da je samim tim i planirao u njemu ostati malo duže, ali svakako ne da će ostati i živjeti u njemu. 

- Prije dolaska u Sarajevo, najdraži dio putovanja mi je bio boravak u eko selu Zelenkovac sredinom januara kada je tamo dubina snijega bila više od metar. Smrznuo sam se. Zapravo, ja nisam pronašao Bosnu, Bosna je pronašla mene – kaže on, dodajući da ni sam ne zna zašto je zapravo odlučio doći baš ovdje, ali da je lako objasniti zašto je ostao. 

Ističe da je socijalni aspekt glavnog bh. grada kao nigdje drugo. Napominje da u njegovoj državi nikada ne svirate iz auta da pozdravite prijatelja, što je ovdje, primjećuje, redovna pojava.

- Prvo sam govorio da sam u Bosnu došao “jer je lijepa”. U SAD nikada stranci ne sjednu skupa da bi popili kafu. Porodice u SAD nisu bliske i otvorene jedna prema drugoj kao što je slučaj ovdje. Veoma specifičan i unikatan način života. Lako je razumjeti zašto su ljudi frustrirani političkom i ekonomskom situacijom. Mislim da bi se i ja drugačije osjećao da sam rođen ovdje, ali se nadam da bih ipak prepoznao pozitivnost koja se krije u svakoj osobi, a koja me iznenadi svaki dan – zapaža Walligford.

 Kaže da kada god prolazi ulicama uvijek sretne nekoga poznatog. Dodaje, sa jedne strane to mu se sviđa, ali ipak nekada poželi da se osjeća potpunim strancem kao što je to mogao u svom gradu.

- Sarajevo je veliki grad, ali se čini malim. Svi gradovi imaju neke iste karakteristike, muzeje, kafiće, barove, spomenike, prodavnice i slično. Ono što čini grad jesu ljudi. Putovao sam dosta za svog života, ovdje su ljudi ljubazniji i prijateljski nastrojni više nego ikad ikoga što sam sreo – kaže on.

Walligford je vegeterijanac, pa ono što ostaje nejasno, jeste kako uspijeva odoliti bosanskoj kuhinji.

- Pola života sam proveo boreći se s tim načinom ishrane. Borba je ovdje samo malo teža. Ne sviđa mi se proces dobijanja mesa, i kako to utječe na okolinu. Mogu reći da sam vidio nekoliko sretnih životinja vozeći se kroz Bosnu. Ovdje hrana izgleda odlično, preporučujem je svima koje sretnem, ali što se mene tiče, stalno kuham kod kuće i jedem puno krompiruše – izričit je on.

Osim Bosnom, Sarajevom, ljudima odavdje, Walligford je zadovoljan i poslom koji ovdje radi.

- Kroz posao koji radim, upoznajem mnoge mlade ljude i organizacije iz cijele Bosne i regije. Uvijek sam impresioniran i motiviran, energijom, strašću, inteligencijom i vještinama ljudi koje upoznajem. Ne mogu da ih krivim zbog toga, ali nekada mislim da je sramota to što neki ljudi žele da napuste ovu državu. Mislim da je potencijal mladih ljudi ogroman i ne dovoljno iskorišten - zaključio je on.

(Avaz.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)