Zlatko Lagumdžija bio je uvodničar na skupu o nasilnom ekstremizmu, održanom u italijanskom Senatu, u Rimu, a na svom Facebook profilu tim povodom iznio je nekoliko osnovnih teza koje je podijelio sa drugim učesnicima ovog skupa

Trodnevni skup na visokom nivou Nizami Ganjavi Međunarodnog Centra i italijanskog Društva za Međunarodne odnose, u italijanskom Senatu, u Rimu, okupio je 30 učesnika iz dvadesetak zemalja, s kojima sam zajedano sa dvadeset aktuelnih i bivših šefova država i vlada i međunarodnih institucija (Italije, Bugarske, Makedonije, Azerbejdžana, Turske, Poljske, Rumunije, Hrvatske, Srbije, Ukrajine, Latvije, Slovačke, Albanije, Egipta, Saudijske Arabije, Libije, Moldavije i Andore...) učestovao u radu skupa.

Riječi predsjednika Republike Italije Sergio Mattarelle, u palati Quirinale, o važnosti demokratskih odgovora i međuvjerskog dijaloga, još jednom su me uvjerili u važnost potrage za zajdeničkim djelovanjem novih demokratskih modela i aktera vjerskog života. Imao sam priliku da budem uvodničar na posljednjoj radnoj sesiji pod nazivom „Mi smo jedan/jedna/jedno – svi ljudi i lideri“.

Ovo je medij na kojem ću izložiti samo neke od osnovnih teza koje sam podijelio sa drugim učesnicima skupa. „Nasilni ekstremizam počinje tamo gdje društva zajedničkih vrijednosti prestaju i obratno. Tamo gdje društva zajedničkih vrijednosti snažno koračaju ka budućnosti, nasilni ekstremizam prestaje.

Nasilni ekstremizam ne generiše samo terorizam, već se uz to i nada da će mu biti brutalno odgovoreno kako bi mobilizirao još novih pristalica, usmjerio ljude da se još više otuđe i osjete marginaliziranim žrtvama nepravde. Upravo iz tih razloga svaka ozbiljna strategija ili plan aktivnosti usmjerenih ka borbi i prevenciji mora biti sveobuhvatna i usmjerena na uzroke i generatore nasilnog ekstremizma.

Tri su osnovne, međusobno povezane komponente takvog, sveobuhvatnog, holističkog pristupa.

Prvo, prevencija na prvom mjestu.

Drugo, liderstvo zasnovano na vrijednostima i respektu uz izgradnju i djelovanje efektivnih institucija.

Treće, uključenost svih društvenih atera - svako je uključen radi svih, svi su uključeni radi svakog (pojedinaca).

Ovom prilikom još po nekoliko rečenica o svakoj o ove tri osnovne komponente.

Prvo, prevencija.

Protiv nasilnog ekstremizma borba se vodi zakonitim sredstvima ali se on time ne može eliminisati. Posebna pažnja mora biti usmjerena na njegove uzroke, ako se ovaj problem želi dugoročno riješiti. Ne postoji jedan recept po kojem se dolazi do nasilnog ekstremizma, ali svakako znamo da ekstremizam cvjeta kada su ljudska prava narušena, kada se politički prostor sužava, kada se ignorišu zahtjevi svih za društvenu inkluziju, kada se značajan broj ljudi - naročito mladih - ostavlja bez perspektive i značenja njihovih života.

Dakle ključni element uspjeha je samoodrživi razvoj i prosperitet, dobro upravljanje procesima i institucijama, vladavina prava, politička participacija, kvalitetno obrazovanje, dostojanstven i častan posao, puno uvažavanje ljudskih prava i sloboda uz pozitivnu viziju budućnosti.

Drugo, liderstvo i institucije.

„Otrovne“ ideologije se ne pojavljuju iz vedra neba. Nasilje, korupcija, nezaposlenost i nepravda su plodno tlo za različite vidove otpora. Ekstremisti se samoadaptiraju i nastoje kultivirati otuđenost u svom smjeru. To je razlog zašto lideri moraju raditi bez kompromisa sa vrijednostima na kojima prosperitetna društva zajedničkih vrijednosti počivaju kako bi pravili inkluzivne institucije koje su istinski odgovorne ljudima.

Treće, uključenost svih.

Sveobuhvatan, holistički pristup, strategiji i aktivnostima zahtijeva identifikovanje i definiranje uloga za sve društvene aktere. Prestati rješavati krupne probleme po tzv „silos pristupu“, tj. posmatranje problema kao odvojenih i izolovanih pitanja koja se trebaju rješavati odvojeno od drugih pri čemu se drugi problemi ostavljaju „za kasnije“. Drugim riječima mir i sigurnost, samoodrživi razvoj, ljudska prava i društvene aktivnosti na državnom, regionalnom i globalnom nivou su dio međusobno povezanog sistema.

Posao vlada da uspostave prioritete kao što je promocija vladavine prava, jačanje institucija i investiranje u obrazovanje i programe koji podstiču pluralizam i inkluziju.

To podrazumijeva promociju i uključenost svih društvenih aktera, vjerskih zajednica, nevladinih orzanizacija, akademske zajednice, medija i poslovne zajednice, a posebno organizacije koje okupljaju žene i mlade ljude kao lidere u umjetnosti, kulturi, sportu, muzici...“

Ovo je bila prilika da sa dr. Ismailom Serageldinom, direktorom i obnoviteljem Aleksandrijiske biblioteke i Rovshanom Muradovim, ključnim ljudima Nizami Ganjavi Centra dogovorim detalje našeg Sarajevskog Foruma Društva zajedničkih vrijednosti pod nazivom „Nova generacija demokratije i međuvjerski dijalog – odgovor na nasilni ekstremizam“ koji je planiran za 02.02.2016.god.

Posebno mi je bio drag neplanirani susret sa jednim od uvodničara na skupu, Michelle Valensisom, bivšim italijanskim ambasadorom u Sarajevu, sada Generalnim seretarom Ministarstva vanjskih poslova Italije. U svom obraćaju sve nas je podsjetio na Sarajevo kao europski Jarusalem u kojem četiri velike bogomolje različitih relgija se nalaze na udaljenosti od stotinjak metara. Događaji sa početka '90-tih godina prlošlog vijeka nas stalno moraju podsjećati na činjenicu da međuvjerski dijalog, tolerancija i uzajamno čuvanje i poštovanje nije samo po sebi dato. Ono se mora stalno njegovati, braniti i boriti se da ga bude više od zla koje nam stalno prijeti.

Rimski skup je još jedan u nizu pokušaja da se daju odgovori i usmjere aktivnosti koje su od sve većeg interesa za cijeli svijet. Šta se može naučiti iz vjerski baziranih sukoba i nastalog mira? Koji su ključni faktori na koje lideri moraju računati radi globalnog upravljanja procesima? Šta je uloga lidera u međuvjerskom dijalogu i prevenciji nasilnog ekstramizma? Kako religija može biti most između kultura i naroda u cilju razumijevanja zajedničkih vrijednosti?

Koji su konkretni koraci kako bi vlade premoštavele podjele, uključujući i različite oblike međuvjerskog dijaloga?

Ovo su samo neka od pitanja sa kojima se suočavamo širom svijeta u ovom vremenu pa tako i na našem rimskom skupu.

Uzajamna povezanost demokratije i vjere više nikome nije sporna. Ostaje otvoreno kako mogu koračati zjedno za dobrobit svih – zajedno.

„Religija ima svoju ulogu u politici, ne uvijek dobru, ne uvijek lošu. Religija može biti dio procesa. Ono što čini razliku je - da li je taj proces demokratski ili nije“.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook