Razgovarala: Kristina LJEVAK 

Una, uz čestitke na svim nagradama i pitanje vezano za posljednju koja je mimo Vaših očekivanja stigla od Evropske filmske akademije... Kako je bilo u Rigi?
 

Bilo je ludo, a nagrada je stigla kao šlag na tortu.

Nakon dvadeset nagrada?

Da, i došli smo zaista da se zabavimo, očekujući samo fantastičan party jer smo se imali priliku upoznati ranije sa svim ostalim učesnicima i režiserima, kad smo imali jedan zajednički screening u Gentu nakon što su objavljene nominacije. Mi smo bili zadnji koji smo dobili nominaciju. Znali smo da dolazi draga ekipa ljudi i da su svi filmovi zaista odlični i veoma različiti. 

A onda...

Na dodjeli se sve dešavalo prebrzo, očekivala sam da će se promijeniti voditeljski par ali ostao je isti, iz prethodne kategorije. Kada mi se kamera približila, mislila sam da snima sve nominovane u našoj kategoriji. A kada sam čula ''The Chicken'', prišao mi je čovjek i trčeći me odveo do pozornice, da bismo stigli dok se emituju inserti iz filma. Meni je samo bilo važno da ne padnem i razbijem se, jer tresle su mi se i noge i ruke. Bilo je zaista euforično... A na kraju smo se baš dobro zabavili, kako smo i planirali (smijeh).

Organizatori očigledno uspješno kriju pobjednike? Ništa niste mogli naslutiti?

Ne, naročito zbog toga što su ovoga puta svi nominovani bili pozvani i bili smo gosti domaćina.

Bosna više nije tema, a zahvaljujći Vašem filmu ponovo je prisutno podsjećanje na rat u BiH i opsadu Sarajeva. Kako sada na to reaguje međunarodna publika?

Sve pohvale koje smo dobili ne dovodim u vezu sa sobom već kompletnom ekipom koja je učestvovala u nastanku filma, jer smatram da su uradili fantastičan posao. I strašno mi je drago radi njih, jer nadam se da će to dovesti do njihovih novih filmova, nagrada... Ono što je meni lično drago jeste činjenica da su u vrijeme kad smo pokušavali da napravimo film najčešće ljudi pitali zašto još jedan film o ratu? I drago mi je da smo uspjeli napraviti jedan drugačiji pogled. Nešto što je uspjelo da odjekne na drugačiji način.

U osnovi ''Kokoška'' i nije film o ratu?

Tačno, već film o djevojčici koja zbog rata prerano odrasta. Ta priča je nažalost univerzalna, dešava se danas u Siriji ili Ukrajini, i prije dvadeset pet godina u Sarajevu. Važno nam je bilo da film nosi univerzalnu poruku i pri gledanju ne donosi težinu sarajevske i bh. istorije, ali je meni kao autorici bilo važno da svaki detalj bude autentičan.

A i prvi film je djelimično o ratu koji je generacijska posveta onima koji su rođeni osamdesetih, generaciji koja nije dovoljno zapamtila predratno blagostanje a formirala se u najtežim okolnostima...

Ja sam rođena 1986. i meni su sjećanja počela s ratom, i mislim da je ta pozicija veoma uticala na film. Moje prerano odrastanje je bilo razlog zbog kog sam htjela da napravim film.
Kada sam kasnije bila u prilici da budem sa svojim vršnjacima iz drugih zemalja, bez ikakve prepotentnosti shvatila sam da imam zrelost koji drugi ne posjeduju, i to nije posljedica intelekta i posebne nadarenosti već životne zrelosti i stvari koje su se poredale mnogo prije. U tim ratnim godinama bilo je jednostavnosti i igre kojima smo se štitili ali smo upili i sve strahove koji su nas trajno obilježili. A od posljedica rata ekonomske i sociološke prirode svakako ne možemo pobjeći, jer su još uvijek tu.

Rekli ste da ste naučili da je film velika beštija?

Da, kao monstrum, ali u pozitivnom smislu. On se mijenja. Jednostavno, napišete nešto i onda dođu glumci sa nekom potpuno drugačijom energijom i mrtvim likovima na papiru daju život. Njihovo fizičko postojanje, boja glasa i njihova energija postaju lik. A onda je opet potpuno nova faza u montaži. I nerealno je da sve bude onako kako je prvobitno bilo na papiru. I ne treba da bude.

Obično kažu da je na filmu najteže imati djecu i životinje, Vi ste imali oboje. Kako ste izašli na kraj sa onima koji važe kao najzahtjevniji za saradnju?

Kokoške mogu da preporučim. Mirne, slušaju, ne prave nered... Ono kad kažu luda kao kokoš bez glave, nije istina. One se uplaše od prisustva ljudi, ukekte se i ne prave frku, bile su jako predvidljive. Imali smo divnog čiku koji je brinuo o njima... A djevojčice su sjajne. Dosta smo vremena provele u kastingu jer je cijeli film na njima. To je bio moj jedini uslov od produkcije, rekla sam da možemo snimati i telefonom, ali nećemo početi dok ne budem sigurna da smo napravili pravi izbor djevojčica... Za majku se nisam brinula jer sam znala da glumica kao što je  naša Mirela Lambić  to može perfektno da iznese i da nam da bogatstvo igre. Nisam htjela djecu glumce, htjela sam da budu naturšcici.

Koliko ste djece sreli i gdje su bile audicije?

Preko 200. Po školama. Sa mnom je bila kasting direktorica Timka Grahić. Nema tu indikatora, jedino instikt. Bilo mi je lijepo sa Timkom sarađivati, provjeravati ideje i ispravnost instikta. Kad smo vidjele Iman Alibabić i Esmu Alić, znale smo da je to pravi izbor. Onda smo sa njima i Mirelom proveli jednu sedmicu prije snimanja. Na set su došle sa već formiranom zajedničkom energijom, njih dvije su se jako zbližile i zavoljele i bilo je uživanje raditi. Koliko god da je rad sa djecom zahtjevan, jer oni diktiraju mnogo toga, meni su dale mnogo energije. Cijela ekipa ih je obožavala. Iman je stalno pričala viceve i sve zabavljala. Esma je prvakinja u skijanju, penjanju, svira klavir, ne znam kako smo našli takvo dijete.

Je li njima danas blizak osjećaj uspjeha?

Ja bih voljeda da nije i neka im ovo bude igra do kraja i mislim da su one ovo i shvatile kao igru. Bilo je divno na sarajevskoj premijeri na Sarajevo Film Festivalu u Narodnom pozorištu koje je bilo puno djece. Kaže mi moja tetka - vidiš, za ''Kokošku'' je bio najveći aplauz, a kako i neće kad su u publici bile dvije škole. Čitava mala dječija mafija kao potvrda da su djeca vojska najjača.

Često Vas pitaju  o kratkoj i dugometražnoj filmskoj formi, a čini se da je jedina relevantna podjela na filmove koji su dobri i one koji to nisu...

U samoj industriji postoje razlike. Kratkometražna forma je izuzetno nekomercijalna, a kad je riječ o filmu kao umjetnosti, što je moj primarni pogled, nema tu razlike i malo i puno se može reći u različitim formama, i nepotrebna je ta diskusija. Ili te nešto dirne ili ne.

Šta je bilo presudno da film bude Vaš profesionalni odabir?

Sve je počelo početkom srednje škole. Najprije kroz SFF i gledanje svih filmova u programu. Onda sam počela učiti francuski u srednjoj i išli smo u Centar Andre Malraux, koji je imao fantastičnu videoteku u kojoj sam svaki dan gledala po jedan od filmskih klasika. Tinejdžerska opsesija se protvorila u odluku da to bude film. Sve drugo bi bila B varijanta.

Zbog francuskog ste na neki način zavoljeli film. Studirali ste u Italiji. Živite u Londonu. Koliko jezika govorite?

Italijanski, francuski i engleski.

Čini mi se da sam negdje vidjela i španski?

Njega lupetam (smijeh).

A jeste li išli u neku srednju školu za pemetnu djecu poput Druge gimnazije?

Pa naravno. Druga is the best.

Koliko je bio važan trenutak dodjele nagrade Srce Sarajeva na posljednjem SFF-u? Je li važniji od Rige?

Ma naravno. Ja sam plakala. Ja u tom pozorištu sjedim od djetinstva. Znam u tom trenutku 90 procenata ljudi koji sjede u publici. Možda se profesionalno sve vezano za ''Kokošku'' zaključilo u Rigi, ali je emocionalno za mene sve bilo zaključeno u Sarajevu. Ne radi još jedne nagrade i prestiža Sarajevo Film Festivala, već radi mojih emocija. A i vizuelno je najljepša nagrada. Ostale dijelim, kod tate su, on ih čuva i briše prašinu, a Srce je kod mene.

Kad spominjete tatu, kako porodica reaguje na Vaš uspjeh, na činjenicu da je iz Sarajeva u svijet otišla djevojčica, a vraća se nagrađivana rediteljica?

Mislim da sam tetki produžila život. Svi su naravno sretni. Tata skuplja tekstove iz novina. Tetka šalje poruku za svaku nagradu...

Koliko je bilo važno odmaći se od lokalne sredine i koliko je za lično i autorsko sazrijevanje poželjno odmaći se od Baščaršije?

Ja sam htjela da upoznam druge sredine i ljude i još uvijek sam znatiželjna. To ne znači da sam napravla bolji korak od nekoga ko je ostao ovdje. Ne bih mogla da kažem da je važno da neko ode. Mislim da je važno putovati, nebitno na koliko vremena. Sve zavisi od ličnih izbora i mogućnosti. Treba napraviti razliku između žrtve i izbora. Ono što je nekome žrtva, meni je izbor i obrnuto. 

Je li London dio Vašeg budućeg petogodišnjeg plana?

Ne znam. U Engleskoj sam sedam godina, u Londonu pet. Moj posao je tamo. Imam dosta prijatelja, oni su moja porodica. Ali moj dom je i u Sarajevu i u Torinu. Pokušavam da sebi ne stavljam ograničenja.

Kad se vratite, čeka Vas montaža filma drugog autora? Postoje li razlike u kompletnom autorstvu i onome što je autorstvo u segmentu montaže?

Kao što ja tražim svog montažera saradnika, nekoga ko će saslušati mišljenje, tako mislim da sam i ja taj tip saradnika koji sasluša mišljenje. Kada radite samo montažu, imate mogućnost boljeg fokusa. Uzima mi mnogo energije i nikada ne radim i jedno i drugoo. Ako sam montažerka, onda sam samo u službi tog projekta. I uvijek sam se osjećala da sam ravnopravni segment svakog filma i doživljavam ga kao svoj, kao što mislim da je ''Kokoška'' film svih ljudi koji su učestvovali u njegovom nastanku.

Zbog neophodnosti fokusiranja niste montirali svoj film?

Mislim da je to odgovornost prema profesiji. Ne bih kao montažerka filma kog sam režirala imala neophodnu dozu objektivnosti. Jer sam napisala i režirala i bilo bi iznimno glupo da sam još sjela i montirala. I hvatala me je panika od pomisli da bih možda morala i montirati. Ja volim timski rad.

Pošto ste rasterećeni otišli u Rigu, pretpostavljam da nema uzbuđenja pred Sundance Film Festival?

U Sundance idemo da se skijamo (smijeh). Tamo je malo skupo skijanje pa ćemo iskoristiti priliku. Za njega smo saznali i prije Rige. Kada smo premijeru imali u Cannesu, ja sam mislila da je to gotova priča, prošli smo sve, završen cirkus i to je to. Sundance je ogroman festival. To je kao Cannes ponovo. I nivo logističke pripreme je isti, iako smo mi već uhodan tim. Ali dolazimo sa olakšanjem, jer smo kao stari igrači (smijeh). Radujem se stvarno jer nikada nisam prisustvovala projekciji u Americi, jer to je ipak druga vrsta publike. 

Kako je biti u Cannesu kao gost festivala?

Mi smo bili u Sedmici kritike koja je mnogo opuštenija, ali su nas držali za ruku i bili su predivni, cijela ta ekipa Sedmice kritike u Cannesu je divna. Na premijeri je bio i moj direktor fotografije, i dva producenta, i montažerka, i njen sin, i svi smo bili čuvani, paženi i maženi. Ono što mi je bilo najvažnije jeste mogućnost prisustvovanja projekcijama određenih programa bez čekanja pa smo vidjeli fantastične filmove. To je starno blago Cannesa jer takvi filmovi, čak i u raju za umjetnički film kakav je Francuska, ne dobiju priliku za distribuciju.
Cannes je došao u trenutku kad smo tek završili film i došao je kao nagrada za cijeli trud i cijelu ekipu po sistemu - vidite šta smo napravili, nisam vas lagala cijelo vrijeme, sem mene još neko misli da je dobar.

Lijepo je kad se okupi dominantno ženska ekipa na filmu u industirji koja je ranije podrazumijevala veće prisustvo muškaraca...

Mislim da je kod kratkih filmova to mnogo lakše. Bojim se da to generalno još uvijek nije ni blizu onome kako bi trebalo biti. Na filmskom festivalu u Stocholmu je bilo dosta nagrađenih žena, od montažerki preko direktorki fotografije do rediteljki. Ukoliko vjerujemo u sistem koji jednako daje prilike i jednima i drugima, poštujući kvalitet, mislim da nije problem u festivalima već u industriji. U nekim evropskim zemljama je mnogo bolja situacija, nego u SAD. Ja i kao montažerka u 80 posto slučajeva radim sa rediteljkama. I nadam se da će situacija biti bolja.

(DEPO PORTAL)