Al Jazeera Balkans

Prošlo je punih devetnaest godina kako je građanima BiH saopćeno da je konačno okončano krvoproliće u koje ih gurnuše ideologije krvi i tla – i da su konačno dočekali mogućnost da žive kao sav normalan svijet. Danas, devetnaest godina poslije, nemoguće je pobjeći od pitanja – ne jednog nego čitava niza. Što smo Dejtonom dobili? Je li on omogućio reaktiviranje filozofije bosanskog komšiluka, koji ove prostore obilježi kroz stoljeća? Je li BiH danas bliže Evropi nego u vrijeme njegova službenog potpisivanja u Parizu sredinom prosinca 1995. godine? Možemo li s Dejtonom i u budućnost ili su nužan zalog budućnosti intervencije u njemu? Imamo li za takve intervencije domaćih potencijala ili bez sudjelovanja međunarodnih centara moći nema ni njih?

Lista pitanja se, dakako, time ne završava. A malo je, pošteno govoreći, odgovora u vezi s kojima postoji konsenzus – bosanskohercegovački posebice. Međutim, u analizi ove vrste jeste moguće naznačiti trendove koji obilježiše prethodna dva desetljeća.

Dejtonu, prije svega, nitko ne spori historijsko značenje. Jer, njemu se ima zahvaliti prestanak međusobnog ubijanja – o progonima i materijalnom razaranju da se i ne govori. Dejtonu se, potom, ima zahvaliti pojava novog optimizma među građanima BiH, da se ponovno može onako kako se stoljećima živjelo – zajedno, komšija s komšijom, susjed sa susjedom, slaveći blagdane svih i sa spremnošću na međusobno pomaganje kad zatreba. Angažmanu, na koncu, međunarodne zajednice u prvih osam-deset godina ima se zahvaliti stalna uzlazna linija u procesu integriranja BiH i kao države i kao društva.

Je li BiH danas bliže Evropi nego u vrijeme njegova službenog potpisivanja u Parizu sredinom prosinca 1995. godine?

Svjetski centri moći su, međutim, krivci za konstrukcijsku pogrešku, u kojoj je sjeme negativnih trendova u zadnjih osam godina života ove zemlje. U pitanju je, pojednostavljeno, činjenica da su akteri potpisivanja Dejtonskog sporazuma ljudi i političke filozofije koji su uzročnici i rata i međusobnog ubijanja i progona i materijalnog uništavanja – ali i da su u Dejtonu ti isti od svjetskih centara moći priznati kao partneri obnove i izgradnje drugačije bh. države i društva.

To je, objektivno, pozicija koju je malo tko ozbiljan, čak i planeri ratne katastrofe, očekivao. A kad je ona prigrabljena, potpuno logični su bili i svi ostali planovi – da se nastavi tamo gdje se stalo tenkovima i topovima, da se – sada, doduše, u drugim, uvjetima mira – nastavi s projektima dovršenja postavljenih ratnih ciljeva.

Da teze o dovršenju ratnih ciljeva u novim uvjetima nisu neutemeljene svjedoči i vrijeme posljednjih osam godina bosanskohercegovačkog mira. U pitanju su, podsjetimo, godine promijenjene strategije svjetskih centara moći – kojom se u Dejtonu preuzeta obveza stabilizacije bh. države i društva zamjenjuje tezom o odgovornosti domaćih političara za vlastitu budućnost. A ta promjena je trubadurima rata došla kao "kec na deset" – da nastave tamo gdje su Dejtonom zaustavljeni.

U funkciji novih raspirivača mržnje u pravilu su oni koji su i ratne godine obilježili – ponekad, međutim i oni koji se njihovim ratnim planovima naknadno pridružiše. Personifikacija ovih potonjih je, puno više od ostalih, lider „nezavisnih socijaldemokrata“, osoba u koju je godinama upiran pogled nade – međunarodne i domaće javnosti – koji je tu činjenicu iskoristio kako bi se, mimo pravila parlamentarne demokracije, dočepao poluga vlasti. A kad je to učinio svu svoju energiju je usmjerio prema sistemu vrijednosti kojeg je ustoličio sam Radovan Karadžić – prema ideji "svi Srbi u istoj državi".

Ima li takvoj logici kraja – i ima li nade za BiH i njezine građane? Što se mene tiče – da

Posljedica te činjenice su negativni trendovi u zadnjih osam godina – posljednje četiri zaoštreni u mjeri da su sve neodoljivije asocirali na konac osamdesetih i početak devedesetih. Pravo građanstva je, uostalom, stekao vokabular koji je desetak godina nakon Dejtona bio nezamisliv – priča o pravu Srba na referendum, o pravu Republike Srpske da sama odluči o putu kojim želi ići, o Bosni i Hercegovini kao nemogućoj državi, o Sarajevu kao Teheranu, o razlazu kao najbezbolnijem raspletu i sve u tom duhu.

Ima li takvoj logici kraja – i ima li nade za BiH i njezine građane? Što se mene tiče – da. Jer politički radikalizmi, ma što o njima mislili, imaju rok vlastita trajanja. U uvjetima ove zemlje, naime, oni su proizvod i nekompetencije političke klase – koja nema ni znanja ni ljudske resurse da promijeni trendove u ekonomskom i društvenom razvoju. A onda su logične i posljedice te činjenice. Sve zaoštrenije je i sve bezizglednije ekonomsko-socijalno stanje zemlje, sve beznačajnija su ulaganja u nove gospodarske projekte, sve veća stopa nezaposlenosti i zaostajanje za ostatkom Evrope, sve učestalije, na koncu, odluke mlada i obrazovana svijeta da spakira kofere i sreću potraži izvan granica BiH.

No, na tome se i ne završava. Dapače. Dio toga na vlastitoj koži osjetiti mora i sama politička klasa. Uostalom, 2014. godinu su obilježili i prvi ozbiljniji socijalni nemiri. Vlastodršce oni, istina, još ne dolaze glave. No, ne vjerujem da im nisu pojačali nesanicu, jer nakon veljače i njima je jasno da se sličan scenarij – sada, međutim, takvog obuhvata da se njegovim etničkim predznakom neće moći manipulirati – može dogoditi bukvalno svaki dan. A to bi, onda, značilo i mnogo veću neizvijesnost za sve koji su siroti narod, kako god da se etnički izjašnjava i kako god da se Bogu moli, u stanje socijalne bezizlaznosti i doveli.

Prostor nade je nanovo otvoren i ljudski ga je osvajati. U protivnom, Dejton bi zbog svih svojih konstrukcijskih pogrešaka mogao biti razlog i procesima koje nitko normalan ne priželjkuje

Na to su, uostalom, upozorili i posljednji parlamentarni izbori. Dodik, primjerice, više nije apsolutni gospodar. Potpuno suprotno, konstituirajućom sjednicom državnog parlamenta je pometen s razine državne vlasti. Cijenu je, pritom, za ono što je prethodne četiri godine činio, platio i SDP. Na političkom nebu se, kao izravna posljedica te činjenice, pojavila nova politička partija, Demokratska fronta, kao izraz potpore idejama koje godinama personificira njezin lider.

Tko može ustvrditi da se ta vrsta trendova neće i nastaviti – da, umjesto iracionalnih, kod običnog čovjeka ulogu primarnih neće preuzimati stvarni, interesi boljeg i mirnijeg života? I tko može jamčiti da ta vrsta zaokreta, koja je sve realnija, neće pomesti i filozofije koje su siroti svijet i dovele u stanje u kojem jeste?

Dobar dio toga bi se, istina, mogao događati po logici spojenih posuda – činili ste nam sve ovo što jeste, od međusobnog ubijanja i proganjanja do uništavanja materijalnih resursa koje su stvarale generacije, vrijeme je da vas nestane. Ali na dio toga bi mogla utjecati i Komšićeva Demokratska fronta. Bude li se potvrđivala kao politička filozofija opljačkanog, izvaranog, protjeranog svijeta, kao snaga koja zagovara radikalne ekonomske i socijalne reforme, tlo pod nogama etnoprojektima će potkopavati i sama. A to bi se, ako je po prvim postizbornim tjednima suditi – po problemima koje etnonacionalistima zadaje u pristupu konstituciji nove vlasti posebice – moglo i dogoditi.

No, sačekajmo – uz dodatak, dakako, ljudski se je takvom raspletu i nadati. U svakom slučaju prostor nade je nanovo otvoren i ljudski ga je osvajati. U protivnom, Dejton bi zbog svih svojih konstrukcijskih pogrešaka mogao biti razlog i procesima koje nitko normalan ne priželjkuje.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, a ne stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook