Izvor: Azra

Zbog striktnih odredbi ugovora o ulozi i scenariju nismo razgovarali, ali jesmo o njegovim bh. kolegama koji su, također, ostvarili ulogu u ovom popularnom američkom serijalu (Zana Marjanović, Muhamed Hadžović, Igor Skvarica, Ermin Sijamija), ljubavi, odluci da se riješi dugogodišnjeg poroka cigareta, mačevanju, osobinama koje voli da krase jednu ženu.

Adnanu ovo nije prvi inozemni projekt, njegovu listu čine oskarovke Penelope Cruz i Tilda Swinton, kao i Emile Hirsch i Ed Harris. Kada je dobio priliku da igra u filmu “Twice Born”, imao je samo 26 godina. Sada broji 30, zreliji je i ozbiljniji, te mnogo racionalnije doživljava i svaku svoju novu poslovnu priliku.

– Nije riječ o tome da je vaše oduševljenje manje, ne, radujete se svakom novom glumačkom izazovu, ali u jednoj fazi svoje karijere na to počinješ gledati kao na normalnu stvar i kao na svoj posao. Ne volim stvari promatrati iz neke inferiorne pozicije, kao mi smo mala zemlja i slično. Kada smo putovali po festivalima s filmom “Twice Born”, novinari su znali da sam iz Bosne i da sam kao dijete rat proveo ovdje. Uvijek sam o svojoj zemlji govorio najpozitivnije, čak i o tom nesretnom ratu. Nijednog trenutka nisam dozvolio, što naša dnevna politika voli da radi, da nas se konstantno predstavlja kao žrtve. Jer mi smo opstali, preživjeli smo strašnu opsadu, odbranili smo se golim rukama, i to je za mene herojstvo. Kod nas, nažalost, sve počinje i završava s nekim vrtlogom tuge i tragedije. Ja ne želim likovati nad patetikom, već ići naprijed. Historija nas podsjeća da se ratovalo i ranije. Kada vidim turiste koji dolaze u BiH, tek tada shvatam u kako lijepoj zemlji živim. Zato o BiH želim pričati s optimizmom.

Približite nam prilike s jednog inozemnog seta: svi imate jednak tretman ili…?

– Naravno. Sljeduje te komletna komodacija na setu, tvoj mir, a upravo iz razloga da bi bio što bolji u projektu. Razlika je jedino ponekad u automobilu u kojem se pojavi, naprimjer, glavni glumac i u kojem se pojaviš ti. Ali, to su opet stvari koje regulišu ugovori. Ne ovisi to o vama.

Tri stvari koje su Vas se najviše dojmile kod Beana?

– Mnogo je anegdota koje je nemoguće prenijeti u print. Izuzetan je profesionalac i u nekim momentima me je znao podsjetiti na mog profesora s Akademije Izudina Bajrovića, kojeg izuzetno poštujem i kojem sam beskrajno zahvalan što mi je prenio znanje. Seana sam zvao britanski Izo Bajrović, jer nekako mi njih dvojica imaju sličnu energiju. Obojica su sjani glumci, tu su negdje sličnih godina, Izo je malo samozatajan, ali i vrlo duhovit čovjek, ne priča mnogo, ali kad kaže, kaže mnogo.

Otvoren je za sve, širok je, e tako sam ja i Seana Beana vidio. I zezali smo se moje kolege iz Bosne i ja u vezi s tim.

Jeste li sebi ikada i u jednom periodu karijere dozvolili luksuz da dođete nespremni na set?

– Ne bih rekao nespreman, ali, recimo, u ovom filmu „Anđeo Sarajeva” gradio sam karakter tako što sam samo nekoliko puta pročitao scenarijo i moje scene. Nisam učio tekst napamet niti pokušavao matematički posložiti stvari. Htio sam vidjeti da li ispred kamere mogu toliko biti u datim okolnostima, da apsolutno zaboravim da je kamera tu, da živim taj trenutak i da iznenadim i sam sebe i partnera, u smislu da ne znam šta će mi u tom trenutku doći i kako ću se u glumačkoj igri ponašati. To je onda živa stvar, i ti nju više nikad ne možeš da ponoviš. Naravno, uvijek postoji osnova koja se u scenariju ne smije narušavati.

 Vjerujem da ste posljednjih godina zanimljivi i producentima i rediteljima popularnih regionalnih serija (sapunica). No, u njima Vas ne gledamo. Je li to Vaš izbor, ili…?

– To je isključivo moj izbor. Nuđene su mi uloge u dvije regionalne sapunice, ali nisam želio igrati. To je bilo nakon što sam snimio film „Twice Born”, i uz neke savjete tada i Sergija Castellitta i Penelope Cruz, koji su mi također rekli: “Bit će i teških momenata u karijeri, i ti trebaš i živjeti od ovog posla, ali ako vjeruješ sebi, nemoj na sve baš pristajati”.
Ne bih volio biti pogrešno shvaćen, naravno da mi je zanimljiva uloga u nekoj ozbiljnoj seriji, međutim, hiperprodukcija me ne zanima. U tom smislu ne želim koketirati. Ne želim se ponavljati, želim se igrati malo s likovima i raditi transformacije. Serije tog tipa to glumcu ne dozvoljavaju. U jednom trenutku čovjek se mora opredijeliti kakav glumac želi biti. Ili ćeš rizikovati i pasti na glavu ili uspjeti u tome.

Bojite li se da neće uvijek biti pregršt ponuda na Vašoj adresi?

– Vidite, novac je vrlo važan svima i bez njega se ne može, koliko god neko pričao drugačije, međutim, on nije glavna stvar. Postoji ona krilatica: “Ako je novac sve što imaš, onda si ti siromašan čovjek”. Ja se bavim ovim pozivom zato što ga volim, ispunjava me, hrana mi je, nešto je s čim se osjećam komotnim i gdje osjećam da sam to ja, 100 posto.

Ako se ja kroz ovaj posao kao ljudsko i umjetničko biće ne mogu ispoljiti, i ako je nešto samo forma bez sadržaja, onda ja ne želim u tome učestvovati, bez obzira što je novac uključen u to, pogotovo ako će me to potrošiti, i ako će me ljudi po tome, a ne po nekim značajnim stvarima, prepoznavati. Ja volim da me, naprimjer, pamte po filmu “Twice Born”, po ulogama koje u sebi nose neku poruku.

Koji Vas je film u posljednje vrijeme naročito dirnuo?

– Gledao sam nedavno super film s Al Pacinom u glavnoj ulozi. “Danny Collins” se zove, i neću prepričavati scenarij, reći ću samo da je riječ o jednoj sjajnoj priči o iskupljenju, suočavanju, odnosno o tome kako nikad nije kasno da se suočimo sa samim sobom, da tražimo oprost od porodice, prijatelja…

Preispitujete li se Vi?

– Pa moraš. Ako se ne preispitujemo, onda nismo insani, već hajvani. Znam se i izviniti ako sam pogriješio.

Kojeg Vam se ružnog poroka bilo najteže riješiti?

– To su bile cigarete, i evo, hvala Bogu, prošla su četiri mjeseca kako ne pušim. U jednom trenutku sam shvatio da mi cigarete narušavaju zdravlje, da me čine nervoznim i da mi ne trebaju u životu. Zato sam ih i ostavio.

Među vještinama koje se mogu pročitati u Vašem CV-u je i mačevanje. Otkud Vam interes za ovom vrstom sporta?

– S mačevanjem sam se susreo na Akademiji. Bio sam vrlo uspješan u tome. Osim što mi je bilo obaveza, vidio sam i koliko je to elegantan sport, koliko iziskuje koncentracije, pronicljivosti, maltene kao šah. I sad, iako mi obaveze ne dozvoljavaju da se njime bavim, znam osnove i korake mačevanja.

Može li se odglumiti ljubav?

– Ma ne mogu to. Predrasuda je da glumci glume i to.

Je li ljubav precijenjena i kako ona izgleda danas u vrijeme društvenih mreža? Spajaju li se ljudi zbog toga što se vole ili što trebaju jedno drugo?

– Društvene mreže su napravile mnogo promjena i na tom polju. Draž upoznavanja je drugačija. Momak prije negoli izađe s djevojkom, već sve zna o njoj, i već je unaprijed izgradio svoj sud. Na Facebooku je vidio sve njene slike, nju u raznim izdanjima, na moru, kako jede, kako pije, ima li grudnjak ili nema, da li ispući usne ili ne ispući, njena razmišljanja, stavove, statuse… I sada kada je došao i taj njihov prvi susret, šta otkrivati? Ranije je sve to bila poezija, vidio si curu na ulici i ne znaš hoćeš li je više ikad vidjeti, pa se raspituješ, ko je šta je, pa niko ništa o njoj ne znaš, onda pokušavaš da nađeš gdje ona živi, pa broj telefona, to je sve jedno istraživanje, proces koji traje mjesecima. A, šta je sada izazov, kad sve o curi znaš? Sve ti je na tacni. Tako rade žene, a tako rade i muškarci. Ja već nekoliko godina ne stavljam ništa po mrežama iz svog privatnog života. Ma koga briga za tim, uopće.

Koje osobine cijenite kod jedne žene?

– Iskrenost, privrženost, posvećenost, sve što tražim od prijatelja tražim i od žena. Žena treba znati kako se prezentuje u javnosti.

Sportski ste tip, i ne krijete da su Vam motori velika strast. Šta od dvotočkaša preferirate?

– Harley Davidson. Samo te motore volim. Međutim, ja na vožnju motorom gledam kao na jednu vrstu sporta. A, nije sport voziti se po ulicama Sarajeva 150 ili 200 na sat. Kad se šta loše desi, kad se polomiš, kuku majko: kriv je ovaj, kriv je onaj. Obišao sam gradova po svijetu, ali ni u jednom nikad nisam vidio da je neko kroz glavnu gradsku ulicu projurio na motoru 200 na sat, osim ovdje kod nas. Ljudi koji to vole, odu na stazu, ne voze se tolikim brzinama glavnim gradskim ulicama.

Veliko povjerenje Vam je ukazao reditelj Sulejman Kupusović kada Vam je kao mladom glumcu, koji je tek izašao s Akademije, dodijelio ulogu u predstavi “Legenda o Ali-paši”. Uslijedile su potom i uloge u drugim njegovim predstavama kao što su: “Tvrđava”, “Prvi put s ocem na izbore”, “Balada o Omeru i Merimi”. Po čemu ga najbolje pamtite?

– Znate li da je on bio toliko posvećen svom poslu da je gledao sve svoje predstave? “Legendu o Ali-paši” smo igrali više od stotinu puta, “Prvi put s ocem na izbore” isto toliko. Zamislite sad, u jednom trenutku, tokom jednog mjeseca, igra pet njegovih predstava, i igraju se po tri puta. Valja 20 noći doći u Narodno pozorište ili u Kamerni teatar 55, i gledati svaku. Ako si, naprimjer, nakon 50. izvođenja unio neku promjenu u svojoj igri, on ti dođe i kaže: “Dobro si ono ubacio”. Tada, zapravo, shvatiš da je čovjek gledao i 50. izvođenje svoje predstave.

Također, pamtim ga po njegovoj ljudskoj dobroti, po iskrenosti i istinitosti. Sve ono što je on govorio naglas, drugi nisu htjeli ili su žmirili na to. Ta njegova dobrota se ogledala i u tome što je kao reditelj mladim glumcima davao šansu. Mario je za mlade ljude. Dođi bi na Akedemiju, iako mu to nije bila obaveza, odgleda predstavu i regrutuje mlade glumce. Glumac mu je bio na prvom mjestu. Ako imate reditelja koji diše za vas i voli vas, gdje vam je onda kao glumcu kraj. Svakome takva briga imponuje.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)