Piše: Kristina LJEVAK 

Srđan Jevđević i Kultur Shock u septembru idu na pauzu, i narednih godinu i po Srđan će se posvetiti pisanju, ukupno dvije godine neće raditi, ali se ne opraštamo, nije Dado Topić varijanta, kroz smijeh kaže naš sagovornik, na pitanje o čemu će biti riječ kaže kako se pod stare dane bavi psihologijom jer mu se to dopada, ali 'ajde kad završim pisanje pa ćemo pričati, da ne bude obećavao a nije napisao, objašnjava ovaj šarmantni, duhoviti i dragi čovjek čiju energiju prepoznaju na svim meridijanima mamutskih turneja beskompromisne muzičke družine koja je odlučila da svoje albume pravi kao da su im posljednji.

Niste se odlučili za dnevničke zapise, neku retrospekciju?

Joj, to isto trebam, prije desetak godina me je Pero Janjatović naložio da moram da počnem pisati, tako sam ja poslušao Peru i počeo i pišem nešto o djetinstvu, onda je otišlo na moju majku, onda sam otišao totalno na drugu stranu, počeo pisati o kozama, ovcama koje nikada nisam vidio, tako da to uopšte nije bila biografija već nebuloza, nisam dovoljno skoncentrisan da bih se zaustavio na jednoj temi. 

Možda treba napraviti još kilometara pa ostaviti nekome drugom da piše?

Ma kakvi, nećemo to raditi. Besmisleno je sve to elitizirati jer smo mi u stvari radnička klasa. 

Vi ste imali sreću da ste od djetinstva bili dio mainstreama, tek je poslije došla ova rudarska faza...

Ali ona traje mnogo druže već moje djetinstvo(smijeh).

Ali je početak bio lagodan.

Jeste. Bio je lagodan. Sjećam se Pionirskog centra, pa ja vidio Điđija kako svira u Pionirskom centru, pa ja počeo svirati bubanj, vamo-tamo, Hari Varešanović i ja se počinjemo družiti. Grupa Zov, Medo, Neno Arslanagić, Golubica-pljus, odjednom ja sve znam. I šta onda? I da hoćeš nešto drugo da radiš ne znaš.
A to je i najnormalnija stvar. Jer kad si mlad trebaju ti pare, trebaš da izlaziš, trebaju te ljudi prepoznati. Jer ti je to tada merak. U tom dobu to vrijedi. A znam da ljudi rade drugačije. Prvo mijenjaš svijet, poput Stinga, pa on onda postaneš komotna osoba.

Ali što stariš, postaješ mudriji, pametniji, ne zanimaju te periferne stvari već ono što je tebi zaista važno. Postaješ sebičniji. Mene baš briga šta drugi ljudi vole. Da mi je 25 bilo bi mnogo pitanja zašto mi je to merak i mnogo savjetodavaca okolo.

Ali je lijepo da ono što je čovjeku lični merak postane tako opšteprihvaćeno kao Kultur Shock, bez pravljenja kompromisa i dodvoravanja, sa turnejama koje su doslovno put oko svijeta...

Mi smo strašno sretni ljudi zbog toga što imamo mogućnost da radimo ono što volimo.
I da, nismo pravili kompromise.
Ali stvarno mislim kad ne praviš kompromise, kao kad smo napravili Fucc The I.N.S, sjećam se da smo Borislav Iochev  prvi bubnjar i ja sjedili i kontali-hajmo da napravimo poču kao da nam je zadnja ploča, kao da nikad više nećemo svirati, uvrijedi sve koje misliš da treba-slobodno. I to uradili. I sljedeću ploču isto tako. Nekako uđeš u tu rutinu. Ne moraš samo vrijeđati, možeš i pohvaliti naravno, ali nema onoga čija si osjećanja povrijedio, ko me neće pustiti na televiziju, ko me neće pustiti na radiju. Hoće li ko nešto ružno napisati o nekome. To nema nikakve veze.

Vaša odluka s početka bila je da se na koncertima Kultur Shocka neće moći jesti i da neće biti djece, naravno one male, u pelenama.

Nemam ništa protiv djece, ali imam problem sa tim kad se jede, ne samo što se jede već se zvecka viljuškama i kašikama. Kad smo radili sa Joan Baez mi smo bili neki poluakustični bend, pa svaku viljušku čuješ.

U životu svakog benda i inače, ako si uspješan u bilo čemu što radiš, maestrim dođe po svoje. Dođe đavo i kaže -dobar dan i ti kažeš dobar dan đavole. I sve je to u redu. 
Ali ti u tom momentu gubiš svoje inicijalne ljude, u svakom gradu 100 ili 200 koliko ih imaš. Koji će zauvijek biti tvoji u tom trenutku prestaju biti tvoji. Ti postaješ svačiji.

A kad si svačiji, generalna publika ima raspon ljubavi od tri godine. Nema duže. Ne može ni Britney Spears. Možeš im gurati Beyoncé koliko god hoćeš. Mene je zbog nje strah otvoriti konzervu.Možeš uraditi šta god hoćeš ali ih ne možeš natjerati da te vole duže od tri godine. Jer oni ne vole muziku. Oni vole ono što je na televiziji a to im dosadi nakon tri godine. Ti kad dostigneš taj stadijum moraš se takmičiti sam sa sobom.

Jedina osoba koja je dostigla taj nivo i napravila pametnu stvar je David Bowie. I rekao dosta. Od sad radim nove pjesme i sale od hiljadu ljudi. To je najbolji potez velikog, etabliranog, mainstream umjetnika za koji sam ču. To je nevjerovatno. Ja nisam toliko pametan. I meni to nikada ne bi palo na pamet. A to je prava stvar. Ode čovjek i svira saksofon. Uopšte na toj turneji ne pjeva, neko drugi pjeva. Zato što mu je to drago raditi.

Ali je nešto i zaradio prije odluke...

Pa dobro, zaradilo se. Što se tiče zarade, i to je posebna priča. Evo i Čičak je tu i vjerovatn se sjeća kako smo svi pričali da hoćemo da budemo sesion muzičari. Kao da sviraš sa nekim velikim i taj te neko veliki fura po turnejama i tako dalje.
Znam ja te žalosnike sada. Znam ih jako dobro. Upoznao sam muzičara koji je svirao sa Joan Baez, poslije je radio sa Madonnom, pa je onda bio muzički direktor Jennifer Lopez. Znači, nije to bez veze. Svaki član uspješnog benda koji nikada nije bio u mainstreamu i nikada nije imao više od 5000 ljudi na svojim koncertima poput nas, ne računajući Exit i slične festivale kad sviramo pred 20 hiljada ljudi, svaki član tog benda bolje živi od tih ljudi. Troškovi su veliki a zahtjevi nevjerovatni. A ima ih toliko da ih mogu birati i bacati pa opet birati i bacati. Pare su relativna stvar. Svirati u najmanjem bendu koji svira okolo po svijetu i alternativan je može da znači da si tu negdje sa čovjekom koji svira sa Madonnom-finansijski. Ne spavaš u istim hotelima, ali ni oni ne spavaju u hotelima u kojim spava Madonna.

Zadovoljstvo je na vašim sarajevskim koncertima gledati mlade ljude koji su doslovno u transu. Jeste li svjesni koliko je važno što uspijevate doprijeti do generacije čija većina najčešće bira neke muzičke stranputice?

I ja sam često u transu na svojim koncertima, zatvorenih očiju. Ali kad smo kod mladih, mislim da mi našoj djeci ne pružamo dovoljno respekta. Njihovim izborima i njihovom mozgu. Moja generacija je ta na kojoj se nacionalizam raspalio. Generacija naših roditelja su oni koji su to napravili. Mislim da je ovo sve fabrikovano, mislim da smo mi mnogo bolji ljudi.
Mi sad sviramo po Hrvatskoj, svirali smo u Zagrebu, Rijeci i tako dalje i klinci nose majice na kojima piše-ne dam pare crkvi. Lijepo ih je vidjeti kad misle svojom glavom, mada je ovaj novi papa super i svaka mu čast. 
Odmah da kažem živio papa. Sviđa mi se papa. Neke homofobične momente mu ne volim, ali šta će čovjek, mora se dodvoriti svojima. Misim da su klinci pametniji nego što smo mi. Mislim da stvarno ima nade. Samo da ih navijači ne zatruju. Ima različitih klinaca. Ne govorim o navijačima. Oni ne dolaze na svirke, a ko nama dođe na svirku zna zašto je došao.

Možemo li biti optimistični i nadati se da će se uskoro odnos društva prema LGBT populaciji kod nas promijeniti?

Naravno. Vidiš da se borimo i radimo. Moramo napraviti izbor, hoćemo li sa svijetom što bi rekla moja majka ili ćemo mimosvijet. Šta bilo koga briga ko sa kim spava. Nevjerovatno je to kako prosječnoj porodici od Vardara do Triglava, kad bi birala da li će im sin ili kćerka biti kriminalac ili homoseksualac, pa vjerovatno bi 90 posto odabralo kriminalac. 
To je nevjerovatno i na tom se treba raditi. Ti možeš imati svoja ubjeđenja, ali to stvarno nije do tebe. Nije tvoja stvar. Ja ne govorim kako ja razmišljam već kako normalan čovjek treba da razmišlja. Jednostavno živi i pusti druge da žive. Borimo se za tjelesnu nezavisnost i integritet.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)