Supruga ubijenog premijera Zorana Đinđića, Ružica za Nedjeljnik govori o svom odnosu sa liderom Demokratske stranke, kao i šta za nju i njihovu djecu znači 12. mart i da li je taj pucanj ubio snove Srbije o modernoj državi!

– Još od 1996. godine Zoran je bio pokretna meta. Pucanj na Đinđića bio je i pucanj u jednu veliku ljubav i jednu skladnu porodicu – Ružica Đinđić ovako je svojevremeno govorila o tome kako su se Zoran i ona upoznali, kako su prolazili kroz njegove teške političke i životne bitke, o tugi zbog njegovog mučkog ubistva, o “prijateljima” koji su netragom nestali poslije tog 12. marta, ali i o ponosu što je Zoran želio bolju budućnost za sve mlade u Srbiji, baš kao i za njegove voljene Jovanu i Luku.

* Ljubav:

– Upoznali smo se na tribini na kojoj je predstavljena njegova knjiga “Jugoslavija kao nezavršena država”. Ja sam predstavljala izdavačku kuću koja ju je objavila. Već na prvi pogled, bio je za mene sasvim različit od svih ljudi koje sam do tada srela. U njegovim očima prepoznala sam moralno čistunstvo, koje je namjerno, da ga slučajno ne razotkriju, prikrivao naglašenom samouvjerenošću, arogancijom, oštrinom i učenošću. Bio je čist kao suza, pa je zato i morao da se brani raznim odbrambenim mehanizmima, da ga ne provale u ovom okrutnom i pokvarenom svijetu. Čistunci, altruisti, humanisti su stalno na udaru, jer provociraju nečiju nečistu savjest. Zato drugi pošto-poto hoće da ih isprljaju, i spuste na svoju mjeru. Sami za sebe, najbolje znaju ko su i kakvi su. I Zoran je to shvatao, prisiljen da svoju nevinost brani pomalo odglumljenim cinizmom.

* Zoran kao nemački đak:

– U etiketiranju iz tog vremena nije bilo jednostavno odbraniti se. Jasno je da je Njemačka utjecala na njega, ali da je to tako direktno rekao, ljudi ne bi razumjeli na pravi način. Njemačka jeste utjecala na način njegovog razmišljanja, na sistem vrijednosti kojem je težio i posvetio mu životno djelo, a to što je sugerisao da utiče na Njemačku, znači da je imao prilike i mogućnosti da upoznaje ljude u državnom vrhu. Kao što su postojale predrasude u Srbiji prema njemu, tako su postojale i predrasude Nijemaca o Srbima. I to jeste postojalo do 1996. godine. Slika o nama nastajala je od naslova iz novina i televizijskim slikama ratova, grozota kojima je Srbija bila ispunjena. Poslije 1996. godine, jedan čovjek, formata kakav je bio Zoran Đinđić, koji pritom govori njemački bez akcenta, najbolje može da prenese poruku jedne druge Srbije. I oni su mu vjerovali da takva Srbija postoji, da je uvijek postojala i da treba da bude, a nadam se i da jeste, većinska slika Srbije. Nijemci su poslije Zorana tradicionalno ostali naši prijatelji, prijatelji demokratske Srbije. Ali to prijateljstvo ima svoje okvire. A te okvire treba da poštuju i jedna i druga strana.Postoje ciljevi koji se postavljaju i spremnost da postanemo dio evropske priče i evropske zajednice naroda.

* Vlast:

– Meni je samo smetalo što uopšte ne krije da želi da dođe na vlast, iako mi je govorio da se bez preuzimanja vlasti ništa ne može učiniti. Ostali intelektualci su se trudili da ostanu pomalo po strani od politike, na akademskom nivou. Kao savjest nacije, govorili su neodređeno o demokratiji, ljudskim pravima ili bar pravima srpskog naroda i našoj slavnoj historiji. A kao ružan san – činila im se i daleka mogućnost da stvarno dođu na vlast, pošto i nisu znali šta bi sa njom radili. Ni Zoran nije bio previše napaljen na politiku kao profesiju, već ga je ona više interesovala kao nužno sredstvo za ostvarivanje ideja i brzi preporod Srbije. Često sam mu govorila neka se mane tog ćoravog posla, neka Srbijom vlada ko hoće, i koga Srbi hoće, a mi ćemo se već nekako snaći. Nikad se nisam mogla pomiriti s tim što je postao profesionalni političar, jer je imao toliko primamljivih ponuda. Zvali su ga da bude profesor na Harvardu, ali on je to odložio na neko vrijeme – da bi ga ovdje kojekakvi vrijeđali, ponižavali, psovali, gađali jajima, a kriminalci i ubice optuživali da je kriminalac i ubica, da bi ga, na kraju, oni i ubili. Ostaje mi sada samo da budem ponosna što moj Zoran zaista nije bio jedan od njih. Život je morao dati da bi mu Srbija konačno poverovala.

* O povlačenju:

– Zoranova želja je bila da još jednu godinu sačeka kao premijer, do redovnih parlamentarnih izbora u Srbiji, kad je želio da bude šef izbornog štaba Demokratske stranke, da stranku uvede sa što boljim rezultatima u parlament, a da on u nekim narednim godinama ne bude više tako efektivno prisutan u političkom životu. Mislio je i očekivao je da bi mogao u narednoj deceniji svog života da se bavi drugim stvarima, da karijeru nastavi na nekom od univerziteta, što bi za njega predstavljalo jedan novi izazov, ili da se bavi nečim drugim, svejedno. Ja znam da bi, šta god da je odabrao, bio dovoljno uspješan u tome.

* O podjeli Kosova:

– Njegova ideja o podjeli Kosova je buknula u javnosti toliko da je imala efekat tektonskog poremećaja. Međunarodna zajednica tada nije bila spremna i nije imala sluha za tu priču. A možda je mogla da ima sluha kasnije, poslije ubistva Zorana Đinđića. Ja sam uvijek odgovarala da ta priča o podjeli nije bilo nacionalistička poruka. To je bila jedna objektivna realnost, i želja da se zaštiti narod. Koliko se sjećam, i poslije ubistva mnogi političari su govorili da Kosovo ne može da bude poligon za pogrešne političke korake i da je potrebna diplomatska inicijativa. Poslije sam shvatila da ni diplomatska inicijativa nije baš bila dobra, a nije bilo ni pametne strategije. Svakako da je tada djelovalo da je podjela optimalno rješenje, omogućiti život ljudima na Kosovu. Ali, međunarodna zajednica nije imala sluha za to. Kada govorim o tektonskim poremećajima, i dejstvima koje su izazvali, prije svega mislim na to kako su ljudi van zemlje reagovali. Kao da je bačena atomska bomba na Kosovo.

* O 12. martu:

– Te srijede, 12. marta, trebalo je da se u Vladi sretne sa švedskom ministricom spoljnih poslova, sada isto tako pokojnom Anom Lind. Tog jutra obukao je svoje najlepše odijelo, i bio je zaista lijep. Potpuno zaboravivši na gospođu Lind, na vratima sam ga pitala zašto se tako udesio, i da li ima neku konferenciju za štampu. “Ne, ali imam Anu Lind!” Jednostavno me je kopkalo zašto mu je bilo toliko stalo da se tako lijepo obuče. Zoranov vozač Sale mi je prvi javio da nešto nije u redu. “Pucali su na njega!” Dobro, računala sam da ga nisu pogodili, ili – ako jesu – da će svakako preživjeti. Međutim, Sale me je dotukao: “Neko će doći po vas!” Preplašila sam se kad je Beba došao. Rekla sam mu da se prvi put bojim. Ne znam da li je i on tada znao da je Zoran ubijen. Osjećala sam da to ovog puta nije isto kao ranije. Još od 1996. Zoran je praktično pokretna meta. Isti ljudi koji su mu zadali smrtni udarac – i onda su držali prst na obaraču.

* O “prijateljima”:

– Ostali smo zauvijek sami, nas troje, a svi ti velevažni prijatelji su se razbježali, i ubuduće su nam prilazili samo kao nejasne sjenke, u međuvremenu i sami postajući javne medijske pojave. Uz vijest o njegovoj smrti i oni su konačno postali neko i nešto. Što su oni bivali sve važniji i važniji, moja tuga i bol su u istoj mjeri rasli. A ja sam djeci morala da objasnim važnost našeg kraja. Šta će raditi ova zemlja – ne znam, ali neka joj je sa srećom, to više nije moja briga. Neka se drugi malo preispitaju. Ljudi iz inostranstva obraćali su mi se sa daleko više iskrenog saosjećanja.

(telegraf.rs/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)