Piše: Ahmed HRAPOVIĆ
   

U sjećanju mnogih Sarajlija, koji su u gradu ostali za vrijeme opsade, ostao je sav užas ali i ponos što se grad branio - i odbranio. Gotovo pune četiri godine lila se krv za odbranu šehera, a krv se lila u stanovima i kućama koji su bili izloženi granatiranju, krvarilo se po ulicama, tržnicama, gdje god su se hrabre Sarajlije kretale, sve do prvih borbenih linija koje su branili momci u patikama, nenaoružani, ali sa srcem većim od Trebevića. 

    
Onda se desila 1995. godina, godina Daytonskog sporazuma. Jedino što je bilo sigurno u vrijeme pregovora u Daytonu je da je Bosna i Hercegovina opstala, da su je slabo naoružani mladići u patikama odbranili. A onda, u Daytonu, počela je prava bitka za entitetska razgraničenja, bitka za svaki pedalj, a posebna bitka, žargonski rečeno, krvava bitka za glavni grad Bosne i Herecegovine – šeher Sarajevo. Mnogima se, sa strane, činilo da su to pregovori bez bilo kakvih događanja, ali malo ko zna da se u Daytonu odvijala prava drama, naročito se vodila prava pravcata daytonska bitka za Sarajevo.  

     
Priču oko Sarajeva ispričao mi je dr. Haris Silajdžić:

   
 - Agresori su o podjeli Sarajeva razmišljali još od prije agresije, prije nego se svo zlo slilo na Sarajevo. Sjećam se prijedloga i molbe Nikole Koljevića u Lisabonu za vrijeme pregovora o Cultierovom planu da im se ustupi Ilidža. Nikada nisam mogao ni pomisliti da bih na bilo koji način dijelio Sarajevo. Rekao sam Koljeviću – zašto bi se Ilidža prepuštala nekome, na njoj svakako žive Srbi, Muslimani i Hrvati? Koljević je ostao bez teksta.

    
Cultierov plan je propao, uslijedile su krvave godine za grad Sarajevo, granate divljaka s okolnih brda nisu birale nedužne žrtve..., ginuli su svi, muslimani katolici, pravoslavci... i ostali... Zločine nije činio srpski narod, činili su to zlikovci, a zlikovci nemaju ni vjeru, ni etničku pripadnost, ni naciju, oni su jednostavno zlikovci koji su ubijali u nečije iime. Grad se odbranio, divljaci s brda prisiljeni su na povlačenje i pod uspostavom mira u Daytonu (SAD) su otpočeli pregovori o uređenju Bosne i Hercegovine. 

Posljednji im se priključio Nikola Koljević, pogledao je entitetsku liniju oko Sarajeva, shvatio da je Sarajevo ostalo nepodijeljeno entitetskom linijom i – pao u nesvijest

Jedne prilike sam upitao dr. Silajdžića kako se moglo pristati na entitete. Rekao mi je da se u Daytonu o tome nije moglo pregovarati; međunarodna zajednica je odlučila da se na području države BiH formiraju dva entiteta, da se eniteti zovu „Republika Srpska“ i „Federacija BiH“ – o tome se nije dalo pregovarati.

U pregovorima oko entitetskih razgraničenja u i oko Sarajeva prisusvovali su američki general Wesley Clark, Slobodan Milošević, geolog profesor Kapidžić i dr. Haris Silajdžić

Prema Silajdžićevoj, priči dobar dio entitetskog razgraničenja mogao se postići dogovorima, kompromisom, ali najteža bitka vodila se oko Sarajeva. U pregovorima oko entitetskih razgraničenja u i oko Sarajeva prisusvovali su američki general Wesley Clark, Slobodan Milošević, geolog profesor Kapidžić i dr. Haris Silajdžić. 
    

Prve zvanične informacije o pregovorima u Daytonu dao je Franjo Tuđman. On se, naime, prvi vratio iz Daytona i na aerodromu Pleso u Zagrebu rekao, s vidljivim omalovažavanjem države BiH, da je opstala „nekakva“ Bosna i Hercegovina, da su se dogovorila dva entiteta te da je on predložio da se Brčkom dodijeli status distrikta. 
    
Nešto kasnije, u Zagrebu, slušao sam izjavu Jadranka Prlića koji je, govoreći o „daytonskom“ Sarajevu, rekao da su, kada su se ujutro okupili da vide sudbinu glavnog grada BiH, shvatili da je Sarajevo u cijelosti pripalo entitetu FBiH. Posljednji im se priključio Nikola Koljević, pogledao je entitetsku liniju oko Sarajeva, shvatio da je Sarajevo ostalo nepodijeljeno entitetskom linijom i – pao u nesvijest. 

Milošević me pogledao i rekao: „Harise, nisam ja gnjida....“. Stavio je kažiprst na izvorište i kažiprstom poklopio to područje, a onda olovkom okružio oko prsta i izvorište priključio entitetu FBiH

Misleći da se Prlić zeza i žargonski izjašnjava o reakciji Koljevića, upitao sam je li se šali ili je istina da se onesvijestio? Prlić mi je potvrdio da se Koljević onesvijestio i da su ga polijevali vodom da dođe sebi.

    
A šta se sve dešavalo u noći borbe za šeher Sarajevo, ispričao mi je nedavno dr. Haris Silajdžić.  
    

- Oko entitetskog razgraničenja Sarajeva pregovarali smo Milošević i ja. Prisutan je bio i američki general Wesley Clark i, posebno moram istaći, geolog profesor Kapidžić, trenutno ne mogu da mu se sjetim imena, ali je čovjek odigrao vrlo važnu ulogu. Uloga profesora Kapidžića bila je vrlo bitna u momentu kada se iscrtavala entitetska linija na području sarajevskog naselja Faletići. Milošević i ja smo se dogovorili da kompletno naselje s užom okolinom pripadne entitetu FBiH, dakle Sarajevu. U jednom momentu prišao mi je profesor Kapidžić i rekao da izvorište pitke vode, s kojeg se napaja područje Pofalića u kojemu živi oko 30.000 ljudi, ostaje u entitetu RS. Iskreno, o tome nisam imao pojma, pozvao sam Mioševića i predložio da opet porazgovaramo oko linije na području Faletića. Objasnio sam mu problem izvorišta. Milošević me pogledao i rekao: „Harise, nisam ja gnjida....“. Stavio je kažiprst na izvorište i kažiprstom poklopio to područje, a onda olovkom okružio oko prsta i izvorište priključio entitetu FBiH. Moram priznati, u tom momentu je bio izuzetno korektan.

    
Pored Faletića borba se vodila oko dijelova grada Sarajeva koja su bila pod okupacijom paravojnih snaga samoproglašene „Republike Srpske“, koja je potpisivanjem Daytonskog sporazuma zauvijek nestala, mada još živi u glavama pojedinaca. Zamolio sam dr. Silajdžića da mi ispriča kako je uspio prisiliti Miloševića na kapitulaciju u vezi Sarajeva, posebno kada su u pitanju Ilidža, Vogošća, Grbavica...

Ubjeđivanje je trajalo dugo, sve dok Milošević na kraju nije pristao da se Ilidža i Vogošća uključe u entitet FBiH

   
 - Od samog početka pregovora oko Sarajeva intimno sam zauzeo stav da se gradu ne oduzme niti jedan njegov bitan dio. Miloševiću i generalu Clarku sam objasnio da je neprirodno povlačiti entitetsku liniju preko Ilidže, posebno ako se zna da preko Ilidže svi putevi vode ka jugu, Mostaru, Hercegovini, našem dijelu mora. Isto sam rekao i za Vogošću, preko Vogošće je izlaz prema sjeveru BiH, Brčkom, Zenici, Tuzli.... Ubjeđivanje je trajalo dugo, sve dok Milošević na kraju nije pristao da se Ilidža i Vogošća uključe u entitet FBiH. 

    
U jednom momentu presjekao sam gospodina Silajdžića i upitao gdje su u toj priči predstavnici bosanskih Srba – Buha, Krajišnik, Koljević, u vezi čega mi je dr. Silajdžić rekao kako je Slobodan Miošević imao potpis patrijarha, neku vrst „punomoći“, i da Miloševiću uopće nije bilo stalo do mišljenja bosanskih Srba.

    
- Na red je došlo sarajevsko naselje Grbavica. Tu je Milošević bio veoma tvrd – nastavlja da se prisjeća dr. Silajdžić – pojasnio sam Miloševiću da bi bilo suludo na tom dijelu iscrtavati entitetsku granicu, Grbavica je oduvijek bila neodvojivi dio Sarajeva. Sve je to slušao američki general Clark i u jednom momentu rekao kako mu nije jasno da nekome može na um pasti da dijeli grad, posebno glavni grad države Bosne i Hercegovine. Slobodan Milošević je na momenat zastao, pogledao u Clarka, a onda se obratio meni: „Harise, bre, nećeš mi valjda uzeti i Grbavicu?“ Naravno da sam računao da Grbavica bude u sastavu grada Sarajeva, da stadion „Grbavica“ i dalje bude „Željin“ stadion sa kojeg će se oriti navijački uzvici, i uspio sam. Milošević je potpisao entitetsku nedjeljivost Sarajeva, a to je, ustvari, bila i konačna pobjeda. Ne samo Sarajeva, nego cijele Bosne i Hercegovine. 
     

I jeste bila velika pobjeda Sarajeva i BiH. U rukama sam imao vojnu kartu podjele Sarajeva. Kartu smo našli u kasarni Bistrik nakon povlačenja generala Kukanjca i onoga što je ostalo od bivše JNA, a karta je iscrtana u Štabu JNA u Beogradu. Na toj karti je Sarajevo podijeljeno od Pala preko bistričkog tranzita (danas Put Mladih muslimana), do iznad Skenderije. Linija razgraničenja se odatle spuštala prema Skenderiji, preko mosta „gazela“, prema Alipašinoj džamiji i dalje Alipašinoj ulici prema Vogošći. Prema toj karti „srpsko Sarajevo“ bi bilo od Alipašine džamije prema Ilidži, a „muslimansko-hrvatsko“ Sarajevo bilo bi od Alipašine džamije do Kozije ćuprije. 

Zahvaljujući dr. Silajdžiću i borbi oko Sarajeva, u sastavu Sarajeva ostala su naselja Hošin Brijeg, Jarčedoli, Hrid, Mahmutovac, Širokača... sve stara sarajevska naselja, odakle se gradio i podizao šeher.  

Prema toj karti „srpsko Sarajevo“ bi bilo od Alipašine džamije prema Ilidži, a „muslimansko-hrvatsko“ Sarajevo bilo bi od Alipašine džamije do Kozije ćuprije

    
Gostujući na televiziji N1, osuđeni ratni zločinac, Momčilo Krajišnik, izjavio je, bez imalo ustezanja, kako je najveću zaslugu što je Sarajevo ostalo „čitavo“ imao dr. Haris Silajdžić i kako mu Sarajlije još za života trebaju podići spomenik. Prema riječima Krajišnika, presudnu ulogu je oko Sarajeva u Daytonu imao upravo dr. Silajdžić i da bi u BiH danas sve drugačije bilo, u negativnom smislu, da je dr. Haris Silajdžić dopustio da se po glavnom gradu BiH iscrtavaju bilo kakve entitetske linije. 

Sarajevo je opstalo i ostalo onakvo kakvo je bilo stoljećima, puno ljubavi prema svakom na ovome svijetu, ispruženih ruku, sa svojim Sarajlijama, altruistima kakvih nema na svijetu.... mrehametlukom... dušom Sarajeva.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)