Danira Ipavec (35) Splićanka je sa zagrebačkom adresom koja u prvom dijelu dana šefuje u upravnoj službi, dok je ostatak dana posvećena svojoj prvoj ljubavi – glazbi. No osim što je u svom životu spojila nespojivo - umjetnost i zakone, vrlo je zanimljivo što je harmoniku za svoj instrument odabrala s nepune 4 godine i ta se ljubav nastavila do danas. Danira posjeduje harmoniku marke Pigini koju je od oca dobila zahvaljujući osvojenom 2. mjestu na međunarodnom natjecanju harmonikaša, a upravo loša harmonika na natjecanju ju je spustila za jedno mjesto od cilja. Kako žena podnosi  17 kilograma težak instrument i k tome uživa, saznajte u nastavku teksta u kojem nam Danira otkriva djeličak  života jedne harmonikašice.

Recite nam u uvodu nešto o svojim glazbenim počecima. Zašto baš harmonika?

- Ja sam počela svirati harmoniku dosta rano, sa čak 4 godine. Moj prvi instrument je bio jako star, poklonila mi ga je moja baka koja ga je prethodno kupila za moju majku koja ga je svirala onako po sluhu. Taj sluh je očito prenesen na mene. U djetinjstvu sam živjela u zgradi u kojoj je u prizemlju bio dječji vrtić, a iako nisam išla u taj vrtić i nisam ga voljela redovito sam nastupala svaki dan na svom balkonu na drugom katu za djecu koja bi se okupila i zajedno sa mnom pjevala dječje pjesme. Sjećam se da sam obožavala svirati Magazin i Plavi Orkestar. To su bili moji počeci do upisa u glazbenu školu.

To je bilo vjerojatno u nižim razredima?

- S obzirom na to da osnovna glazbena škola traje 6 godina, djeca se najčešće upisuju u trećem razredu jer je tako zgodno da u isto vrijeme završe osnovnu i srednju školu. Ja sam htjela odmah i na kraju sam bez problema prošla i prijemni. Bila sam prva na popisu za klavir, ali ja nisam htjela njega nego harmoniku. 
Tako sam u Splitu završila osnovnu i srednju školu za harmoniku, ali daljnje školovanje sam mogla nastaviti jedino u Lovranu na jednoj privatnoj akademiji što mi je bilo neizvedivo. Zatim sam završila pravni fakultet, a paralelno uz to i svirala.

Vaš talent prepoznala je i struka pa ste već na početku srednje škole počeli svirati u splitskom HNK?

- Tako je, s 15 godina sam odradila svoju prvu predstavu "Braća Karamazovi". To nikada neću zaboraviti jer su me odjenuli u Roma i sjećam se da sam imala brkova. To mi je bio prvi susret s kazalištem i s tim dramskim dijelom. Dosta sam surađivala s kazalištem u Splitu, ne mogu ni izbrojiti koliko sam predstava svirala.

Koliko su Vas često pozivali da svirate na festivalima?

- Pa imam dosta festivala u biografiji; tu su Splitski, Trogirski, ove godine sam bila na Šibenskom s Anom Opačak. Svirala sam u raznim festivalskim orkestrima. Za vrijeme cijelog fakulteta sam radila u baletnom studio barba Luke i tete Čiče kao baletni korepetitor i tu sam svirala klavir. 

Inače sam uvijek obožavala te balerine koje su mršave, niske i lijepe jer ja nikada nisam bila mršava i niska. Tako sam uživala barem vježbajući s njima i maštajući o velikim pozornicama.

No kaže se da se snovi ostvaruju ako u njih dovoljno vjeruješ?!

To se pokazalo istinitim jer sam zaista željela nastupiti u jednom velikom baletu, a to se i ostvarilo. Nastupila sam tako u vrlo ozbiljnom komadu predstave "Đavo u selu", premijera je bila u drugom mjesecu ove godine, a ja sam naravno svirala harmoniku. Da, ja sam nastupila u klasičnom baletu sa svim balerinama, baletanima i orkestrom na velikoj pozornici splitskog HNK. Srce mi je veliko zbog toga.

Prije pet godina Vas je život odveo u Zagreb, u kojem pravcu ste onda nastavili svoju karijeru?

- Živim gore od 2010. godine gdje radim u struci kao pravnica i kako stvari trenutno stoje – gore ću i ostati. Razlozi su veće mogućnosti u poslu, društveni život, ali i glazbeni. No zanimljivo je to da kada sam živjela u Splitu onda smo izlazili vikendima u Zagrebu jer nam je to bilo strašno uzbudljivo, a sada iz Zagreba žurimo u Split vikendom. Ja u životu imam uvijek sve "po dva": dvije škole, dva jezika, dva instrumenta, a sada i dva grada koja osjećam.

Iako svirate jednako dobro klavir i harmoniku, u glazbenim krugovima ste prepoznatljivi pretežno kao harmonikašica. Zašto je to tako?

- Ljudima sam uglavnom u mobitelu upisana kao "Danira Harmonika". Harmoniku ja više preferiram, a i s tim instrumentom sam najčešće i angažirana.

Neizbježno pitanje je vezano za svadbe. Bili biste baš egzotični da tako šarmantni sa svojom harmonikom pjevate s muškim kružokom, sigurna sam da biste ostvarili dobre honorare. Jeste razmišljali o tome?

- Neću reći da ne volim taj stil, ali kada radim ja volim znati što trebam raditi, kada, kada su honorari… Takav posao je više za muškarce. Nisam se nikad vidjela da idem sa svojom harmonikom na svadbu i sviram "Izađi mala". No činjenica je ta da ljudi najčešće harmoniku vežu za pirove i to mi je prije užasno smetalo, baš me nerviralo. 
Ružno je reći da sam se sramila, ali bilo mi je neugodno odgovarati na takve upite. Meni je jedino žao što harmonika kod nas još nije prepoznata kao umjetnost jer to zaista je predivan instrument. Ja se kroz svoj rad trudim ljudima pokazati upravo to da harmonika je umjetnost i svu njenu ljepotu koju proizvodi i stvara kroz glazbu.

Je li teško mijenjati svijest ljudima o harmonici?

Svatko tko je mene slušao u mojim angažmanima bio je iznenađen. U svojim performansima imam svoje linije koje su radili stručnjaci koji se razumiju u glazbu i znaju što je harmonija. Ljudi koji čuju nisu upoznati pa ostanu ugodno iznenađeni. Ne želim tu hvaliti sebe nego ukazati na posebnost instrumenta, jer kod nas se to skroz drukčije gleda.

S obzirom na to da ste trenutno na zagrebačkoj adresi, kakve glazbene angažmane najčešće dobijete?

- Često sam pozivana za studijsko snimanje za razne izvođače, no ja se s mnogima od njih ni ne vidim. Ne znam je li Igor Cukrov zna da sam ja njemu nedavno odsvirala harmoniku za njegovu pjesmu?! S Lukom Nižetićem sam dosta radila, toliko da smo danas postali i prijatelji.

Spomenimo Vašu suradnju s Ksenijom Prohaskom, u kakvom sjećanju Vam je ostalo to iskustvo?

- S Ksenijom sam radila predstavu o Edith Piaf i to mi je bilo prekrasno, to mi je zapravo bio prvi kontakt sa samostalnim trenucima u jednoj takvoj dramskoj priči. Nailazili smo na jako dobre kritike i to nas je veselilo. Mogu slobodno reći da me ta suradnja potaknula da krenem dalje i da još više vjerujem u ono što radim. Kseniji sam beskrajno zahvalna što je prepoznala moj rad i što sam radeći s njom puno toga naučila. 
U Splitu sam nastupila i na Večerima francuskih šansona. To su mi jedni od najljepših nastupa koje sam svirala. Jedne godine je gostovao francuski šansonijer grčkog podrijetla Georges Moustaki koji je u međuvremenu nažalost umro, inače autor šansona poput "Milorda" i "Le Metequea, te mi dao velike pohvale što mi je izuzetno značilo.

Kad bolje razmislim, Vi biste bili baš zanimljivi za neki od ovih reality show programa. Sigurno bi narod prigrlio zgodnu i lijepu harmonikašicu jer to se ipak ne viđa svaki dan?

- Ma nisam nikada o tome razmišljala, volim biti po strani. Ne volim preveliku pažnju, uživam biti sa strane. Harmonika obično ispadne u prvom planu jer intrigira ljude na način koji oni nisu znali da može. Harmonika na kraju sama od sebe izađe u prvi plan. Svi me pitaju je li pjevam, a ja kažem da pjevam za sebe, ali neka netko drugi pjeva tko se u tome vidi.

S obzirom na to da glazba spaja ljude diljem svijeta, koliko ste Vi sa svojim instrumentom imali priliku putovati?!

- Čudno je gdje god dođem, čak i u inozemstvu je vrlo neobično vidjeti djevojku s harmonikom. Ako upišete u internet tražilicu bilo koji pojam, pokazat će Vam se malo fotografija i članaka jer toga zaista nema. To je ipak velik instrument.

Znači li to da morate vježbati ruke i leđa?

- Leđa su mi izrađena tako da bi mi pozavidjeli brojni muškarci koji troše vrijeme u teretani.

Poznajete li ijednu harmonikašicu osim sebe?

- Osobno ne poznajem nijednu osobno da radi što i ja. Vjerojatno ih ima, ali ih ja osobno ne poznajem i nitko mi nikada nije rekao da još netko osim mene to svira.

Šuška se da ste počeli pisati pjesme, je li to istina?

- Očito imate neke dobre izvore jer zaista u posljednje vrijeme radim na autorskim pjesmama, pokušat ću kroz određeno vrijeme te pjesme zaštiti na ZAMP-u i vidjeti bi li netko bio zainteresiran za izvedbu. No ne bih još puno o tome govorila jer sam na samom početku pa mi je glupo pričati o nečem što je u nastanku.

Kako muški dio publike reagira kada Vas ugleda na pozornici?

- Sviđa im se. Bar mi tako izgleda.

Iskreno, ciljala sam na pitanje o ljubavnom statusu?

- U javnosti o pojmu ljubavi pričam samo u smjeru glazbe. (Smijeh) No ako pitate tko me može dobro nasmijati onda tu moram spomenuti moje tri prijateljice: Draganu, Vedranu i Zlaticu.

Bi li se zbog ljubavi prema glazbi preselili u inozemstvo?

- Svakako me privlači suradnja na inozemnim projektima. A preseljenje – zašto ne?! Prije sam se selila zbog ljubavi, sada bih to učinila isključivo zbog glazbe.

Dalmacija  News/BLIN MAGAZIN