Njegove izložbe u Umjetničkoj galeriji BiH, ali i na drugim mjestima u gradu, su prvorazredni kulturni događaji i važe kao najposjećenije izložbe u Sarajevu, što samo pokazuje koliko je Strašni, i njegove fotografije, drag, omiljen i zanimljiv Sarajlijama.

I ne samo njima, već i brojnim inostranim posjetiocima i ljudima iz struke, koji u njemu odmah prepoznaju vrhunskog fotografa, iako se nužno ne mogu poistovjetiti s motivima.

Milomir Kovačević Strašni je rođen 1961. godine. Fotografijom se počinje baviti sa 17 godina u Univerzitetskom foto-klubu CEDUS. Članom ULUPUBiH-a postaje 1989. godine.

Od samog početka njegov opus posvećen je životu na ulicama, kao i kulturnim i sportskim događanjima u Sarajevu. Devedesetih postaje jedan od najzapaženijih foto-hroničara grada.

Angažman fotoreportera u različitim revijama nije doprinio da njegov rad poprimi senzacionalistički karakter, niti su njegove fotografije imale kratak rok trajanja. Naprotiv, njegov rad pokazuje interes za najrazličitije teme tadašnjeg društva. Od onih uobičajenih, često neprimjetnih u kolotečini svakodnevnice, do onih koje otvaraju neke od, za to doba, tabu-tema.

Serije fotografija o temama Međugorja, zatvora, buvljaka, rock koncerata, zatim Horde zla (navijači FK Sarajeva), grafiti, pioniri, fotografije posljednjeg Dana Republike... samo su neke po kojima je postao poznat.

Početkom devedesetih Strašni svjedoči dubokim društvenim promjenama u zemlji. U tom periodu nastaju serije posvećene prvim demokratskim izborima, stranačkim mitinzima, stvaranju novih partija, nove vlasti, mirovnim manifestacijama. Paralelno bilježi i svakodnevni kulturni, politički i sportski život grada.

Tokom rata, prati izbliza sve ono po čemu će Sarajevo biti poznato u cijelom svijetu. Iz dana u dan on sa svojim aparatom svjedoči o životu opkoljenog grada iznutra. Njegove fotografije se drastično razlikuju od fotografija stranih kolega. Dok su oni vrebali da na što bizarniji način uhvate smrt, on je bilježio život i otpor tom teškom vremenu. U tom haosu pokušavao je da stvori, makar na fotografijama, nešto skladno i vizuelno čisto.

U tom periodu nastaje više foto-serija kao što su Tito in War, No Name, Ase leži, Ratna arhitektura, Djeca vojnici, I oni su branili svoj grad. Autor je više ratnih izložbi u Galeriji Collegium Artisticum i Galeriji Obala. 

U Pariz odlazi 1995. godine, gdje nastavlja svoju fotografsku i izlagačku aktivnost.

Nastaju nove serije fotografija: Portreti studenata stipendista fondacije Soroš za bivšu Jugoslaviju, Portreti stanovnika Thonon Les Bains, Moji prijatelji iz Rumilly-a (samački dom za strance), Gens una sumus (portreti šahista), Petit Trou de Bretagne.

Također, 1998. dobiva godišnju nagradu Fondacije CCF (današnje HSBC) za fotografiju i izlaže po cijeloj Francuskoj, te u International Center of Photography u New Yorku.

Želeći da promijeni sliku o Sarajlijama u Parizu i šire, nastaje projekat Sarajevo u srcu Pariza gdje Sarajlije, koje žive u gradu, preko svojih najdražih i najintimnijih suvenira pišu i pričaju o bivšem životu, o historiji Sarajeva i kulturnom naslijeđu. Ovaj projekat je sada proširen i na ostale evropske gradove u kojima danas žive Sarajlije.

Strašni u Parizu svake godine obilježava 6. april, Dan grada Sarajeva, priređujući za svoje stare i nove sugrađane izložbe i druženja.

Više puta godišnje boravi u Sarajevu, gdje priprema izložbe, učestvuje na snimanju filmova i što je najvažnije, gostuje kao predavač u Maloj školi fotografije (Projekat Centra za angažiranu umjetnost) gdje mladim fotografima prenosi svoje znanje i veliko iskustvo.

Autor je više knjiga i saradnik na brojnim fotomonografijama, a jedna od njih je i "Sarajevo-moj grad, mjesto susreta".

Za svoj rad dobitnik je mnogih priznanja, a najviše je priznanje Predsjednika Francuske države, gdje je proglašen Vitezom sa zaslugama za svoj fotografski rad i angažman. 

Ono što nedostaje je priznanje grada za koji i sam kaže da je "njegov grad, njegova sudbina", saopćeno je iz Umjetničke galerije BiH. 

(FENA/dg)