Izvor: zasvakodijete.ba

Robb Butler, menadžer Programa za imunizaciju i bolesti koje se mogu spriječiti vakcinama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za Evropski region boravio je u Sarajevu povodom Svjetske sedmice imunizacije te učestvovao u radu Centralnog skupa na kojem je učestvovalo više od 80 stručnjaka, predstavnika zdravstvenih vlasti i stručnih tijela za imunizaciju. Butler je takođe održao predavanje na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, a u tematskom intervjuu za blog ZaSvakoDijete.ba govori o tome šta su danas najveći izazovi imunizacije.

Intervju odgovara na neke od najvećih nedoumica vezanih za imunizaciju, poručuje kako su njegova djeca koja žive u Danskoj vakcinisana istom vakcinom kojom se vakcinišu djeca u BiH, te upozorava kako kako zbog pogrešnih odluka roditelja da ne vakcinišu djecu, padom obuhvata imunizacije BiH rizikuje ‘Rumunski scenarij’ gdje je epidemija ospica odnijela 21 ljudski život…

Svjedoci smo pada obuhvata imunizacije u Bosni i Hercegovini, istraživanja indiciraju da su neki od razloga povezani s nedostatkom povjerenja u sigurnost vakcina među roditeljima, a ovaj strah nekada čak podržavaju i pojedini zdravstveni radnici u komunikaciji s roditeljima. Prema vašem mišljenju i iz vašeg iskustva, zbog čega su vakcine postale predmet nepovjerenja, zavjera, spekulacija i straha, više nego ijedan farmaceutski proizvod?

Alarmantno je što je obuhvat imunizacijom u padu, što je povezano i sa nepovjerenjem uzrokovanim glasinama o vakcinama. Vakcine koje su u upotrebi u BiH, iste su kao i vakcine koje su u upotrebi u mojoj zemlji – Velikoj Britaniji, ali i u Njemačkoj i drugim zemljama EU uključujući i Dansku gdje trenutno živim, i gdje nemamo isti nivo nepovjerenja u iste te vakcine. Mislim da u ovom momentu vakcine ‘prolaze kroz težak period’ u smislu da privlače mnogo komentara i izazivaju javni interes kroz nekoliko antivakcinalnih lobija i antivakcinalnih glasova.

Sa društvenim medijima koji su danas svima dostupni, vidimo da jedan ili dva glasa mogu uticati na odluku koju će donijeti roditelji, i to je posebno alarmirajuće kada je riječ o vakcinisanju djece. I ovdje, gdje kažete da je obuhvat imunizacije djece pao na alarmantno nizak nivo, naravno da se moramo zapitati odakle toliko nepovjerenje. Nijedna medicinska procedura, lijek ili vakcina nisu 100 posto sigurni, zamjena kuka nije 100 posto sigurna, ali ne ispitujemo zamjenu kuka. U ovom momentu mnogi roditelji se trude da shvate zašto kruže te glasine o sigurnosti vakcina, ali za većinu su to samo glasine. Imamo vrlo malo slučajeva nuspojava u čitavoj evropskoj regiji s 53 zemlje i milijardom ljudi, u ovoj zemlji decenijama niste vidjeli ozbiljne nuspojave povezane s vakcinama. Sigurnost vakcina danas je najbolja moguća koju nam omogućava trenutno dostupna nauka, i to je ono što roditelji treba da razumiju. Ako odluče da preispituju nauku, onda također treba i da preuzmu odgovornost za odluku koju donose i za ono što se može desiti u budućnosti ukoliko djeca nisu vakcinisana.

Kada padne obuhvat imunizacije, možemo očekivati epidemije zaraznih bolesti poput one koja je nedavno pogodila Rumuniju i izazvala ozbiljne posljedice i ljudske žrtve. Imate li više informacija o tome i da li je nakon svega došlo do povećanja obuhvata vakcinacijom u Rumuniji?

Ono što se dešava u Rumuniji zaista je alarmantno. Imamo 4.800 slučajeva, do ovog momenta 21 smrtni slučaj, 40 odsto populacije je na neki način pogođeno, mnogi su hospitalizirani. Ogroman je gubitak u ljudskim životima, ali je također pogođen i ekonomski sistem države. Smrt 21 osobe apsolutno je neprihvatljiva, kako za EU članicu tako i za bilo koju zemlju. To se dogodilo zbog odbijanja vakcinacije posljednjih godina. Vidjeli smo da neki roditelji odlučuju da ne vakcinišu djecu zbog toga što nisu osjetili opasnost od zaraznih bolesti za koje su mislili da više ne kruže, zbog pada povjerenja u vakcine ili vlasti koje te vakcine obezbjeđuju, ili im kao što smo govorili nije bilo zgodno da djecu odvedu na vakcinisanje. U ovom slučaju vidimo da kada imate zemlju u kojoj već duži period postoji otpor prema vakcinaciji, ospice će vas uhvatiti.Radi se o jednom od najzaraznijih oboljenja koje otkriva i najmanje rupe i praznine u zdravstvenom sistemu.

Kada imate zdravstveni sistem koji nije optimalan, ospice će vas pronaći, i upravo to se dogodilo u Rumuniji. Obuhvat vakcinacijom protiv ospica sada je u porastu, vlasti ulažu dodatne napore da što više ljudi uvedu u zdravstveni sistem, i da osiguraju da svakodijete, u stvari da svaka osoba u populaciji, primi dvije doze vakcine protiv ospica. To je još jedna bitna stvar koju moramo zapamtiti. Sada imamo bolest koja je pogodila jednu cjelokupnu populaciju, i poruka Svjetske zdravstvene organizacije je jasna – bez obzira na to koliko imate godina, morate uraditi sve kao pojedinac, i kao roditelj, da svako u vašoj porodici i zajednici dobije obje doze. Novi ministar zdravstva u Rumuniji je posvećen, čvrsto je iza kampanje koja se trenutno odvija, ali pitanje da li je sada pravo vrijeme za to – pravo vrijeme je bilo prije dvije godine, prije nego je izbila epidemija.

Vidimo velike epidemije, na primjer ospica, u zemljama članicama EU gdje je obuhvat imunizacijom opao, gdje su roditelji, po mom mišljenju, donijeli pogrešnu odluku da ne vakcinišu djecu, i sada plaćamo cijenu za to u mnogim zemljama

Koliko su ugrožene druge zemlje regiona, među kojima i BiH, i kolike su mogućnosti izbijanja novih epidemija?

Vi u BiH imate mogućnost da sada djelujete, jer obuhvat nastavlja padati, i ako nastavi opadati kao do sada, onda je to vrlo, vrlo zabrinjavajuće. Radi se o jednom od najnižih obuhvata imunizacijom u regiji. Svi u BiH trebaju biti svjesni toga, vlasti trebaju biti svjesni toga, roditelji trebaju biti svjesni toga. Jer, ako nastavimo posmatrati ovakav pad obuhvata imunizacijom, tada ćemo u BiH vidjeti i ono što se dogodilo u Rumuniji. Trenutno su se ospice pojavile u Italiji koja ima bolju pokrivenost od BiH, i imamo zabilježeno 15.000 slučajeva, i samo je pitanje koliko ćete se još dugo uspjeti izvlačiti iz ovoga, koliko dugo će BiH izdržati a da se ne pojavi velika epidemija ospica koja neće zahvatiti samo jednu zajednicu, bila bi to epidemija koja bi zahvatila kompletnu populaciju, epidemija bolesti koju ne želite vidjeti.

Imao sam priliku vidjeti djecu koja pate od ospica, djecu u bolnici… I ako se u BiH uskoro ne poboljša obuhvat vakcinacije protiv ospica, pa i difterije i drugih oboljenja, ili ako obuhvat nastavi opadati, vidjećemo epidemiju u ovoj zemlji. Epidemija u tom slučaju mora izbiti, samo je pitanje kada. Pretpostavimo da se desi epidemija, pitanje je gdje će tada biti oni koji trenutno utiču na roditelje da ne vakcinišu djecu, da li će oni preuzeti odgovornost za te slučajeve? Hoće li preuzeti odgovornost za to što će neki roditelji možda ostati bez djece? Ne, neće! Biće nevidljivi! Neće ih biti u medijima da govore kako vakcine nisu sigurne, nećemo ih više čuti.

Roditelji zato moraju izbalansirati, a to je veoma težak balans za roditelje: s jedne strane imaju tih nekoliko individua koje propituju nauku, a s druge strane ljude iz javnog zdravstva koji rade odličan posao na motivisanju roditelja da vakcinišu djecu boreći se s tih nekoliko antivakcinalnih glasova. Na kraju, ljudi iz javnog zdravstva će uvijek biti tu, a tih nekoliko individua neće. I neće preuzeti odgovornost za posljedice odluke roditelja da ne vakcinišu djecu.

Protivnici imunizacije poriču sve studije, činjenice, naučne dokaze i zvanične izjave o sigurnosti vakcina, što stvara sliku da činjenice jednostavno ne funkcionišu. Mislite li da je izazov održivosti imunizacije prešao iz medicinskih u komunikacijske znanosti?

Mislim da je oboje podjednako, ne možemo reći da je jedno ili drugo. Moramo biti sigurni da roditelji imaju pristup ispravnim informacijama, i da su im te informacije na raspolaganju. Znači da im moramo obezbijediti nauku, jer je to ono što je na našoj strani. Kao nekome ko zagovara vakcinaciju, potrebna mi je nauka, jer nauka podržava moj argument koji je – svako dijete treba biti vakcinisano u skladu sa planom vakcinacije. Ako poričemo nauku i kažemo kako je ovo samo emotivna odluka, onda treba da budemo spremni i na posljedice te odluke. Vidimo velike epidemije, na primjer ospica, u zemljama članicama EU gdje je obuhvat imunizacijom opao, gdje su roditelji, po mom mišljenju, donijeli pogrešnu odluku da ne vakcinišu djecu, i sada plaćamo cijenu za to u mnogim zemljama.

Ako nastavimo posmatrati ovakav pad obuhvata imunizacijom, tada ćemo u BiH vidjeti i ono što se dogodilo u Rumuniji. Trenutno su se ospice pojavile u Italiji koja ima bolju pokrivenost od BiH, i imamo zabilježeno 15.000 slučajeva, i samo je pitanje koliko ćete se još dugo uspjeti izvlačiti iz ovoga, koliko dugo će BiH izdržati a da se ne pojavi velika epidemija

Zato mislim da uvijek prije donošenja odluke morate dobro razmisliti o njenim mogućim posljedicama i tome šta vaša odluka znači za vaše dijete. Imamo najbolje raspoložive naučne dokaze koji podržavaju sigurnost vakcina koje su najbolje, najsigurnije i najefektnije koje danas možemo proizvestina planeti, i koje preveniraju stotine hiljada slučajeva bolesti koje se mogu spriječiti vakcinacijom kao što su polio, ospice, rubeola…, čiji je broj opao za 98 do 99 odsto samo u zadnjih 20-25 godina. To je čudo nauke koje trebamo prihvatiti, i koje trebamo i dalje prihvatati, jer ako se ne okrenemo nauci – platićemo visoku cijenu.

Rasprave o imunizaciji najčešće se dešavaju online, na društvenim mrežama, gdje su protivnici vakcinacije glasni i aktivni bez obzira na to nemaju nikakvu stručnu pozadinu. S druge strane, pedijatri i epidemiolozi žive u stvarnom svijetu i rijetko imaju priliku za diskusiju s roditeljima. Na koji način to promijeniti?

Mi kao medicinski stručnjaci, predstavnici javnog zdravstva, treba da radimo bolji posao na slušanju društvenih medija i razumijevanju diskusija koje se tamo odvijaju, tako da bolje razumijemo zabrinutost roditelja, jer ta zabrinutost je od velike važnosti i ne smije biti zanemarena. Roditelji više od svega žele da zaštite svoju djecu, i zato nikada ne smijemo odbaciti ili biti negativni prema njihovoj zabrinutosti. Zato trebamo raditi bolji posao obezbjeđujući im relevantne informacije koje trebaju, i nudeći im vakcinacijski servis na njima najprihvatljiviji način, a to često previdimo.

Mnogi roditelji imaju mnogo obaveza i prezauzeti su, i nije nepovjerenje nužno razlog zbog kojeg ne vakcinišu svoju djecu, i nikada ne smijemo pretpostavljati da se radi samo o nedostatku povjerenja u vakcine. Roditelji, kakav sam i ja, koji radi, supruga također radi, imamo dvoje djece, teško je djecu izvesti iz škole, dobiti dopuštenje za izlazak iz ureda, a radim u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji! Teško je sve to dogovoriti i naći vremena, tako da i sam taj proces treba da bude što privlačniji. Ne mislim da je trenutni način na koji se obavlja sama vakcinacija pogodan, i mislim da svi mi, ne samo u BiH već u cijeloj regiji Europe, moramo učiniti više da taj proces učinimo jednostavnijim i privlačnijim. Da se vratim na društvene medije – da, trebamo ih više slušati i upotrijebiti u pravu korist.

Mislite li da roditelji mogu naći dovoljno relevantnih informacija online, i kako da do njih dođu?

Mislim da su te informacije vjerovatno dostupne, ali da ih vjerovatno nije lako naći. Ali, ako se dovoljno potrudite – naći ćete ih. Isto je i u suprotnom slučaju – ako se dovoljno potrudite da nađete antivakcinacijski glas – naći ćete ga. Ono što je naš posao jeste da obezbijedimo informacije koje roditeljima trebaju, a to možemo znati samo slušajući te roditelje, i dostavimo ih roditeljima na način na koji oni to žele. To možda neće biti društvene mreže, možda će htjeti da dobiju te podatke kroz lokalne roditeljske grupe, preko škole ili na neki drugi način koji mi ne možemo znati ako ih ne slušamo.

Jedno od ključnih pitanja koje roditelji postavljaju jeste i pitanje odgovornosti u slučaju nuspojava koju najčešće niko ne želi preuzeti, a očekuju ili garanciju da se neće ništa desiti, ili da će u slučaju nuspojava neko unutar zdravstvenog sistema za to preuzeti odgovornost…

Shvatam to i iz ugla roditelja, ali i iz ugla zdravstvenih radnika i iz ugla predstavnika javnog zdravstva. To je zajednička odgovornost, i tako je u svakoj zemlji članici. To mora biti zajednička odgovornost, i svi zajedno moramo biti svjesni da je to najsigurniji i najefektniji način preveniranja oboljenja koja ugrožavaju život. Ako to shvatimo na pravi način, onda je ovo pitanje nepotrebno, jer nećemo propitivati sigurnost vakcine naspram opasnosti od oboljenja, jer je opasnost od oboljenja beskrajno veća od opasnosti od same vakcine. Ultimativno – odgovornost je na državi. Roditelj i zdravstveni radnik moraju biti uvjereni u donošenje ispravne odluke, roditelj u donošenju odluke bazirane na najboljim dostupnim dokazima, a zdravstveni radnik mora biti uvjeren u to da daje najbolju moguću vakcinu i da država stoji iza njega, te da ima hrabrosti da vakciniše dijete, osim u slučaju da ne smije biti vakcinisano iz opravdanog razloga.

Pretpostavimo da se desi epidemija, pitanje je gdje će tada biti oni koji trenutno utiču na roditelje da ne vakcinišu djecu, da li će oni preuzeti odgovornost za te slučajeve? Hoće li preuzeti odgovornost za to što će neki roditelji možda ostati bez djece? Ne, neće! Biće nevidljivi!

Spomenuli ste i lažne kontraindikacije koje u nekim slučajevima izazivaju i nesigurnost kod ljekara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Možete li nam reći više o tome šta su stvarne, a šta lažne kontraindikacije za imunizaciju?

Vrlo je jednostavno – imamo smjernice o korektnim kontraindikacijama, i imamo listu oboljenja koja ako djeca imaju u tom momentu ne mogu biti vakcinisana, i vrlo ih je malo. Stoga zdravstveni radnici ovdje, ali i u većini drugih zemalja, trebaju bolju obuku o tome šta su korektne, a šta lažne kontraindikacije, i kada im sljedeći put u ambulantu uđe dijete koje je samo ‘šmrcavo’ ili kiše, da znaju da to dijete trebaju vakcinisati jer to nisu kontraindikacije za vakcinaciju. Međutim mnogi zdravstveni radnici nemaju dovoljno smjelosti da vakcinišu takvo dijete, i roditeljima kažu da ponovo dovedu dijete, i mi tu gubimo roditelje, i desi se da se ti roditelji ne vrate i to iz jednostavnog razloga jer im nije pogodno, uzima im mnogo vremena, i zbog lažnih kontraindikacija gubimo priliku da vakcinišemo dio djece. To se sve može popraviti dodatnim treninzima, edukacijama, a o tome sam govorio i na predavanju studentima Medicinskog fakulteta ovdje u Sarajevu, treba se tim pozabaviti na samom startu. Zdravstvene radnike ‘s prve linije’ trebamo dovoljno educirati o tome šta su činjenice, a šta fikcija, kako u pogledu sigurnosti, tako i u pogledu kontraindikacija.

Često se kaže da je vakcinacija žrtva vlastitog uspjeha – ljudi ne vide bolesti kao što je difterija, pa čak ni većina današnjih ljekara ovdje se nikada s tim slučajevima nije susretala u praksi, da li bismo i koliko bili spremni boriti se s epidemijom neke od tih bolesti ukoliko do nje zaista dođe? Da li na globalnom nivou ima dovoljno vakcina, antigena i kakva je uopšte produkcija?

Vakcina ubuduće neće biti problem, ali postoje drugi izazovi. Difterija je jedna vrlo neugodna bolest, i bez dovoljno antitoksina ubija veliki broj ljudi koji su njom pogođeni. Problem u ovom momentu je taj što nemamo globalne zalihe i što nemamo pristup antitoksinima.

Spomenuli ste da ste vakcinisali svoju djecu, a to je često pitanje koje roditelji ovdje postavljaju zdravstvenim radnicima. Vi jeste, i kako ste se osjećali?

Osjećao sam se ponosno i sigurno. Osjećao sam da poduzimam odgovornu akciju. Naravno da ću vakcinisati djecu i zaštititi ih od uticaja zaraznih oboljenja na njihov život i život njihovih porodica u budućnosti. Naravno da sam gledao i relevantna istraživanja, i uradio ono što sam smatrao najpametnijim izborom, a to je da vakcinišem djecu u skladu s nacionalnim programom imunizacije u Danskoj gdje živim, istim vakcinama kakvim i vi imate pristup. Moja djeca nemaju u Danskoj ništa bolji pristup vakcinama nego djeca u BiH – to je ista vakcina!

Zdravstveni radnici ovdje, ali i u većini drugih zemalja, trebaju bolju obuku o tome šta su korektne, a šta lažne kontraindikacije, i kada im sljedeći put u ambulantu uđe dijete koje je samo ‘šmrcavo’ ili kiše, da znaju da to dijete trebaju vakcinisati jer to nisu kontraindikacije za vakcinaciju

Vjerujem u vakcine, u njima vidim čudo nauke. Kada je 50-ih Jonas Salk razvio vakcinu protiv polia, to je reduciralo slučajeve polia za 99 posto u sljedećih 20 godina. Taj uspjehtreba slaviti, a koji je bolji povod za to od Evropske sedmice imunizacije? Danas imate neke individue koje roditelje ubjeđuju da ne vakcinišu djecu, i nadam se da roditelji u BiH neće platiti najveću cijenu toga, daće napraviti ispravnu odluku, odluku koju sam i sam donio, i da će vakcinisati svoju djecu.

Ispričali ste na jednom od predavanja da su vaša djeca nakon vakcinacije imala neke vrlo zanimljive ‘nuspojave’?

Ubrzo nakon što je moja prva kćerka dobila prvu dozu vakcine protiv ospica – prohodala je! Što je bilo čudo. Druga je kćerka vrlo brzo nakon vakcinacije počela da govori! Često pričam ovu priču, jer nerijetko se spominju samo negativne stvari koje se dogode nakon vakcinacije, ali ne u mom slučaju, moja iskustva su pozitivna. Ako ćemo, dakle, sugerisati da su vakcine učinile da moje dijete prohoda, to je jednako ludo kao da kažemo da vakcine izazivaju autizam ili da su opasne.

(zasvakodijete.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)