Izvor: balkans.aljazeera.net

I Socijaldemokratska partija i Hrvatska demokratska zajednica poražene su na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj. Samo o političkoj kulturi hrvatskih političkih elita sada ovisi hoće li se taj poraz pretvoriti u pobjedu demokracije ili će se okončati kao ozbiljan politički poraz cijele države. Naime, birači su političkim elitama poslali vrlo jasnu poruku, ali čini se da je niti u SDP-u, a još manje u HDZ-u, nisu znali pročitati. Biračko tijelo nije imalo mnogo oruđa za borbu protiv političke strukture kakva je uspostavljena u Hrvatskoj. Izborni sustav je takav da, iako je formalno razmjerni, daje učinak kao da se primjenjuje neki oblik većinskih izbora.

Ovo su peti izbori provedeni po tom izbornom modelu i učinak većinskog efekta posve je uočljiv. Unatoč drukčijoj političkoj tradiciji, u Hrvatskoj se počeo uspostavljati dvostranački sustav, koji je redovito rezultat dugotrajne primjene većinskog izbornog modela. Ipak, građani su jasno poručili da ne žele dvostranačje, a pogotovo ne onakvo kakvo se uspostavilo u Hrvatskoj - sa stranačkim vodstvima zatvorenima prema utjecajima demokratskog društva i s čvrstim pozicijama neupitnoga stranačkog vođe.

Dok osnivača, gradonačelnika Metkovića Božu Petrova u svjetonazorskom smislu vezuju uz "tvrđe" krilo Katoličke crkve, Prgomet je vrlo umjereni demokršćanski političar, možda kršćanski socijalist, Podoljnak je u javnosti doživljen kao liberalni demokrat, a Lovrinović je tipičan socijalist - kejnzijanac

Građani nisu imali mnogo instrumenata za ugrožavanje ovakva scenarija. Kad su istraživanja javnog mnijenja prepoznala rast Mosta, političke organizacije što su je pokrenula dva do tada neovisna dalmatinska gradonačelnika, koja su na lokalnoj razini već uspjela preokrenuti stanje u "domaćoj" areni i nasuprot HDZ-u, odnosno lokalnom tajkunu, formalno članu Hrvatske seljačke stranke, koji su dotad dugotrajno vladali u tim sredinama (Omiš i Metković), uspostavili stabilnu "novu" političku većinu - pridružili su mu se neki od umjerenih centrističkih političara, nezadovoljnih stanjem u HDZ-u (donedavni potpredsjednik HDZ-a Drago Prgomet) i istaknuti društveno aktivni eksperti, poput savjetnika udruge Franak (skupine koja se bori za konverziju kredita u švicarskim francima), profesor Ivo Lovrinović, ili ustavni pravnik profesor Robert Podoljnak.

Više moralna nego politička opozicija

Profili vodećih ljudi Mosta, međutim, prilično su različiti. Dok osnivača, gradonačelnika Metkovića Božu Petrova u svjetonazorskom smislu vezuju uz "tvrđe" krilo Katoličke crkve, Prgomet je vrlo umjereni demokršćanski političar, možda kršćanski socijalist, Podoljnak je u javnosti doživljen kao liberalni demokrat, a Lovrinović je tipičan socijalist - kejnzijanac. Dodirna točka ove četvorke ujedno je vezivno tkivo Mosta - to je moralni pogled na politiku, pa Most djeluje više kao moralna nego kao politička opozicija.

Građani su, čini se, tražili odgovor na moralnu krizu, ne samo na političku, a Most su ojačali taman toliko da niti lijeva niti desna strana ne može samostalno formirati političku većinu. Moralni stav Mosta odražavao se u tome što su se oni prije izbora obvezali da neće koalirati niti s HDZ-om niti s SDP-om. Petrov je išao tako daleko da je izjavu kojom to garantira ovjerio kod javnog bilježnika.

Moralni stav Mosta odražavao se u tome što su se oni prije izbora obvezali da neće koalirati niti s HDZ-om niti s SDP-om

Unatoč tome, obje strane u hrvatskoj političkoj areni vide isto rješenje: pat poziciju žele pretvoriti u svoju pobjedu, i to sklapanjem koalicije s Mostom. Ide se i dalje, pa se računa na to da Most nije konsolidirana stranka, jer se sastoji od dvije ili tri grupacije, a da bi bilo moguće postizanje partikularnih sporazuma s tim dijelovima Mosta i tako formiranje većine.

Griješe i lideri Mosta, koji misle da za njih ovo nije maksimalni mogući rezultat, nego da postoji mogućnost da, u slučaju da se u sadašnjoj situaciji ne uspije uspostaviti parlamentarna većina i da dođe do novih izbora, oni na slijedećim izborima ostvare još bolji rezultat. Deficit političke kulture u dvjema vodećim strankama i političko neiskustvo "pridošlica" u parlamentarnu arenu mogli bi izazvati dugotrajnu ozbiljnu političku krizu, a čini se da politička elita nije svjesna kako je ta kriza ozbiljna.

Kulminacija izbjegličke krize

Hrvatska jednostavno nema nekoliko mjeseci vremena suočavati se s političkom nestabilnošću i neizvjesnošću, a još manje ima vremena za ponavljanje parlamentarnih izbora. U izbornoj noći netko je od lidera Mosta rekao kako je ponavljanje izbora jeftinije od formiranja loše vlade, najavljujući tako da bi Most mogao ustrajati u distanci prema obama blokovima, a to bi moglo dovesti do nemogućnosti formiranja parlamentarne većine, time i do prijevremenih izbora.

U januaru će Hrvatska ostati bez jednog suca Ustavnog suda, jer mu je mandat istekao u julu, ali je automatski produljen na šest mjeseci, jer zamjenski sudac nije izabran. Još petorima sucima mandat istječe ovaj mjesec, što znači da će u maju, nakon isteka šestomjesečnog produljenja mandata, i oni morati otići iz Ustavnog suda, a budući da već pet godina nedostaje jedan sudac, Ustavni sud će ostati na samo šest sudaca, što znači da neće moći donositi odluke, jer je za većinu potrebno sedam sudačkih glasova. Suce Ustavnog suda bira se dvotrećinskom većinom, tako da njihov izbor neće biti moguć čak niti ako bi bilo HDZ-u bilo SDP-u uspjelo formirati većinu s Mostom, jer "druga strana", koja bi takav dogovor sigurno smatrala nelegitimnim, kontrolira više od trećine mandata.

Hrvatska jednostavno nema nekoliko mjeseci vremena suočavati se s političkom nestabilnošću i neizvjesnošću

Vlada, koja samo tehnički obavlja posao može relativno dugo funkcionirati u relativno stabilnom sustavu, u kome teret vladavine leži na kvalitetnoj javnoj upravi, a malo je odluka za koje je potrebna politička suglasnost. U Hrvatskoj nije takva situacija i Vlada se mora svakodnevno suočavati s problemima što ih stvara migrantska kriza, ali i ona ekonomska. Do sada je premijer Zoran Milanović vodio vrlo tvrdu politiku prema susjedima, oslanjajući se na politički mandat koji je još imao, ali sada on više nema pravo donositi bilo kakve odluke koje bi mogle dugoročno utjecati na hrvatsku međunarodnu poziciju.

Hrvatska je rastočila strukturu u kojoj su uprave u ministarstvima vodili visoki državni službenici i ponovno uspostavila sistem u kojima te uprave vode politički imenovani akteri, koji su sada također, kao dio administracije, "na odlasku", tako da javna uprava ne može osigurati ni kakvu-takvu stabilnost ako se izvršna vlast dugo ne bi mogla uspostaviti. U razdoblju, u kome ćemo se suočiti s kulminacijom migrantske krize na Balkanu, jer ako Njemačka i Austrija i ne zatvore granice, sigurno će bitno smanjivati broj migranata koje primaju, a Slovenija će sve više zatvarati svoju granicu prema Hrvatskoj, koja će biti politički blokirana, baviti se samom sobom i neće moći bitno mariti za procese u susjedstvu. Na taj će se način, htjeli-ne htjeli, politička kriza iz Hrvatske preliti u susjedne države.

Karakter stranačkih lidera

Ako bi Hrvatska imala političke elite dorasle nastaloj situaciji i ako bi one znale pročitati što im je biračko tijelo poručilo, rezultat ovih izbora mogla bi biti veća politička stabilnost, a ne nestabilnost. Naime, kad se u konsolidiranim demokracijama s kompetentnim političkim elitama stvore ovakve okolnosti, pribjegava se jednostavnom i efikasnom odgovoru - velikoj koaliciji. Most je ionako moralna opozicija i oni iz opozicijskih klupa efikasnije mogu raditi posao koji su im povjerili birači negoli ako bi pokušali sudjelovati u vlasti. Ako bi ušli u koaliciju, bilo s HDZ-om bilo s SDP-om, oni bi iznevjerili dio svojih birača i izazvali nezadovoljstvo, a ona velika stranka koja bi ostala izvan vlasti tresla bi vladu gdje god i kad god bi to mogla.

Velika koalicija, nasuprot tome, dovela bi do kompromisa, primorala stranke da se međusobno dogovore i ublaže svoje politike. Takva vlast imala bi i ustavnu većinu i širok legitimitet. Mogla bi provoditi ozbiljne reforme i rezove, bez opasnosti da će izgubiti parlamentarnu potporu. Njemačka takav model redovito upotrebljava kad je nužno obaviti ozbiljno "unutarnje pospremanje".

Velika koalicija dovela bi do kompromisa, primorala stranke da se međusobno dogovore i ublaže svoje politike.

Dva su temeljna razloga zašto jedino dobro rješenje za postizbornu stabilizaciju Hrvatske neće niti biti na stolu. Prvo je pitanje karaktera stranačkih vođa dviju najvećih stranaka, a druga je defekt političke kulture u tim strankama na nižim razinama. Analitičari odavno govore da će Hrvatska biti u pravom smislu riječi konsolidirana demokracija tek onda kad bude moguća velika koalicija. Sada je ona nužna za stabilnost zemlje, ali izgleda da još nije moguća.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook