Slanost. Naslovna metafora ovog djela u znaku je soli. Jasmin Imamović navodi da etimologija riječi Bosna potječe od staroilirskog korijena, a znači slana zemlja. Taj drevni korijen derivirao je suvremeno značenje riječi Tuzla, što na turskome znači grad soli. On to značenje prenosi na cijelu pokrajinu, jer ljudi koji nastanjuju taj slani areal i sami su na neki način sol zemlje, ljudi koji se odupiru historijskome zlu koje u gotovo redovnim historijskim intervalima zapljuskuje te svete i uklete prostore. Slanost zemlje ne potječe samo iz geoloških slojeva, nju neprestano natapaju osnovni sokovi života, slane tekućine ljudskog tijela: znoj, suze i krv. Da, Bosna je slana od znoja, krvi i suza, to je njen okus i njen historijski i metafizički signum.

Metafizika zla. Radnja romana odvija se u vremenskome okviru Drugog svjetskog rata. Autor istražuje ontomologiju opsadnog stanja, ona komešanja u socijalnom organizmu, koja Canetti izvrsno analizira u knjizi 'Masa i moć'. To su vremena kada zemlju naglo preplavljuje zlo. Odsudna vremena kad ljudske ništarije preuzimaju poluge moći. Sve počinje, piše Canetti, na gradskome trgu: "Nekolicina ljudi stoji zajedno, pet ili deset ili dvanaest, ne više. Ništa nije najavljeno, ništa se ne očekuje. Odjednom sve je crno od ljudi." To ljudsko crnilo u ovom romanu počinje dolaskom Hitlerove soldateske u Tuzlu, kad narator navodi glavnu misao svoga oca: u svijetu je nestalo ljubavi, te zaključuje: “Lišeni samopoštovanja, uvjereni u svemoć novca, ljudi su mislili da je ljubav moguće kupiti.” Na takvo stanje lako se nakalemi mržnja, koja ubrzo preraste u silovitu eksploziju. Filip David piše da u zlu ima i nešto neobjašnjivo, nešto metafizičko, da ono poput otrovnog oblaka inficira ljude.

Paralelni monolozi. Roman se sastoji od niza paralelnih pripovijesti, koje počinju uvijek predstavljanjem naratora: Ja sam Mustafa Vilović, ja sam Rudolf Vikić, ja sam Enver Šiljak, ja sam Frida Laufer… Te priče-monolozi teku sukcesivno, dodirujući se u jednoj ravnini. Borba protiv fašizma vrlo je teška, a njeni borci neprestano su izloženi svim vrstama pogibelji. Kroz priču ovih pozitivnih likova naziru se i oni negativni, nekad dodirnuti samo ovlaš, kakvom općenitom odrednicom. Ali, Jasmin Imamović ne priča crno-bijelo, jer pokušava ocrtati socijalnu pozadinu u kojoj nastaju mržnja i zlo. Njegovi likovi, zapleteni u mreže povijesnih dramskih procesa, ne pristaju na ulogu statista u toj drami. Oni pokazuju otpor, prkos i nadu, jer znaju da postoji jedan ljepši i humaniji svijet za koji se valja boriti i po cijenu vlastitog odricanja. Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Židovi, u jednu riječ, svi oni koji su živjeli u svijetu humanog lica, ne žele se odreći toga svijeta i tog lica ni po cijenu vlastitog života.

Bosanska kvadratura kruga. Tradicija i sadašnjost Bosne i Hercegovine, njezina historijska i recentna protuslovlja, na više su mjesta razmatrane u ovom romanesknome tekstu. Iako se radi o povijesnome vremenu, ne može se oteti dojmu da autor ne izvlači pouke iz rata devedesetih, kad se kao mladić priključio bosanskim braniteljima i proživio sav pakao naših dana. Andrić je upozoravao da Bosanci objekt svoje ljubavi imaju iza dalekih gora i planina, a da neprijatelje traže tik tu iza svoje avlije. A Imamović piše: “Svakom evropskom ludilu ovdje se dolije i naše balkansko. Koliko god im naudili drugi, Balkanci često doprinesu da se u nesreći i sramoti prevrši mjera. Zato je svaka svjetska drama ovdje dramatičnija, evropska tragedija tragičnija.

Smisao. Zagledan u smisao, bolje reći u besmisao života u zemlji gdje je on na najnižoj cijeni, u zemlji cikličnog ponavljanja nesreće, on kao dopunjava mračne Selimovićeve tonove o ljudskom gubitku i porazu. Na pitanje o smislu, o suštini on kroz usta svog glavnog lika progovara: “Suština je ljubav. Kamo god božje karavene krenu, religija ljubavi bit će moja religija i moja vjera – podsjetio me je na stihove Ibn Arabija. Ako pronađeš i u svom srcu sačuvaš ljubav, ostat ćeš na putu ljubavi i samo tako u životu nećeš biti na gubitku.” Ove riječi arapskog mislioca mogu da pronađu izlaz i tamo gdje se čini da izlaza nema. Kao i riječi svetoga Pavla: kada bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubav ne bih imao, bio bih tek mjed što ječi i cimbal što zveči. I to je odgovor na onu uvodnu konstataciju o uzroku zla: u svijetu je nestalo ljubavi.

Ljubav. Dosta nikad se više nije pisalo i pjevalo o ljubavi, a nikad ljubavi manje nije bilo. Možda se u tom pozivu na ljubav krije povratak našem izgubljenom iskonu. Ovdje je riječ o tragičnoj ljubavi tuzlanskih revolucionara Envera Šiljka i Fride Laufer. Kritičarka i spisateljica Julijana Matanović ovo djelo čita i kao roman o ljubavi, pa kaže: 'Slana zemlja' nadopunjena je paragrafima o ljubavi i ljepoti prostora i pitanjima kako će to isto izgledati oko nas kad vjetar raznese cvjetove, kad se magle podignu i kad se u probuđenim jutrima shvati da je radost bila dio prosanjane noći. Idući tim tragom ona navodi riječi narodne pjesme o rastanku, koju pjeva Imamovićev junak, njenu žalosnu invokaciju “Jel’ ti žao što se rastajemo?”, pa zaključuje: “Te riječi su preživjele sve. I povezale sve one koji znaju da se ljubav – ni u vremenima velike povijesti ne može naučiti zaboravu.”

Dokumentarnost. Koliko dokumentarnost kao postupak ograničava autora i sputava njegovu maštu? Ovo pitanje teoretičari postavljaju već čitav vijek, ali povijest dvadesetog stoljeća pokazuje da je stvarnost nadmašila fantaziju, da je ljudska mašta mačiji kašalj u odnosu na praksu suvremene zbilje. Iako autor naglašava već u podnaslovu da je riječ o naraciji zasnovanoj na stvarnim događajima, u narativnim obrascima uglavnom je izbjegavana citatnost, što osigurava veću prohodnost i veću receptivnu “pitkost”.  Naravno, ima tu i fikcijskih detalja, ali samo onih koji dopunjuju priču, ne dovodeći u pitanje njenu autentičnost.

Bilješka o piscu. Ja sam ovaj roman, stjecajem okolnosti, čitao u tri verzije. Jednom kao član žirija međunarodnog anonimnog natječaja, gdje sam rukopis preporučio i gdje je izabran u najuži izbor; nisam znao tko je autor, mada sam slutio. Drugi put mi je Jasmin Imamović poslao dorađeni tekst, na prijateljsko čitanje, a ove retke pišem na osnovu pdf-otiska koji sam dobio od izdavača, jer se knjiga, nažalost, još nije pojavila u bosanskim knjižarama. Budući da u svim verzijama koje sam dobio nedostaje bilješka o piscu, pokušat ću je sam skicirati u dvije-tri riječi, tek kao appendix za ovu promociju. Dakle: Jasmin Imamović, pravnik, Jasmin Imamović, borac, Jasmin Imamović političar, dugogodišnji gradonačelnik Tuzle i neimar naše moderne države. Ili u jednu riječ: Jasmin Imamović pravi pisac i pravi čovjek.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook