Piše: Erol ČOLAKOVIĆ ŠEHIĆ/ Foto: Boris KRAGIĆ

Boris Kragić, veliki maestro fotografije

Boris Kragić, splitski fotograf, hroničar Dalmacije, a posebice rodnog Hvara, nekadašnji je uposlenik Slobodne Dalmacije. Iako mu je štamparska boja ušla u sve pore, nikada mu nisu dali da postane reporterom, ali ljubav prema fotografiji kod njega nije prestajala... Iako mnogo stariji od našeg Milomira Kovačevića Strašnog, ovaj umjetnik obilježio je Split i Dalmaciju. Sljedbenik je misli i djela Miljenka Smoje te osnivač obilježavanja obljetnice Smoje i Lepe "Marenda sa Smojom".

Mogao bi ovaj tekst imati i ironičan naslov "Dalmacija gori, a Jandroković se češlja, i to u Wimbledonu"... E, da je samo Jandroković, nego svaka "sljedbenica" SFRJ ima puno onih koji se češljaju, a bome i dobro češu.

Jutros sam krenuo u 2:00 sata naći neku estetiku, a ko se esteika zbog etičkih principa može naći u neljudskim i prirodnim katastrofama. Pade mi na pamet KK Jugoplastika pa krenuh košarkaškim igralištem dok se još dobrano mračilo, a sa istoka Splita "gorilo neko čudno svitlo". POŽAR... Narandžasti mjesec što dim kao filter pravi nakačio se iznad Dioklecianova grada, a ko da pita mene što kao lunatik bazam po kalama grada kojeg jednako volim, ćutim kao i moje rodno Sarajevo...

Ovo me sve vraća na 2012.,  kada sam često išao iz Počitelja u Sarajevo i obrnuto, prolazio kroz Hercegovinu i požarom obuhvaćenu hercegovačku ljepoticu - planinu Prenj, i tada su Oružane snage BiH sa onom vrećom u koju ne stane ni desetina vode jednog kanadera pokusavale nemoguće... Danas kod nas gori druga bh. ljepotica - planina Čvrsnica, gori od Tivta pa naviše, ali tamo se čuju kanaderi, tamo se traži pomoć EU, a naša troglava "ažbaha" se od njih sviju najviše česlja, jer "važan je europski put", Brisel, a u svakoj kriznoj situaciji svake demokracije u svijetu zna se ko moze i pod kojim ingerencijama da podigne vojsku, rezervne snage, ali...

Vratimo se Splitu, u kojem sam već treći ili četvri put ove godine. Da ne miriše na dobro davao mi je znake Brač koji je gorio netom pri samom dolasku iz Mostara. Sa najviše točke/tačke magistrale iznad Vrulja ili mijesta gdje se iz Hercegovine put Imotskog sjećam spuštanja Forda, 12 M makadama i dječije vriske, MORE... I pokojnog mi oca koji kao mi pogleda u istio i završi srećom u "krajputašu" od kamena. Bijahu to romantične šezdesete i naša dječija uzbuđenost da dotaknemo dah Makarske rivijere.

Na tom mjestu prođosmo kroz gusti dim koji je dolazio s Brača, gorjelo je negdje naniže od Prostira/Postira (kako mjesto nepravilno zovu).

U Splitu je te noći završavala ULTRA... 100.000 mladih danima je pohodilo Poljud. Cijena spavanja, kreveta, šupa su otišle u nebo, brojke su prelazile tisuće i hiljade kuna po krevetu. Taman kada se smirila buka koja je ulazila kroz prozor stana mojih splitskih prijatelja na Spinutu, taman kada me umor i zamor mladih krenuo uspavljivati, nešto je prohujalo gradom.

Slično strujanje sam osjetio samo kada su postavljene prvi put barikade u Sarajevu 1992... POŽAR!

Krenuo je ujutro, oni koji nešto znaju o prirodnim katastrofama, s pravom vrte glavom.

Po onome što sam jutros saznao od koleginice fotografa, krenulo je u splitskom rubnom naselju Žrnovoca i to na mjestu gdje je takođe buknuo požar prije sedamnaest godina. Stara borova stabla iza sebe su na spaljenoj ali plodnoj zemlji ostavila na hiljade/tisuće šišarki sa dobro zastićenim sjemenom unutra. Sedamnaest godina je rasla nekotrolirana, gotovo neprohodana šuma i pretvarala se u požarnu tempiranu BOMBU, i juče joj je bilo vrijeme.

Požari nisu samo imanetni našim krajevima niti su samo ljeti. Ove godine gorjele su Alpe u Francuskoj i Švicarskoj, jer do 15. januara nije bilo snijega, suša uvijek čini svoje. Ali ini nemaju naš nemar, neorganiziranost, političku bahatost da se od 2012. potroše silni budžetski novci na bijesna auta i nepotrebna inostrana putovanja... Ovdje govorim o nama i BiH, a ne o EU i Hrvatskoj, čiji kanaderi od početka pisanja teksta prave najmanje 20-ti prelet "ejr" deponija smeća - ekološke splitske bombe, proizvodni pogoni, fabrike nadomak Splita sa svojim depozitima mazuta (jucer je jedna ekslodirala)...

Na sve ovo bi Mladen Delić, ali u sportskom žargonu, na Poljudu vrištao:

- Ma je li to moguće, ljudi moji, je li to moguće..!?!

Da, moj vrli doajenu i kolaga Mladene, kod nas je sve moguće. Moguće je da se dio drugog najvećeg hrvatskog EU grada evakuira. Moguće je da radio postaje Splita i Dalmacije mole sugrađane da prime evakuisane, što domaće, što turiste...

Mene je to sve vratilo na ratna snimanja, traume koje nikada ne zarastaju pa stoga jucer nisam ni mogao ništa snimiti ni kamerom, a ni fotoaparatom. Čekao sam neko drugo splitsko, meni i mojoj etici i estetici ljepse jutro...

A što je najmogućije da su nam "vrhovne komande" uvijek negdje na putu. Jest da političari nisu vatrogasci, u našem bh. slučaju su više podmetači požara, ali već godinama niko da ih optuži za veleizdaje naroda i piromaniju...

Ni kao bjelosvejtskoj lutalici, čovjeku sa više EU adresa a i onoj van nje, mogu ustvrditi da i van naših prostora isto tako gori, ali organizovanije.

Ipak, Split ne bi bio Split, Smoje ne bi bio Smoje, a Zuko Džumhur Zuko, da mi svaki belaj ne okrenemo na šegu.

Čistim tako ja laptop i javljam se u redakciju DEPO Portala, kad jedan turista, nezadovoljan što ga pepeo vanpansionski posipa, a jos više što uz kavu nije odmah dobio malo vode "s pepelom", iskali se na jednu od mojih kona u mojoj kavani na Rivi.

Obožavam te dvije dame i uvijek sjedim kod njih. Vrijedno rade od 6.00 pa do... Na što mu moja Dalmatinka ne osta dužna:

"Nisam ti ja kanader pa da gasim Hrvatsku", odgovori ona na pitanje o čaši vode.

A ja pomislih - da je nama berem jedan...

Sablasno puste ulice Splita dan nakon požara... Foto: Erol Čolaković Šehić

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)