Imalo bi to neke logike. Iduće godine navršit će se 20 godina od završetka rata. Usporedimo šta smo to napravili u tih 20 godina s onim što je bilo napravljeno u 20 godina nakon Drugog svjetskog rata. Imalo bi to ustvari logike da ta usporedba nije, što bi se reklo, ''loaded question''.  Već znamo odgovor. Hajdemo preuranjeno izvesti zaključak pa reći da se poslije II svjetskog rata više gradilo.

Hajdemo sad nakon što smo izveli zaključak a u potpunoj suprotnosti sa ustaljenim naučnim metodom pronaći literaturu kako bi potkrijepili ovaj zaključak.

Kvantitet i kvalitet

Za predratnu i nije toliko teško naći kakvu knjigu, pregled izgrađenog i tako to. Za poslijeratnu je već malo teže. To već dosta govori. Evo dvije, manja knjiga sa više sadržaja se zove Arhitektura Bosne i Hercegovine autora akademika Ivana Štrausa. Veća i teža, a sa manje sadržaja je Restart 1995-2010 Hansa Ibelingsa. Pod ''sadržajem'' podrazumijevam upotrebljivu tvar, ne broj slika i stranica.

Suzdržaćemo se ovdje od pukog nabrajanja tipa, ''vidi šta se nekad sve pravilo a danas se ne pravi.'' Predug bi to bio tekst, postoji neki red, a i ograničenja. Dvije su tu stvari odmah vidljive. Razlika u kvantitetu (koju je čak lakše opravdati zbog totalno drugačijih  socijalnih, ekonomskih i još kojekakvih uvjeta) i, razlika u kvalitetu. Ta je porazna.

Evo jedan primjer kvantiteta: Ako uzmemo stambenu izgradnju, razlika u broju izgrađenih stambenih jedinica je znate kolika? Pravo velika.

Do 1965. u Bosni i Hercegovini izgrađeni su čitavi novi gradovi poput Banovića (i pruga od 92 km za 7 mjeseci) a Sarajevo je do 1965. već dosezalo do Otoke.  U isto vrijeme su planska naselja nicala po Zenici, Tuzli, Banjaluci... to su desetine hiljada novih stambenih jedinica.

Nakon rata, od '95 godine, Sarajevo je dobilo samo dva naselja malo većeg obima – Šip i Rosulje, a i ona su smiješno malena, nekoliko stotina stanova. Ostali gradovi su prošli još oskudnije.

Znate šta to znači? To znači, a i sama knjiga Ibelingsa to potvrđuje, da u Bosni i Hercegovini nakon rata nije realiziran nijedan značajniji urbanistički projekat. Možda ako ubrojimo u to Bobanovo i Šuškovo selo tamo negdje u Hercegovini. Takođe, nije urađena nijedna urbana revitalizacija. Nije čudo ako ne znate šta je to. Praksa je da se pojedini dijelovi grada povremeno ''osvježe'', promjene namjenu, revitaliziraju ako su zapali u neke teškoće, poput, recimo Švrakinog Sela ili cijelog poteza Č. Vila – Halilovići (bivša industrijska zona). Urbanistički zahvati i stanogradnja su danas sićušni, poneko uređenje trga, ulice, popločanje... Mikroskopski su u poređenju s onim što je rađeno 50 godina ranije.

To je porazno.

Porazno je i to da su naselja rađena prije 50 godina, tipa Grbavice, urbanističkim konceptom bolja od onoga što se radi danas. I to usprkos činjenici da urbanistički projekat tog naselja nikad nije proveden u cjelini onako kako je zamišljen te je dodatno devastiran gradnjom previsokih objekata prije rata i sumnjivim interpolacijama poslije rata (nauštrb zelenih površina). I usprkos činjenici da je BiH danas realno razvijenije društvo nego prije 50 godina.

Evo jednostavne provjere: Imate 35 godina, realno, zadnji je voz da se više odselite od staraca, uzećete kredit i kupiti stan. Da li bi ste radije uzeli stan u Tibri ili na Grbavici?

Tržni centri, poslovne zgrade…

Ali evo da ne spominjem više Grbavicu, uhvatio sam je se k'o pijan plota - Vitkovići, (kod Goražda) naselje za radnike azotare izgrađeno tamo nekad 50-ih, ad-hoc sa daj-šta-daš materijalima, koncept tog naselja danas bi bilo revolucionaran urbanistički zahvat.

Portali bi danima pisali o obilju zelenih površina, niskoj spratnosti, pravu na pogled. To naselje je uz sebe dobilo osnovnu školu, dom kulture i mali stadion.  A radi se o siromašnom naselju na periferiji provincijskog grada. O kvaliteti naselja, opremljenim školama, vrtićima, domovima kulture, sportskim terenima, koja su nastala u 80-im iluzorno je i pomišljati. Takve stvari jednostavno se više ne prave.

Umjesto njih, u periodu od '95 dominiraju tržni centri, poslovne zgrade za izdavanje, sakralni objekti, ponešto stambene izgradnje potpuno ogoljene od pratećih sadržaja i besmislene individualne kuće koje nazivamo bespravna gradnja. Sve mahom objekti koji doprinose individualnom boljitku, a ne boljitku društva u cjelini što i jeste odlika društava zaraženih desničarski poduprtim kapitalizmom kao što je BiH.

Vjerojatno tako izgleda ali nije ovo neka jugonostalgija. Kunem se da nisam pustio Balaševića dok ovo pišem. Kunem se da ovo nije puko kukanje nad prošlim vremenima. Ovo je kukanje nad budućim vremenima.

Bosna i Hercegovina još živi na tekovinama prošlog sistema koji joj je ostavio gro stambenog fonda, gotovo čitavu energetsku i željezničku mrežu, obrazovni sustav, ceste, infrastrukturu... Sve to se danas nalazi u stanju sličnom ili gorem nego prije 50 godina. Ukoliko ikad misli izaći iz ove kaljuže (a, koliko vidim, u dogledno vrijeme ne misli no navodno nada umire zadnja pa se moramo nadati) BiH će morati pokrenuti neke nove ozbiljne građevinske projekte.

Pitanje je ko će na njima raditi. Ljudi koji su  gradili po Libiji i Iraku su već na zalasku karijere. Po prvi put nakon 70 godina u BiH će stasati generacija inžinjera koji su pekli zanat najviše na dogradnjama i legalizacijama, a rijetki na tržnim centrima i hotelima. Time se ne stvaraju stručnjaci kalibra sposobnog da se uhvati u koštac sa velikim, zahtjevnim i kompleksnim projektima. Takođe su uništene i građevinske firme poput Hidrogradnje i Vranice koje su imale već razvijen sistem sposoban da, recimo, izgradi hiljadu stanova odjednom. Taj sistem je jedan teško nadomjestiv gubitak o kojem malo ko razmišlja. To je porazno.

Izgubljeni duh

Eh sada slijedi nešto posve porazno. To je da je izgubljen duh. Ovo društvo je konstantno utučeno depresijom koju generira država, konstantnim ''to ne može ovde'' stavom. Konstantnim porazom. Umjerena, svrsishodna, skladna gradnja, kao malo što drugo je vidljivi dokaz uspješnog društva. To je nešto što ljudima daje snagu, taj osjećaj da smo, kao društvo, nešto postigli. Ja stvarno vjerujem da takvo nešto postoji.

Često su za ruševine starih civilizacija kao što je to Stonehenge, kasnija, slabije razvijena društva mislila da su produkt nekih natprirodnih bića. Osjeti se već pomalo ta fascinacija za tim, naoko zlatnim vremenima, koja kao da su bila prije deset hiljada godina, kad su nicali gradovi a pruge se pravile za sedam mjeseci. Porazno je da postoji uopće mogućnost da gledamo na stvari koje sagradilo jedno siromašno, maltene post-feudalno društvo netom izašlo iz najkrvavijeg sukoba na planeti i kažemo: Ma ovo danas nije moguće, ovo su sagradili neki divovi, vilenjaci...

Banovići su naš Stonehenge.

(Al Jazeera Balkans, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, a ne stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook