Izvor: Jutarnji.hr/Autor: Mario Pušić

“Tin je bio tako dobar da ga poželiš poljubiti dok prolaziš kraj njega. Ali dobivao je previše novca i promijenio se. Svatko tko bi mu nešto prigovorio postajao bi mu smrtni neprijatelj...”

Samo je jedan Tin Šunjerga (19) iz Čiste Velike, ali kao da je čitavo vrijeme, tamo na broju 162, s njime bio još jedan. Učitelji, susjedi i rodbina poznavali su pristojnoga i uljuđenoga odlikaša, a njegovim prijateljima javio se narcisoidni, zli i drogirani nasilnik.

Samo Silvana (46) i Marin (45) znali su ih obojicu, skrivene iza dječačkog lica njihova jedinca. To su platili životima.

Da je makar malo dalje od autoceste Dalmatine i za toliko bliže Vodicama i moru, možda bi ovim krajem prošao i netko tko ne mora. Zbog rata je tamo sve novo, crkva, škola i dvorana. Kafić je radio dok je imao za koga, ali gosti, sve redom zapravo mještani, ne prigovaraju terasi i zidiću ispred mjesnog marketa. Oni kojima nije do piva sjede na autobusnoj stanici, ali ne čekaju prijevoz, a ni vijesti ih više ne zanimaju toliko. Ne čuje se govor, jer ne razgovara nitko ni s kim. Ne bruje traktori, jer nitko nije otišao u polje. Nema dječje graje, jer su viši razredi u školi, a niže su uglavnom ostavili doma. Čuje se samo pjev ptica, rekli bi glasniji nego je to uobičajeno, bit će baš zbog te turobne tišine ili možda povjetarca koji cvrkut donosi iz redova loze i maslinika.

Ženi u crnini nismo uspjeli zaželjeti dobar dan, jer nas je prije potjerala, a njezin je muž, za svaki slučaj, potrčao prema našoj kameri da spriječi slikanje, došlo ih je odnekud, iz susjednih dvorišta valjda, još dvoje. Dosta im je svega, novinara ponajviše, a mi im vjerujemo. Ubrzo ćemo shvatiti da pokojni Šunjerge gotovo u svakoj kući u selu imaju ponekog rođaka, ostali su im prijatelji i kumovi, pa je u crno zavijen baš svaki kućni broj. Prošlog vikenda, kad je čitav svijet pomicao sat unaprijed, kazaljke u Čistoj Velikoj kao da su stale.

- Moj dida imao je sedam sinova i dvije kćeri, od njih 32 unučadi, 75 praunučadi i 18 šukununučadi na dan kad je umro. Od 500 ljudi ovdje nas je 200 iz iste obitelji, Silvana mi je od strica kći, a potrefilo se i da mi je Marin rođak preko druge strane. Ovo što nam se dogodilo šok je za cijelu državu, a kako ne bi bio za misto. A tako sam se dičio njime, jer je bilo za primjer po akcijama, slozi i miru. Evo, imamo čak i sportsku dvoranu koju sami održavamo. Ajde, dogodi se da se netko i posvađa, ali već sutradan si već s njime na piću - priča nam na zidiću ispred marketa Silvanin bratić Zdravko, jedan od rijetkih raspoloženih da išta kaže.

- Kome ste se vi javili - prekida ga nešto mlađi muškarac pitanjem upućenom nama.

- Ne znamo mi ništa, to je stvar policije. Pitajte vi najbolje Renata, ako on kaže može, dobro, a ako kaže ne može, onda ne može - zapovjednički kaže muškarac koji je sa Zdravkom ispijao pivo, a predstavio se kao Marinov bratić.

- Da, ne možemo mi o tome kako je bilo, to je najbolje vidjeti s policijom - složio se sada i Zdravko s kolegom.

Ujakova upozorenja

I tako mi produžimo dalje kroz pusto selo, sve do table na kojoj je prekriženo njegovo ime. Zaklonjeno s nekoliko borova i ograđeno kamenim zidom neposredno prije je groblje. Cvijeće na vijencima na Marinovu i Silvaninu grobu još je svježe. Uokolo gore lampioni, jer na mramor ne stanu.

Žena u crnini malo dalje pere grob, mlađi muškarac joj pomaže s vodom kad ponestane u kanti. I ona je Silvanina sestrična, kaže nam s nepovjerenjem. Pitamo za Renata, ali nam ne želi dati njegov broj. Muškarac, također rođak obitelji Šunjerga, predlaže da nazovu treću osobu koja će pitati Renata želi li išta reći.

Dvije minute kasnije ta je osoba rekla: Ne.

Policajac Renato Storić, Silvanin brat, i njezin je bratić. Upozoravao je Silvanu da je Tin upao u probleme s drogom, a zbog toga se i sam našao na meti nećaka. Mještani kažu da mu je prijetio, a priča se da je ubilački pohod želio okončati ubojstvom ujaka Renata.

Igrom slučaja, Renato je bio taj koji je posumnjao da nešto nije u redu u kući Šunjerginih prošle nedjelje pa pronašao Marinovo tijelo u garaži.

- Svi smo vam mi još u velikom šoku, tko bi se tome mogao nadati - kaže žena koju pitamo kakav su život imali Silvana i Marin.

- Ma za poželjeti. Obje obitelji su bile u Njemačkoj, a ujedno prvi susjedi u Čistoj. Tamo su se mladi i upoznali, ali su odlučili živjeti u Hrvatskoj. Marin se odmah uključio u obranu Hrvatske, prvo u vojsci, onda u specijalnoj policiji u Šibeniku pa u Splitu. Živjeli su dobro i ničega nije nedostajalo. Ma i Tin je bio dobar dečko, ne može se reći. Nikada Silvana nije riječ rekla protiv njega, čak i kad je postalo jasno da je mali u problemu. Sve je ona to držala nekako u sebi, u svoja četiri zida. Uvijek draga i uvijek nasmijana - kaže sestrična.

Mali je imao, dodaje, i više nego što je poželio. To je bio njegov najveći problem.

- Gledajte, obje obitelji bile su imućne. Marinov otac Željko i majka Kristina dugo su radili u Njemačkoj. S druge strane, drugi djed, moj stric Mirko, Silvanin otac je svu zaradu uložio u veliku kuću u Vodicama u kojoj je rentao apartmane. Novac im je dolazio sa svih strana, Silvana je maltene vodila taj najam, pospremala apartmane, a vodila je brigu i o roditeljima. Imali su i lijep maslinik, tamo je Marin Tinu gradio teren za paintball. Ima oko svega toga posla, znate i sami. S druge strane, Marina nije bilo po cijele dane. Nije Split blizu, odeš ujutro i do kasna te nema. Onda dođeš, pitaš najmilije kako su, legneš, pa sutra opet iznova. Svima nam je takav ritam danas. Normalno je da djetetu želiš najbolje, a Silvana i Marin bili su predobri da bi svojemu rekli ne. Osim toga, Tin je bio ljubimac djeda Željka, koji mu je za 18. rođendan poklonio svoj Mercedes, jer je sebi kupio novi. Godinama mu je slao novac za džeparac, a svote nisu bile male. Tin je naprosto imao svega previše - priča rođakinja.

Je li to uzrok što se okrenuo drogi i je li mu droga spalila mozak ili je možda duševno obolio, ona ne zna.

- Zlo je učinio veliko, tko zna što je kadar učiniti još ako ga puste, zato me čudi što Željko kaže da će ga izvući iz zatvora. A kako će ga izvući, pa ubio je dvoje ljudi, oca si i mater, iako je u ovoj našoj državi baš sve moguće. A ona vam je bila duša od žene. A i Marin isto - priča shrvana rođakinja.

Oštre reakcije

Njezin mlađi rođak kaže da je poput ujaka Renata upozorio Silvanu na Tinovo ponašanje.

- Oko Božića je bilo kada sam ga vidio da u kafiću baca petarde. Rekao sam mu da ću mu reći materi kako se ponaša. Nakon toga više me nikada nije pogledao ni riječi sa mnom progovorio. Takav je bio, morao je uvijek biti glavni i praviti probleme po kafićima. Imao je ekipu vršnjaka koja ga je slijedila u svemu, a nisi mu smio prigovoriti ništa. Tko mu išta prigovori, postaje mu smrtni neprijatelj - priča rođak, dodajući da se, osim po kafićima, svašta događalo u kućicama koje su maslinari izgradili da se u njih sklone. Jednu takvu nedaleko imaju i Šunjerge, na putu do tamo Tin je pucao majci u glavu.

Sjeo je u subotnje popodne iza majke u njezin mali Citroën Saxo, a na suvozačko mjesto Ivan Škarić, njegov susjed i najbolji prijatelj. Pozvao ga je mobitelom i tražio da ide s njime. Možda samo zato da ima razloga sjediti iza majke. To mu je bilo bitno, da je ne gleda u oči dok puca.

Očev pištolj, koji je ukrao razvalivši sef, bio je pripremljen ispod sjedala. Podigao ga je, prislonio na majčin potiljak i opalio. Jadnica je klonula. Ivan je pobjegao, Tin je sakrio vozilo pa s pištoljem krenuo kući. Došao je do oca, koji je nešto radio u garaži. Ni njega nije mogao gledati u oči.

Marin se u jednom trenutku okrenuo i sagnuo, a Tin opalio. Presvukao se, sjeo u Mercedes i otišao na rođendansku zabavu prijatelja Lovre Tabule u obližnje Gaćeleze. Slavljeniku, ali i još jednom maloljetniku, pohvalio se ubojstvima. Pucao je iz pištolja u zrak možda slaveći svoju slobodu.

Način života

Nitko ga nije prijavio policiji. Kažu da mu nisu vjerovali jer su mislili da je pijan i drogiran. Nakon partijanja, u nedjeljno jutro, krenuo je put Zagreba, natočio gorivo u Stankovcima pa u Rakovu Potoku prije glavnoga grada i pobjegao bez plaćanja s obje benzinske postaje. Malo se vozio po Zagrebu, a onda krenuo natrag.

U međuvremenu je otkriven njegov strašni zločin i krenula je akcija hvatanja. Pao je u Tribunju u munjevitoj policijskoj akciji. U policiji je priznao sve i detaljno opisao kako je, a i zašto to učinio. Nije mogao podnijeti prigovaranje roditelja na njegov način života.

Fra Josip Grgić, čišćanski župnik, s oltara Svete Ane na nedjeljnoj misi je kroz otvorena vrata vidio kako mjestom jure policijska vozila i vozila hitne medicinske službe pod rotirkama.

Znao je da se dogodilo nešto loše, a tek poslije je čuo da se dogodilo nešto strašno.

Nastavak priče čitajte OVDJE.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

***************************

Ne propusti na DEPO TV!