Čitam na jednom ovdašnjem portalu o novoniklom univerzitetu i akademiji nauka, jednom kakvih se izrodilo na desetine u nasem okruženju, a i tu kod nas, također. Članak govori o inkubatoru u kojima se umjesto znanja legu diplome, na stotine instant-diploma, u kojima se kao na traci fabriciraju titule najveće, a stručnost i nauka po strani ostavljaju.

Ništa novo, toga smo se već nagledali - akademika i doktora nauka, profesora redovnih i vanrednih, a bez ijednog naučnog članka, ijednog vrijednog teksta objavljenog kući ili u inostranstvu, na stranom jeziku nijednom. I to ide dalje, nastavlja se ta produkcija glava 'umnih' u veleučilistima, sveučilistima, univerzitetima i akademijama po selima i kasabama bosanskim. Sada sve to, ta inflacija diploma i titula postaje još bezobraznija, beskrupuloznija, mizernija...

Kad ovo pročitah, ne mogoh a da sebi i drugima ne kažem: Ne šaljimo djecu i unuke nakon diplomiranja vani da rade, pošaljimo ih neka diplome vani stiču. Inače će im godine školovanja pojesti skakavci, uzalud će vrijeme, talente i kreativnost svoju potrošiti, najbolje što u sebi imaju će proćerdati.

Prije desetak godina me znanac u Sarajevu upita da li da upiše sina na fakultet, i koji? Mislio je na sve one   mnogobrojne škole visoke u zemlji, stare i novonikle. Spomenu on da sam ja na jednoj ovdašnjoj  studirao, tamo godinama pred rat i radio. 'Hajde, posavjetuj me, iskreno, kao da se o tvom djetetu radi', zamoli me.

Ja se zamislih, ne znadoh šta da mu kažem, mene sve to stanje u poratnom visokom školstvu podsjeti pomalo na cirkus i vašariste što su tek jeftina zamjena za ozbiljne teatre i predstave. Pa mu, želeći uistinu iskren biti, rekoh:

- Prodaj onaj stan kojeg izdaješ, kojeg si sebi za stare dane za financijsku potporu i sigurnost namijenio, ili sinu za ženidbe, pa ga pošalji vani, u Beč ili Berlin, u Dublin ili Glasgow, u Bursu, Milano ili u Ljubljanu. Neka tamo znanje stekne, s njim će deset stanova takvih sebi zaraditi. Mozda i tebi čak. A i za starost nećeš trebati brinuti ako on dobre škole završi i karijeru s tim vani napravi. Konačno, s valjanom  inostranom diplomom će mnoge izbore za život imati, slobodu da po svojem nahođenju živi. Zar to nije ono što bismo djeci najradije poželjeli i u čemu bismo im svim srcem pomogli.

Na pomen prodaje nečega u čemu i on sam izvjesnu sigurnost za život vidi, on se  namršti, Ja shvatih o čemu se radi, o njemu, ne o djetetu. Pa nastavih, opet iskreno i prijateljski. S najboljom namjerom rekoh:
 

- A ako se od te nekretnine odvojiti ne možeš, ja ne vidim gdje ga na studij u ovoj zemlji poslati trebaš. Ne znam šta da ti savjetujem, koji fakultet da upiše, pa kada ga završi, a mene potom ne osuđuje i prokljinje. Jedino što ti mogu iskreno posavjetovati je da krene na zanat, no ne svaki i ne kod svakoga. Pošalji ga na zanat, da šegrt bude kod najboljih majstora, onih što pred rat ime stekoše. Znam, bio je jednom vrstan krojač, Džibo se zvao, tamo u centru Sarajeva, pored Markala, u uglu kod negdašnje Ljubljanske mljekare, na onom trgiću, iza sajdžije Nikšića.  On je znao kišni mantil sašiti s ranglan rukavima, vrhunsko umijeće u šnajderaju. I još sa dva lica, s jedne strane bi bio svjetlosiv, s druge tamnoplav. On je istinski čarobnjak igle i Singer mašine. Potraži ga, upitaj ga da li će ti dijete toj vještini naučiti. Znaće odijelo po mjeri sašiti, a to se sada hiljadama eura plaća.

- Ili, pak otiđi do pekara Jerlagića, on je somune najbolje u Sarajevu pravio. I tamo sina možeš poslati, tu će vrhunsku vještinu izučiti. Njih dvojicu poznajem, znam da su izvrsni u onom što rade, znam da to njihovo znanje svugdje na planeti vrijednost ima. To je jedino što ti ja iskreno preporučiti mogu, to bih svome sinu i kćeri rekao i savjetovao ako bi se školovati htjeli, a  ja ih vani na studije ne bih mogao slati.

Pri tom mi nešto šaljivo, a istovremeno tužno, pade napamet. Pa mu rekoh da bi tu, kod nas, na zgrade fakultetske trebalo grafite pisati 'Ne prilazi - opasno po život'.

Uistinu je opasno. Godine se najbolje utroše, proćerdaju vrijeme, intelektualni i kreativni potencijali, a znanje se ne dobije, već samo iluzija koja nakon diplomiranja počne da živi, zabluda sazdana od onih par praznih slova ispred vlastitog imena: 'dipl.', 'ing.', 'ecc.', ,'prof.' 'dr.' i štošta sličnog, a bezvrijednog.

Iluzija zbog koje djeca ne znaju šta sa sobom da rade, šta sa životom da čine, jer s tom 'diplomom' se uistinu malo šta poduzeti može.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)