Zoran Mikulić, rođeni Mostarac, još uvijek aktuelni ministar pravde FBiH i član SDP-a, osvrnuo se na svoj grad - na ono što je od njega ostalo 70 godina nakon oslobođenja od fašizma, datuma koji se u novim kalendarima pominje još samo kao Valentinovo... Ovo je njegova posveta svom rodnom Mostaru... 

Prije 70 godina strčala je sloboda niz ove mostarske padine u grad... U istom stroju i Hrvati i Srbi i Muslimani i svi ostali. Mislim da bi i moja djeca bila u tom istom stroju. Mislim da sam ih tako odgojio.

Od tada do početka devedesetih ovaj smo datum obilježavali kao Dan oslobođenja Mostara. U novim kalendarima , to je samo Valentinovo. Od tada u spomen na njih godinama smo održavali čuvene mostarske februarske turnire na kojima su nam gosti bili najveći na svijetu. Od legendarne poljske reprezentacije do nezaobilaznih prijatelja iz Zvezde, Dinama, Partizana,Hajduka.

Onda kad je fudbal bio samo nogomet i ništa više od toga. Onda kad su veliki timovi bili samo veliki timovi i ništa više od toga, onda kad je Velež bio samo Velež..... i..... puno više od toga,....kad su Mara, Duško, Kulje, Vaha, Baka bili samo Mara, Duško, Kulje, Vaha, Baka .... i puno više od toga. Onda kad smo se prepoznavali po mahalama i po roditeljima ,a ne po strankama i obalama. Onda kad je Mostar bio grad, a ne dvije kasabe.

Onda kad je fudbal bio samo nogomet i ništa više od toga. Onda kad su veliki timovi bili samo veliki timovi i ništa više od toga, onda kad je Velež bio samo Velež..... i..... puno više od toga,....

I tada,odjednom, na komemoraciji naših bezbrižnih osamdesetih, '91 dođoše ovi u ljubičastim odijelima i s cvijetnim kravatama, poskidaše Titove slike i rekoše : "Od danas imate ton film. Od danas demokracija". I objasniše nam kako to bijaše mrak, upališe nam svijetlo, posvijetliše nam granice. I oni će nam, eto, pružiti još jednu priliku i dosta toga će nam oprostiti, naravno ako nismo pogrešne nacije. I odjednom oni postadoše oni kod kojih mi „moradosmo“ početi dolaziti po certifikate jesmo li pravi Hrvati, pravi Srbi ili pravi Bošnjaci..., a i danas se ti isti trzaju da ustanu na „Hej, Sloveni“.  Pa se sjete.

Oni su rasuli po svijetu 40 hiljada mostarskih antifašista, 40 hiljada najsjajnijih mostarskih bisera, 40 hiljada veležovaca, 4000 prvih timova..., sve prve postave.
 

Oni su krivi što je moj Mišo u Engleskoj, što je moj Mladen u Holandiji, što je moj Pindžo u Norveškoj, a moj Dragi u Švedsko,j i što za mnoge od onih mojih i ne znam gdje su. Oni stvaraju Mostar u koji se teško može i vratiti.

Znaju oni da mi ne mrzimo ni ovakav Mostar, zato su samo uništili sve razloge zbog kojih smo ga voljeli.

Nije bez dobrog i velikog razloga Partizanski spomenik bio prvi na udaru nacionalista i fašista devedesetih. Prva ratna žrtva ’92. bio je Partizanski spomenik. Antifašisti s Partizanskog groblja su ponovo prvi ginuli 1992. Partizansko groblje je spomenik zajedničkoj borbi svih naših naroda i kao takav je morao među prvima biti uklonjen. Takav spomenik se nije mogao tolerirati jer bi uz njegovo postojanje bilo nemoguće nastaviti zamišljeni projekat podjela po nacionalnim šavovima.

Širom svijeta ljudi se ponose svojim spomenicima posvećenim antifašizmu, a mostarsko spomen-groblje će očito pričekati još dosta vremena da mu građani Mostara vrate oduzeti ponos i ljepotu. Skoro sva imena koja ponosno bijahu uklesana u kamen Partizanskog groblja nisu dočekala svoju dvadesetu. Uglavnom su to bili osamnaestogodišnjaci, dvadesetogodišnjaci. Jedna mostarska mladost. Skoro cijela generacija. Oni su zaustavljali tuđe sive kolone. Oni su umirali da bi drugi živjeli. Oni su umrli za slobodu.

Sloboda nije ni bradata, ni crna, ni handžar, sloboda je svijetla, zato ne smijemo prelaziti preko činjenice da nam časne svijetle grobove prekopavaju nedorasli, neprimjereni pojedinci, „bagra našeg društva”, ni do koljena onima na koje su i mrtve „junački“ jurišali tih ranih devedesetih. Ni do koljena onima nad čijim se kamenim cvjetovima i danas ISIL-ovski iživljavaju.

A možda, ipak, ni oni koji od 18. novembra 1990. biraju da grad ne bude ni crven, ni zajednički, ni bez vjere i nacije, ne zaslužuju taj spomenik. A možda ni današnji stanovnici Mostara, koji su time zadali smrtni udarac mostarskom bratstvu i jedinstvu, ni ne zaslužuju taj Spomenik. Ali... ona mladost sa Spomenika, u svakom slučaju, zaslužuje Mostar bar nalik onom poštenom Mostaru u kojem su se rodili i za koji su izginuli. Barem onakav kakav je bio dok nije potučen od strane vlastitih stanovnika još 18.novembra 1990. godine.

Sloboda nije ni bradata, ni crna, ni handžar, sloboda je svijetla, zato ne smijemo prelaziti preko činjenice da nam časne svijetle grobove prekopavaju nedorasli, neprimjereni pojedinci, „bagra našeg društva”, ni do koljena onima na koje su i mrtve „junački“ jurišali tih ranih devedesetih

Ni danas u Mostaru fašizam uopće nije stvar prošlosti. Može se opipati i prepoznati kao problem sadašnjosti.
 

Jeste, učinjeni su zločini i nakon oslobođenja Širokog Brijega i Mostara. Ubijeni su i mostarski i širokobriješki franjevci i osobe koje su ubijene kao pripadnici neprijateljskih formacija u momentu kada oni to više nisu bili, odnosno kada su zarobljeni. Zločin je zločin, a zločinci imaju svoja imena i prezimena.

Ako nekom nešto znači i ako treba, ja, Zoran Mikulić, kao antifašista rođen 20 godina nakon drugog svjetskog rata, izvinjavam se svim žrtvama „komunističkog terora“ kako taj period neki vole zvati. No, nikako se pojedinci koji su činili loša djela ne smiju poistovjećivati sa antifašističkim pokretom i stavljati u isti koš sa zločinačkim fašističkim, četničkim i ustaškim ideologijama. Na to ne pristajem i nikada pristati neću. Antifašistički pokret je usađen u temelje suvremene civilizacije i tako će ostati.
U našim školama se antifašistička borba samo uzgred spominje. Po ulicama nas plaše parolama i znakovljem.
 

Ali, evo , dobro je da bar još ima dosta nas koji ne želimo zaboraviti one koji su nam donijeli slobodu, da još ima nas koji ćemo baštiniti tekovine revolucije i koji ćemo obilježavati datume borbe protiv fašizma. Datume kada smo se napili slobode i nikada se nismo otrijeznili.

Nacionalizam je posljednja stanica bezvrijednih. Zato ću pred onim gore mrtvima do kraja života ostati ponosno u stavu mirno

Sloboda uči da se prašta i da se voli. Ljubav prema svome ne dokazuje se mržnjom prema drugom. Nacionalizam je posljednja stanica bezvrijednih. Zato ću pred onim gore mrtvima do kraja života ostati ponosno u stavu mirno.

Grade, neka ti je sretna 70 godišnjica slobode i 20-to Valentinovo.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook