Ajla Demiragić, teoretičarka književnosti i docentica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu za dnevnik Radija Slobodne Evrope...

Subota, 23. septembar

Ove godine jesen je stigla desetak dana prije zvanične kalendarske primopredaje dužnosti. Došla je namrgođena u sivom, debelom kaputu i unijela tjeskobu i nemir u tijelo umrtvljeno vrelinom ljeta. Subota je. Žurim na ispit u 10. Autobus lijeno klizi cestom. Ove sedmice zvanično je započeo treći popravni ispitni rok.

Novim zakonom o visokom obrazovanju, koji je usvojen u vrijeme kolektivnog godišnjeg odmora, studentima je, pored ostalog, omogućen još jedan popravni rok. Ovaj zakon u velikoj mjeri javne fakultete izjednačava sa uslužnim djelatnostima i komunalnim poduzećima. Sve češće se pitam ko je ovdje zapravo blesav - oni koji sa neskrivenom dozom ponosa usvajaju takve zakone ili mi koji bespogovorno pristajemo da primjenjujemo krajnje diskutabilne zakonske odredbe.

Za moju generaciju taj događaj je predstavljao puno više od koncerta slavne irske grupe. Vjerovali smo da taj koncert označava početak nekog boljeg života u miru i potvrdu da su pobijedile vrijednosti za koje su se mladi u opkoljenom Sarajevu borili pune četiri godine

Večeras se navršava dvadeset godina od koncerta grupe U2 na „Koševu“. Za moju generaciju taj događaj je predstavljao puno više od koncerta slavne irske grupe. Vjerovali smo da taj koncert označava početak nekog boljeg života u miru i potvrdu da su pobijedile vrijednosti za koje su se mladi u opkoljenom Sarajevu borili pune četiri godine. 

Ove godine, kao i prethodnih, „Zetru“, „Koševo“ i ostale sportske dvorane mahom su punili fanovi one muzike protiv koje se sarajevska scena stasala u ratu uspješno borila, nažalost, tek nekoliko prvih poratnih godina.

Po mišljenju mnogih, pobijedio je turbofolk, a nama koji smo odrastali na nekoj drugoj muzici, uglavnom preostaje tek žal za godinama koje su prošle pune muka i nostalgija za koncertom zbog kojeg je, 23. septembra 1997. godine, Sarajevo ponovo izgledalo kao veliki evropski grad, a njegovi stanovnici bili sretni ljudi.

Nedjelja, 24. septembar

Dobre nedjelje su one koje uspiju prodrmati „spavače tužnoga lika“. Ovo je bila dobra nedjelja. Usprkos nepovoljnoj vremenskoj prognozi, odlučili smo otići do Ilidže. Nekada je Ilidža bila jedno od omiljenih sarajevskih izletišta, a danas je ponajviše veliko gradilište po kojem visoke zgrade uz obalu Željeznice niču kao gljive poslije kiše. 

Pobijedio je turbofolk, a nama koji smo odrastali na nekoj drugoj muzici, uglavnom preostaje tek žal za godinama koje su prošle pune muka i nostalgija za koncertom zbog kojeg je, 23. septembra 1997. godine, Sarajevo ponovo izgledalo kao veliki evropski grad, a njegovi stanovnici bili sretni ljudi

Prolazimo pored štandova na kojima se prodaje šećerna vuna i pomfrit. Zastajem kraj štanda sa knjigama i na maloj hrpi nemarno posloženih knjiga ugledam Antologiju savremene alžirske poezije, koju je sa francuskog prevela Vojka Smiljanić-Đikić.

Sigurna sam da mi je pogled na tu knjigu usmjerio jedan od onih duhova o kojima je Vojka često pričala. Za razliku od ostalih, ova knjiga nije imala cijenu, pa ju je prodavač nakon kraćeg razgledanja procijenio na „osam markica“. Alejom koja vodi prema vrelu Bosne, naglas sam čitala Dibove stihove „Zatvorite svoja vrata /žene, gorak san /ispuniće vašu dušu...“ Miris konjske balege miješao se sa mirisom kiše.

Ostatak dana protekao je u uobičajenom, kako bi lokalni mrzitelji prethodnog režima ustvrdili, komunističkom nedjeljnom ritmu: čišćenje stana, kupanje, priprema za školu.

Ponedjeljak, 25. septembar

Kada živite na kraju grada u kojem se broj vozila na cestama povećava iz mjeseca u mjesec, dok se, istovremeno, neke od važnijih gradskih saobraćajnica popravljaju i proširuju godinama, stalno negdje kasnite ili uvijek stižete u posljednji čas. Jutros nismo zakasnili u muzičku školu i to je po sebi dovoljan razlog za radost i umjerenu dozu optimizma.

U prošlim stoljećima smo gradili spomenike neznanim junacima, mrtvim vojnicima i svim ostalim ratnicima, a u ovom ćemo veličati konstruktore tenkova, minobacača, haubica, VBR-ova, PAM-ova, zolja, mitraljeza i pušaka kojima su unakaženi i ubijeni milioni ljudi, životinja i stabala

U mračnom i hladnom baru u blizini škole ispijam prvu jutarnju kafu. Prstom bezvoljno tumaram bespućima portala. Pažnju mi privlači vijest da je u Moskvi postavljen kip inženjera Mihaila Kalašnjikova, te da je tijekom svečanog otkrivanja spomenika ruski ministar za kulturu izjavio da „Kalašnjikov utjelovljuje najbolje osobine ruskog naroda“. 

U prošlim stoljećima smo gradili spomenike neznanim junacima, mrtvim vojnicima i svim ostalim ratnicima, a u ovom ćemo veličati konstruktore tenkova, minobacača, haubica, VBR-ova, PAM-ova, zolja, mitraljeza i pušaka kojima su unakaženi i ubijeni milioni ljudi, životinja i stabala. Prije se profit vješto krio iza suptilne simbolike, danas jasno poručuje da će se samo najprodavanijim proizvodima dizati spomenici po gradskim trgovima.

Nastavak teksta čitajte ne RSE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)