Ovim rečima Valeri Vendram počinje tekst koji je objavila na sajtu elephantjournal.com. Ako ste blizu četrdesete, pročitajte, ako ste je tek prekoračile, podsjetite se, jer ste sigurno već počele da jurite kroz život.

 
Približavala sam se četrdesetim sa osjećanjem da moram što pre sve da pozavršavam. Moram sve to, mislila sam, prije nego što stignu bolovi, pre nego što mi se tijelo ne izmijeni, prije nego što bore postanu dublje i ne bude ih više.

 
Svijet danas veliki značaj pridaje brzini.

Brza kola su najskuplja. Brza hrana je je najpraktičnija. Najbolje je da naučimo da čitamo već u predškolskom. Najbolje je da što prije diplomiramo kako bismo se što prije zaposlili, vjenčali, rodili djecu.

 
Trčimo kroz život da bismo stigli negdje. I kada stignemo, toliko nas brzo premjeste odatle da i ne znamo da smo stigli. Tako propustimo da se radujemo cilju i onda opet žurimo da stignemo na neko drugo, bolje mjesto. 

 
Polako je postalo sinonim za neefikasno. A, zapravo, ako dvaput usporimo, dvaput više otkrijemo. I život se baš tu, u usporavanju, i dešava.

 
Sada kada mi je broj 40 bukvalno zakucao na vrata, ja sam usporila. Preda mnom je druga polovina staze u kojoj važne stvari znače više, na kojoj su prepone sačinjene od osjećanja da život prolazi... I svaka ta prepona podseća na to da svaki tren treba proživjeti. Odjednom vrijeme teče sporije i ja upravo to slavim.  

I slaviću ljubav, ne strah, velikodušnost, ne sticanje, manje umjesto više.

Ne radi se više o tome koliko sam postigla ili šta još moram da postignem. Ono čemu su me ove godine naučile jeste da bez obzira na to šta i koliko postignem, za ovo društvo to nikada neće biti dovoljno.

 
Dokle god su moj identitet i to koliko vrijedim povezani sa tuđim mjerilima uspeha, nikada neći biti zadovoljna i ispunjena. 

Bilo mi je potrebno 40 godina da pogledam sebe u ogledalo i prihvatim tu ženu kakvu vidim, baš takvu kakva jeste. Da budem sebi važna čak i kada nisam pobjednik, čak i kada nisam najbolja.

 
Zašto da trošim vreme na borbu po standardima društva koje slavi samo brzinu, moć i bogatstvo?

Najbolja stavr koju sam na pragu četrdestih naučila jeste da treba da živim po svojim standardima. Pa sam uradila baš to: postavila sam jedan. A on glasi: svaki dan je blagoslov, ceni to koliko ceniš i sebe.

(Blic, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)