Popularni bh. scenarista, pisac hit serije 'Lud, zbunjen, normalan', dugometražnih igranih filmova 'Dobro uštimani mrtvaci' i 'Halimin put', dobitnik brojnih nagrada za dokumentarne filmove i radio drame, za januarski broj magazina Prizma šalje nove 'Zapise s verande' u kojima otkriva intimne razgovore sa svojim švedskim prijateljicama...

“Ah, kako vi ovdje imate divne planine”, kaže Šveđanka Ingrid.

“Ne znam,” rekoh, “da valjaju brda ne bi Bosnu zapala.”

“Ne bih se složila sa tobom,” uključi se njena zemljakinja Brigita. “Zemlja koja ima ovakve planine može biti svjetska destinacija broj 1 kada su zimski sportovi u pitanju. Zašto, pobogu, u Bosni nema više turista skijaša?”

Zašto stvarno, zapitah se!  Ako jedna Austrija može ostvariti 19 milijardi eura od turizma, pa možemo li mi bar pola od toga? Evo, neka bude trećina trećina pa da pošteni Bošnjak baci svoju kapu francuzicu nebu pod oblake.

A nije da ne postoji tradicija turizma kod nas, i nije da ne postoje turistički radnici koji znaju svoj posao. Jedan od prvih turističkih projekata organizovan je već u ranim devedesetim. Te prve turiste koji su došli da nas obiđu, narod je spontano prozvao mudžahedini. Oni  su ostavili divan i neizbrisiv trag u svakom kutu nezavisne nam države, gdje god da je njihova turistička čizma kročila.  Šarmantni, kakvi već jesu, donijeli su ti furešti sa sobom i jedan krasan svjetonazor od koga se ledi krv u žilama i Bošnjacima, a kamoli ostalim znancima. Ovamo su dolazili uglavnom preko turističkih aranžmana agencije “El Mudžahid Turs”.

Tu su nekad živjeli uglavnom Srbi, nakon rata ih zamijeniše Bošnjaci, a evo sada taj lokalitet polako preuzimaju združene turističko-arapske snage

Nakon rata, nastavi se mirnodobskim turističkim sredstvima ono što je započeto tih ratnih godina. Tako danas sarajevsko naselje Poljine neki opravdano prozvaše “Mali Teheran”. Tu su nekad živjeli uglavnom Srbi, nakon rata ih zamijeniše Bošnjaci, a evo sada taj lokalitet polako preuzimaju združene turističko-arapske snage. To su međutim neki čudni turisti. Nisu ovdje došli na sedam, pa ni na petnaest dana. Jok, oni su ovdje došli da ostanu. Takav neki čudan vid turizma propagira naša politička elita: “Arapi, dođite da ostanete!“ U tu svrhu, u Sarajevu su sad već prepoznatljivi čitavi kvartovi u kojima nema alkohola ni u tragovima. (Izuzev kad moje veselo društvance ponekad prođe u ranim jutarnjima satima na našem teškom putu kući, pa u venama tajno pronesemo koji promil alkohola viška)

A šta se dešava sa okolnim sarajevskim skijalištima?

Za razliku od Jahorine, gdje je turistička skijaška sezona uspješno počela sredinom decembra, na Bjelašnici vertikalni transport, iz već znanih “opravdanih vremenskih razloga” standardno ne radi. Bogami, kao da se Bjelašnica nalazi u okolici Dubrovnika, a Jahorina na nekom od vrhova austrijskih Alpa…

Ali zato Bjelašnica ima jednu veliku prednost u odnosu na druga skijališta. Već nekoliko godina je na raznim sajtovima proglašavana za najbolju skijaško-islamsku destinaciju na svijetu. Dakle, ako želite da skijate i nesmetano praktikujete vjeru, naravno samo onu pravu, onda je ta planina idealna destinacija za vas i sve skijaše iz vašeg džemata. U tom smislu, lakše je na toj planini nabrojati hotele i restorane u kojima možete popiti čašu vina nego one u kojima se mrski alkohol ne toči. Hoteli možda nemaju velnes i centre za masažu, ali zato imaju divne mesdžide. Izuzetno su to savremeni mesdžidi, sa svim pripadajućim gadžetima i po standardima 21. vijeka. Kapelica naravski nema, a ne znam ni šta će nam? Turistička strategija je, dakle, potpuno jasna. Treba Arape obavezno dovući na naše planine, a poznato je da je to njihov nacionalni sport pa nema sumnje da će to rezulitrati turističkim uspjehom.

Ne znam kamo to vodi, al’ meni ne sluti na dobro. Jesu li oni ovamo došli da skijaju il’ da loču? Polomiće noge, kukala im majka!

Na Jahorini, međutim, na djelu je jedan potpuno nečuven i skandalozan turistički pristup. Tamo gost, naime, nakon napornog skijaškog dana može doći u bilo koji restoran i uz večeru popiti čašu crnog vina. Ne znam kamo to vodi, al’ meni ne sluti na dobro. Jesu li oni ovamo došli da skijaju il’ da loču? Polomiće noge, kukala im majka!

Ali, kao što čuh nekidan, na Jahorini se priča, doduše – samo priča, o izgradnji crkve, i to pravoslavne, pretpostavljam hrabro. To bi bilo dobro jer onda bi se fino znalo gdje ko treba skijati. Katolici bi u tom slučaju vjerovatno dobili Blidinje, a gdje će skijati ateisti neka odluči visoki predstavnik. Biće to vjerovatno Austrija, da se skromno doprinese uvećanju onih 19 milijardi eura. Je*i ga, ko će kome, nego Inzko svome…

E, pošto sam je pomalo uveo u tekuću materiju, Šveđanka Ingrid je konačno počela shvatati problematiku čitavog problema:  “Dakle, Arapi imaju para, pa Bošnjaci žele da dovuku arapske skijaše na Bjelašnicu, jel tako?”

“Jeste”, rekoh. “I to svu šestoricu.”

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook