Dragan Čović uspio je u cijelom nizu stvari koje su do njega, njegove bahatosti i osionosti bile nezamislive. Prije svega, uspio je jednostrano razvezati zastave sa SDA-om koje su vezane još 1990. godine i nisu razvezane nikad: ni poslije Dretelja i Heliodroma, ni nakon Stupnog Dola i Ahmića, ni nakon Kažnjeničke bojne i Maturica. Između nagodbe sa nasljednicima ustaške političke filozofije i mogućnosti građanske države, SDA je uvijek birala prvo. Do rasprave i odluke Predsjedništva BiH o reviziji presude Međunarodnog suda pravde iz februara 2007. godine u postupku BiH protiv Srbije.

Dragan Čović nije razumio da je njegova politička sudbina vezana za Bakira Izetbegovića. I umjesto da barem hini podršku zahtjevu za reviziju, nije više mogao ni da se suzdrži i pokazao je svoje pravo lice. Sada kada je Izetbegovićeva karijera u krhotinama, Čović više nema sagovornika u Sarajevu. Nije, naime, nikakva tajna da je sve do propasti revizije – tačnije, izdaje – Izetbegović usprkos golemom pritisku građanskih stranaka imao svaku namjeru da Čoviću omogući treću izbornu jedinicu.

Ljepota ovog obrata je u tome što od revizije svakako ne bi bilo ništa. Ne samo zbog pravnog statusa agenta Bosne i Hercegovine pred MSP-om, nego i zato što nam međunarodne okolnosti naprosto ne idu na ruku. Na isti način na koji su išle 2007. godine. A SDA od 2007. godine do roka za reviziju nije radila ništa osim sistematski pljačkala i narod i državu.

Dakle, Dragan Čović, pred kojim je prije samo dvije i po godine Sarajevo šenilo, sretno zbog njegovog povratka u Predjedništvo BiH i u očekivanju „relaksacije odnosa među narodima“, se na kraju ispostavio onim što je nekolicina nas o njemu tvrdila sve vrijeme: politički monstrum čiji je primarni interes uspostava tiranije manjine i otvoreno podjarmljivanje muslimana na polovini teritorije BiH.

Ljepota ovog obrata je u tome što od revizije svakako ne bi bilo ništa. Ne samo zbog pravnog statusa agenta Bosne i Hercegovine pred MSP-om, nego i zato što nam međunarodne okolnosti naprosto ne idu na ruku

Čović i HDZ predstavljaju akutnu i egzistencijalnu prijetnju po bosanskohercegovačku državu.

Nota bene, govorim o muslimanima, a ne Bošnjacima zato što Čovićevu politiku određuje vjersko, a ne etničko porijeklo skupine koju sanja da ogradi bodljikavom žicom. Na isti način na koji si i u Ahmićima 1993. i u Srebrenici 1995. godine mogao biti sve, ali samo ako si bio musliman, ništa od svega drugog nije bilo dovoljno.

Druga stvar u kojoj je Čović uspio je da za isti stol dovede građanske i socijaldemokratske stranke. Silni trud, vrijeme i novac koji je SDA uložila da infiltrira i iznutra uruši građanske stranke i iscjepka ih uz pomoć dijela kadrova DF-a i SDP-a, potrošen je uludo isključivo zbog Čovića.

Sada je jasno da je politička i moralna obaveza građanskog bloka ili grupacije stranaka da na Opštim izborima 2018. godine spriječi izbor HDZ-ovog kandidata za člana Predsjedništva iz reda Hrvata.

Čovićeva prijetnja po Bosnu i Hercegovinu je akutna jer Hrvatska više nema svoju, autonomnu vanjsku i regionalnu politiku. Vrsta mobilizacije hrvatske desnice i krajnje desnice kakvu vidimo oko tzv. hrvatskog pitanja, drskost najviših hrvatskih zvaničnika i agresivnost u odnosu prema Bosni i Hercegovini doseže razmjere sa početka devedesetih godina prošlog vijeka.

Hrvatska ne krije da je njen vanjskopolitičkih cilj da izdejstvuje promjene Dejtonskog mirovnog ugovora. Očekivanja Hrvatske da će „podebljati Pereciju“ u nekoj novoj podijeli karata su emigrantski snovi ustaša koji su iz crnih uniformi uskočili u odijela i sada su na vlasti u Hrvatskoj. Bilo kakvo raspakivanje Dejtona pod ovim uslovima može izazvati samo nasilje. Stoga je bitno da svi vide da Hrvatska ovdje, u Bosni i Hercegovini želi nasilje: kao što je rekao izvjesni Zoran Milanović, Hrvatska „ne želi ostaviti Hrvate same s muslimanima“. To je sada zvanična politika Zagreba.

Godina koja je ostala do raspisivanja izbora i godina i pol do održavanja izbora odlučiće o tome hoćemo li poslije izbora imati državu. Ili ćemo gledati kako u našim avlijama niče Tuđmanovo „predziđe kršćanstva“

Zašto je to stav Hrvatske pitanje je za njene sponzore iz Brisela i Berlina. Ali, ono što mi u Bosni i Hercegovini ne smijemo i ne možemo dopustiti je da Hrvatska na bilo koji način redefiniše našu državu ili njenu državnost.

Prvi korak u tom smjeru, u trajnom oduzimanju Hrvatskoj mogućnosti da upravlja ili pokuša upravljati u Bosni i Hercegovini je spriječavanja HDZ-a da na izborima 2018. dobije člana Predsjedništva iz reda Hrvata. Hrvatska nije odustala od ratnih ciljeva koje je zacrtao Franjo Tuđman i u Bosni i Hercegovini ih sa manje ili više intenziteta provodi od kraja rata. Ključni instrument u rukama Hrvatske u nastavku rata drugim sredstvima protiv BiH je HDZ BiH.

Vrijeme je da shvatimo da u tom ratu pobjeda za jedne znači potpuni poraz za druge. Godina koja je ostala do raspisivanja izbora i godina i pol do održavanja izbora odlučiće o tome hoćemo li poslije izbora imati državu. Ili ćemo gledati kako u našim avlijama niče Tuđmanovo „predziđe kršćanstva“.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook