Razgovarao: Budo Vukobrat (slobodnaevropa.org)

Naredne sedmice u Sarajevu se održava Festival queer filma Merlinka. Bit će prikazano pet dokumentarnih i igranih filmova koji se bave LGBT pitanjima a najviše pažnje privlači američki dokumentarac o Susan Sontag, kaže uz ostalo za RSE profesorica Zlatiborka Popov – Momčinović, koja se bavila istraživanjima prava LGBT osoba u BiH.

Naredne sedmice u Sarajevu ponovo Merlinka. To je jamačno pokušaj da se ovdašnja javnost senzibilizira u vezi sa LGBT pitanjima?

Tako je. Ove godine imamo priliku da u Sarajevu organizujemo festival Merlinka. Merlinka je prvi deklarisani transseksualac na prostoru EX YU, Vjeran Mladinović, koji je tragično nastradao tako što je bio surovo ubijena na beogradskim ulicama. Na taj način upućujemo na nasilje kojemu su često izložene LGBT osobe, a pogotovo transseksualne osobe. Transseksualci su najranjivija grupa u okviru LGBT populacije.

Jako je bitno da festival nudi filmove koji će pokazati lične priče i borne LGBT osoba, kroz prizmu nekih njihovih unutrašnjih lomova i borbi, kao i neke njihove aktivizme da se izbore za svoja prava u Americi i Njemačkoj. Povlače se i neka kontraverzna pitanja koja se tiču LGBT populacije u današnjoj Rusiji.

Po svemu sudeći, najviše pažnje bi mogao izazvati dokumentarac o Susan Sontag. Radi se o jednoj o najznačajnijih osoba prošlog vijeka, izuzetnoj aktivistici u borbi za manjinska prava. Posjetila je i Sarajevo u ratno vrijeme.

Moći ćemo vidjeti i film o njoj, koja je svakako obilježila prošlo stoljeće svojim pisanjem i životom. Bavila se i pisanjem i fotografijom. Bila je profesorica. Teme njenog zanimanja su bile vrlo široke. Bila je poznata po svojim kritičkim člancima koji su nekako išli pravo u lice moći različitih političkih struktura, pogotovo američkog društva. Ne treba zaboraviti da je ona često bila napadana u američkom društvu zbog svog provokativnog stila pisanja.

Njena čuvena knjiga "Bolest kao metafora", ukazuje na to da se moderno društvo bazira na principima isključivanja ljudi koji su bolesni. U XIX vijeku su to bili ljudi koji su imali tuberkulozu, u XX vijeku su to uglavnom ljudi koji imaju karcinom. Ona je kroz tu sintagmu bolesti pokazala, ne samo koliko je društvo bolesno, već kako se putem bolesti ljudi isključuju i kontrolišu. Često im se nameće osjećaj krivice da su oni sami krivi što su bolesni.

Ne treba zaboraviti da se LGBT populaciji često nameće slika da su oni bolesni i da vode jedan inertni stil života, koji pokušavaju da nametnu ostalim populacijama, što je potpuno pogrešno, budući da se LGBT populacije samo bori za jedan dostojanstven život i za mogućnost da ostvari svoja puna građanska prava i svoje pune građanske potencijale u jednom humanom, senzibilnom, posvećenom okruženju.

Nadam se da će publika moći što-šta naučiti, a to sve pod uslovom da im to bude dopušteno. Ne prizivam, ali podsjećam, kako je prošle godine bilo dosta nasilja nad publikom Merlinke.

Prošle godine na festivalu desio se nasilan upad, rekla bih, organizovan i dirigovan, grupe huligana koji su nasilno upali u kino salu, fizički napali učesnike festivala, slali profašističke poruke i rušili kino salu. To je bilo jedno grozno iskustvo, pogotovo ako imamo u vidu činjenicu šta se desilo na prvom queer festivalu 2008. godine, poslije kojeg se LGBT populacija, pomalo prestrašena, i povukla.

Kolege koje prave emisije ili pišu o ovim pitanjima, ubjeđuje me kako je najteže naći sagovornike upravo ovdje u BiH. Kao da su ovdašnje trans osobe najviše uplašene u vezu sa očitavanjem vlastite orjentacije.

Prve parade ponosa u Hrvatskoj su bile praćene ogromnim nasiljem. Kako je Hrvatska počela da se približava EU, Parade ponosa su prolazile bez nasilja. Pri tome je jako bitna podrška političara. I u Srbiji je posljednja Parada ponosa, mada uz ogromne mjere bezbjednosti, ipak prošla bez nasilja.

Posebno bih istakla podršku koju je sama vlast i sami političari dali Paradi ponosa, makar ta podrška bila na deklarativnom nivou. Meni se čini da naše političke strukture ne šalju takve poruke, sem manjih građanskih stranaka. Nemaju veliko uporište u samoj društvenoj bazi. Glavne političke stranke, glavni nosioci političkog diskursa, su uglavnom desničarske partije, u kojima je glavni fokus na obitelj i porodicu, baziraju se na patrijarhalnim vrijednostima, gdje se porodica shvata kao jedna heteroseksualna zajednica žene, muškarca i njihove djece.

Mi smo konzervativna sredina, ali ni komšiluk nam nije svjetonazarno odmakao. Ipak su u Crnoj Gori, Srbiji i Hrvatskoj prirediti Paradu ponosa, a kod nas još ni primisli o tome. Vi ste naučno proučavali položaj LGBT populacije u BiH. Kakva je legislativa u vezi sa tim?

U BiH postoji Zakon o zabrani diskriminacije, Zakon o ravnopravnosti spolova. Pogotovo je Zakon o zabrani diskriminacije po mnogima na zavidnom nivou. Problem kod nas je da, kada se neki zakon donose, mi ga često donosimo pro-forme radi, a da ne izgradimo neke mehanizme za sprovođenje zakona, u smislu nekih podzakonskih akata, senzibilizacije ljudi koji će te zakone da sprovode. To sve dovodi do velikih problema. Imamo institucije ombudsmena, koji dosta rade na ovom pitanju, ali se često dešava da se instituciji ombudsmena daju neka nova zaduženja. Smanjuje se budžet samih institucija koje bi trebale da rade na obezbjeđenju ljudskih prava. Kod nas nominalno imamo zakonsku regulativu, ali se kod nas zakon donese i odmah se okači na zid. Ne gradimo neke mehanizme koji su potrebni za implementaciju zakona.

Šta bi se moralo što prije uraditi, da bi se ljudi mogli slobodnije i javno svrstavati pod zastavu duginih boja?

Outovanje je jedan jako složen proces i jedna proces tranzicije, koji svaka LGBT osoba doživljava na drugačiji način. To je proces koji često iziskuje nekoliko nivoa. Osoba se prvo pokušava iskazati u svojoj porodici i svojim prijateljima, počinje na nekoj mikro ravni. I tu često nailazi na otpor. Ona na toj mikro ravni uglavnom očekuje neku toplinu od porodice i prijatelja, koji bi trebali biti puni nekog emotivnog naboja. LGBT osobe često i tu susreću razne prepreke. Ima jako puno slučajeva da su te osobe bile odbačene, što od svojih prijatelja, što od svojih bližnjih, a najčešće od očeva. To je jedan složen proces.

Treba raditi step by step, na jednoj dugoročnoj senzibilnosti porodice, novinara, koji će kroz medijski diskurs slati neke drugačije poruke, a ne onakve, kakve su slate prije prvog queer festivala sa različitih nivoa vlasti i različitih struktura. To je zaista jedan dugoročan proces kojim ćemo postići da postanemo LGBT friendly društvo. I u Evropi je to bio jedan dug proces.

Kada pravimo istraživanja u Evropi u zadnjih 50 godina, vidimo kako je tak proces išao postepeno. Često je u mnogim zemljama zapadne Evrope manje od 50 ljudi bilo spremno da prihvati LGBT populaciju, a sada u mnogim zemljama, pogotovo zemljama zapadne Evrope, imamo situaciju da više od 80 posto ljudi nema nikakve predrasude prema ovoj populaciji.

Nadam se da smo i mi na putu?

I ja se nadam. Vjerujem da će ovaj festival zaista doprinijeti senzibilizaciji i da se neće ponoviti scenarij koji smo vidjeli prošle godine.