Izvor: Oslobodjenje.ba/ Razgovarala: Mirela Sekulić

Safet Zec jedan je od naših najvećih slikara danas. Razgovaramo u njegovom ateljeu, koji je istovremeno i vrlo posjećena galerija, a nalazi se u srcu glavnog grada BiH. Za desetak dana u njegovim rukama bit će Šestoaprilska nagrada Sarajeva. Osim snagom slikarstva, zaslužio ju je direktnošću, iskrenošću, insistiranjem na humanizmu, te emocionalnoj uključenosti u sve što se dešava oko njega.

Kako doživljavate Šestoaprilsku nagradu Sarajeva nakon svih neizbrisivih tragova u bh. i evropskoj umjetnosti, kao i uloge svojevrsnog ambasadora BiH?

Svaka nagrada raduje čovjeka. To je prirodno. Pogotovo kad se radi o nagradi koja nosi ime grada u kojem sam odrastao. Pogotovo kad nagrada nosi opštu, a ne samo likovnu notu. Za mene ima veliku vrijednost jer sam je sanjao odavno - u nastupima i momentima kada sam smatrao da sam činio nešto dobro za grad ili sam imao rezultate koji bih volio da budu priznati. Stalno se vraćam i pitam - jesam li učinio onoliko koliko sam htio, koliko sam mogao mom gradu... U suštini treba živjeti i raditi. Vodi me životna žiža, opsesija, opredjeljenje i strast, a grad je kao struna, kao žica kad je dodirnem - on me uvijek provocira, revoltira... Sarajevo je moj grad u kojem se ne mogu odavati zadovoljstvima bez pitanja i posljedica. Evo, jučer sjedim u taksiju i gledam kroz prozor. Jednim dijelom u meni se bori slikarska vizura i kultura graditeljstva, osjećam obavezu prema onima koji su mi kao djetetu grada ostavili u naslijeđe, a s druge strane uočavam užasno uništavanje historijskog arhitektonskog jezgra. Ugledah iz taksija, podignut je ogroman blok iznad zaobilaznice, ponad Čobanije. Kao da je neko donio iz svemira, ni sa čim se ne slaže i nigdje ne pripada... Sarajevo bi moglo biti svjetski zanimljivo mjesto upravo zbog svog položaja na kojem je nastalo, te svojih kultura i civilizacija koje su ga doticale i ostavile.

Kako vidite Sarajevo poslije svega što je doživjelo i preživjelo i kako Vam izgleda sadašnji kulturni trenutak u ovom gradu?

Ja sam čovjek kojem Sarajevo proizvodi nešto neobjašnjivo - drhtaj, uzbuđenje, ali to nije vezano za ono što sada vidim. Uzbuđuje me to što nisam miran u sjećanju na djetinjstvo. Sarajevo zapravo postoji u meni, za moju generaciju i tu nekadašnju djecu.

Ko (ni)je čuo za Dragulja?

Recite nam kakvo lice gradu pokazuje Atelje galerija "Zec"?

Ovo je jedan civiliziran kulturan prostor koji smo stvorili po nekim evropskim uzusima. Nema niti jedan ovakav u gradu. Želio sam omogućiti građanima da dođu popiti kafu i vidjeti moja djela, a imam ih stvarno mnogo. Da nije ovog mjesta ne biste mogli vidjeti djela Emira Dragulja u Sarajevu. Imamo desetak velikih grafičara, a nemate gdje pogledati njihova djela. Kad kažete Dževad Hozo, pitaće vas ko je taj, gdje možete vidjeti njegova djela? Ko je Tikveša? Život mi je omogućio da mogu, zajedno s porodicom, otvoriti ovaj prostor. To mi je izuzetno drago. Vidite, već 20 godina živimo bez sistema u zemlji koja nema svoju privredu. Gledam umjetnike, pozorišta, svi su ostali bez fondova, novca koji je stizao iz dobre i jake privrede. Nje nema, nema ni sistema u kome bi nove privrede mogle doprinijeti.

Vi ste veoma vrijedan i plodan slikar. Da li Vam se isplati taj rad? Možete li da živite od slikanja?

Sjećam se kad sam počinjao. Imao sam prvu izložbu 1972. u Umjetničkom paviljonu. Tada su umjetnici bili sigurni da će im na svakoj izložbi gradska uprava, zajednica za kulturu, muzej grada ili skupština grada otkupiti sliku. Tri-četiri slike biće otkupljene. Privreda je funkcionisala, zajednica za kulturu imala je sredstva na računu... Sada ništa od toga nema. Ali nismo se zatvorili, mi smo otvorili akademije u Širokom Brijegu, Banjoj Luci, Trebinju, proizvodimo umjetnike bez ikakvog plana. Da li to neko vidi? Šta će oni raditi. S druge strane, u ovom trenutku imate veliki broj umjetnika u gradu. Prije se znalo - biće otkupa, grad će otvoriti tri-četiri ateljea godišnje i dati ih nekome, bilo je studijskih putovanja...

Godinama pišete i o Internacionalnoj koloniji u Počitelju...

To je moja bolna tačka jer i dole živim. Počiteljska kolonija očekuje da joj kulturne institucije daju pare da ona provodi svoje programe. To je vrlo bezobrazno i u današnjem vremenu nekulturno. U Počitelju stoji prazna begovska kuća koja može uposliti pet ljudi ili cijelu jednu familiju koja će je voditi. Zarađujući, oni će održavati tu kuću. To je velika kuća, ona se mora održavati svaki dan. Ne može Kolonija tri puta godišnje otvarati vrata. Šta se dešava zimi? Dakle, potpuna besmislenost ULUBiH-a koji je fiktivno gazda, a nema nikakav sistem po kojem bi gazdovao. Gazdovati znači zarađivati. Država je našla kakva-takva sredstva pa je kuću adaptirala. Znači, njihova je obaveza da je drže otvorenom. To puno govori o današnjim umjetnicima.

Evo, slušam ovih dana njihove rasprave o tome kako je Haris Pašović sebe odredio da ode na Venecijansko bijenale. Prvo, Bijenale je jedan multimedijalni vašar. Pa što ne bi bio Pašović tamo! Nema nikakvih odrednica ko ide na Bijenale. U tom besmislenom haosu ko je koga izabrao za odlazak u Veneciju, oni mnogo ozbiljniji problemi, kao na primjer egzistencijalni, ostaju po strani.

Da bi čovjek formirao svoj egzistencijalni krug mora puno toga da učini. Mene je nešto u predratno doba dovelo i držalo kao reprezenta. Željeli su me u Somboru, Novom Sadu, Dubrovniku, Skoplju, Cetinju... Nije bila raskoš. A sve je trebalo dopuniti vrednoćom i radom. Nisam sjedio u Collegiumu, pio i pušio. Izbjegavao sam i pomisao da budem profesor. Istina, nisu me ni zvali! Shvatio sam da bi mi ostajao samo vikend za rad. Izabrao sam profesionalizam od ranih dana. Uspijevao sam, talentom i izuzetnom fizionomijom rada da živim od njega.   

Šta je, po Vama, glavni razlog zašto umjetnici u BiH teško žive od svog rada? Kako biste riješili problem statusa umjetnika u našoj zemlji?

Da izaberu drugu profesiju, nema druge! Nema novca. Opet dotičemo niz temeljnih problema. Mi smo zemlja bez privrede, a da bi ona funkcionisala moraju postojati druge strukture - vlada, institucije, sve što je nekad postojalo. Kad pogledam iz mog Počitelja - dva puta dnevno prođu dva bijedna vagona željeznicom. Prije je svaki sat tutnjalo 15 vagona u jednoj kompoziciji. Kad u jednoj zemlji ne radi državna željeznica, šta radi? Ništa. Jasno je da ne možemo imati ni kulturu, pozorište, koncerte... Sve je izlišno.

Odgovoriti umjetnicima je teško. Kad mi je ministar Kaplan rekao da nije čuo za Dragulja, pokupio sam se i izašao iz njegove kancelarije. Mogao je taj isti ministar poslijepodne okrenuti telefon i reći: Safete, pročitao sam, pitao sam mog sekretara... mogao je doći na izložbu. Gdje mu je ljudska i čaršijska čast. A sad, opet umjetnici dobivaju ministre: socijalnu radnicu i turističkog radnika. Jesu li ti ljudi čuli za Mirka Kovača, Emira Dragulja, Lordana Zafranovića...

Još kao dječak strastveno ste se posvećivali crtanju i slikanju. Da li slika koja se ponese iz djetinjstva, iz roditeljske kuće, ostaje snažan doživljaj u slikaru, a on je kasnije samo uljepšava?

Umjetnost je moć priređivanja. Dakle, to je idiotski defekt čovjeka koji je izabrao priređivanje. Dakle, ako je čovjek glumac, on vam mimikom i  govorom dočarava strast koja je u njemu odgojena, pa i školovana. Njegov je cilj da vas odvede u umjetnost. Ovaj što piše knjige, čitate i čudite se kako vas je lako uspio prevesti i odvesti u novi svijet. To su u suštini čudni ljudi. Želio sam kao dijete biti drugačiji. Odrastao sam u zanatskoj porodici u okruženju poslijeratnog siromaštva. U meni se gradilo slikarstvo i umjetnost. Sretao sam na Baščaršiji ljude koji su bili slikari, uglavnom stranci, a genetska komponenta me opredijelila da ostanem u tome.

Djetinjstvo je zapravo rudnik, baza u kojoj svi mi - pisci, muzičari, slikari iskopavamo sjećanja. Evo, upravo sad pišem o tarabama. Pretvaram te fenomene sjećanja u vizuelne slike. Uvijek sam slijedio taj impuls. Čitav moj opus do 1992. počiva na ličnoj opsesiji. Gradeći jednu krošnju, želio sam da budem pod njom. Krošnja je kao soba moje majke! Dugo sam bio izmješten. Studirao sam u Beogradu. Tamo je Dunav, velike ravnice, a ja sam mislio na brda i svoju ulicu. To je mehanizam koji izvanredno funkcioniše kod umjetnika.  

Sjećate li se svoje prve slike? Šta ste uradili s njom?

Prve slike su bacane. Sad mi je žao. Dug period sam uništavao radove. Dešavalo se da mi komšija donese čitav bunt papira, bila je nestašica, potrošim ga za dan-dva. Crtao sam komšije, djecu, prijatelje, oca, majku... Ništa nije sačuvano. Kasnije se to nastavilo i u Srednjoj umjetničkoj školi. Ni tad nisam čuvao radove. Rano sam počeo crtati, u Logavinoj sam išao u osnovnu školu i imali smo likovnu sekciju. Dug je to put ostrašćene volje. Lijepo je što i danas ne jenjava. Svakodnevno imam potrebu za novim vizuelnim izražavanjem.

Elaborirali ste mnoštvo tema tokom stvaranja: mrtva priroda, pejzaži, figuralne kompozicije, enterijeri... Postoji li tema kojom se niste bavili, a zanima Vas?

Naravno, ne postoji ništa što ne može biti ljepota ili senzacija. Tako su nastajali ciklusi, doticao sam široko područje, nisam bio slikar koji se bavi jednom temom čitav život. Od najranije mladosti, pa u umjetničkoj školi težio sam da otkrijem šta je najteže. Saznao sam vrlo rano da su to ruke. Najteže ih je nacrtati, a nevjerovatno šta sve simboliziraju. Izdvajaju nas kao ljudsku rasu od svih životinja. Pa i ovo u Rimu je posljedica toga. Kada sam posjetio velike muzeje, shvatio sam da su najveća djela napravljena u dijelu religije, u okrilju crkve.

Nisam plesao

Michelangelo, Velasquez, Rembrandt, Caravaggio, Rubens... slikali su prizore iz Biblije, najčešće prema narudžbi crkve i njenih velikodostojnika. Nedavno ste se najvećim majstorima slikarstva u historiji pridružili i Vi s "Skidanjem Isusa s križa" za centralnu rimsku Isusovačku crkvu u kapeli Della Passione i zadivili Italijane. Da li biblijske teme predstavljaju veliku odgovornost za umjetnika? Kako ste doživjeli ovaj izazov?

Davno još sam rekao - moram probati i to. Slikati raspeće koje je odredilo civilizacije. Znate li kakva je to bol kada majka drži mrtvog sina. To je temeljna bol. Znate kako kažemo „samo nek je po redu".  Na toj boli odgojena je čitava naša civilizacija. Pa i slikarska. Michelangelova Pieta, majka koja drži mrtvog sina, u Crkvi svetog Petra - to je najveličanstvenije djelo ikad napravljeno. To mi je bila vodilja. Kad su me pozvali da učestvujem, morao sam to napraviti. Napravio sam nešto slično i posvetio stradanju čovjeka koji se može zvati Pieta...

Šta vam je papa kazao?

Zagrlio me i rekao: Sine moj...

A Vaši italijanski prijatelji?   

Da im je zapravo jedan Bosanac omogućio da papa prođe pored njih i da ga vide izbliza... To je ustvari pobjeda u mom imigrantskom životu. To je smiraj. A počeo sam od nule 1992. Tamo sam napravio simfoniju o Bosni i Sarajevu. Bila su to realizirana sjećanja. Od čitavog opusa Bentbaše napravio sam mitski Toledo. Zapravo ikonu mog života. Sjećam se da sam kao desetogodišnji dječak čuvao dvije koze podno Bentbaše. Prolazio sam kraj Vijećnice... Prolazeći pored nje utemeljavao sam želju da postanem neko. Imao sam želju, ali i spremnost da priložim žrtvu. Kad se sjetim mladosti: nisam nikad plesao, nisam išao na igranke, u kafane, kaže na kraju razgovora za Oslobođenje Safet Zec.

I sve se spaja u cjelinu - sada će Safet Zec stajati u toj istoj Vijećnici kada bude primao Šestoaprilsku nagradu Sarajeva. Njegov dječački likovni san je ispunjen, dosanjana je nagrada. A pred njim je još tako mnogo vizualnih izazova (sjetite se samo trenutne opčinjenosti tarabama).   

(Oslobodjenje.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/Foto: Almin Zrno/md)