Socijaldemokratija u Bosni i Hercegovini nalazi se na historijskom dnu. Sedamnaestogodišnja vladavina Zlatka Lagumdžije SDP-om u konačnici je rezultirala time da je od jedne jedinstvene stranke koja je nekoć oko sebe okupljala sve pristalice lijeve ideje, ljevica u BiH danas podijeljena na dvije veće, međusobno zakrvljene stranke, te još nekolicinu manjih strančica kojima je i prelazak cenzusa u nekom od kantona golem uspjeh. SDP kao donedavno vodeći u našoj državi sveden je na nekih sedam-osam posto glasova i postao je uglavnom beznačajan politički faktor koji se o krojenju sudbine ove zemlje, barem u naredne četiri godine, neće pretjerano pitati.

Posebno je bio bolan uvjerljiv poraz od Demokratske fronte, stranke Željka Komšića koji je do jučer bio jedan od najodanijih Lagumdžijih kadrova.

No stvar prijeti da bude i gora, s obzirom da je izborni debakl koji je doživio SDP i pitanje izbora novog predsjednika stranke na površinu izlučio sav gnjev, sukobe i podjele koji su godinama bili prisutni u stranci i koji bi je u potpunosti mogli odvesti na put samouništenja.

U takvom ambijentu, iz SDP-a su,  uprkos svim prljavim riječima i teškim optužbama koje su izrečene u predizbornoj kampanji, pozvali na ujedinjene ljevice! S jedne strane je to potez očajnika kojim SDP zapravo poziva na osiguravanje vlastite, u ovom trenutku nimalo izvjesne političke budućnosti, no s druge strane, odlaskom Lagumdžije, uz izbor adekvatnog nasljednika koji uživa podršku u narodu, zaista se otvara  prostor da se ljevica konsoliduje, osnaži te sve svoje snage ponovo okupi oko jednog političkog bloka ili čak jedne stranke.

Da ideja o ponovnom ujedinjavanju ljevice ne mora biti tek puka utopija očajnika na brodu koji tone najavio je i sam Željko Komšić izjavom da je ujedinjene ljevice u BiH neophodno

Prvi korak ka tome je već učinjen ujedinjavanjem, ili bolje rečeno vraćanjem Unije socijaldemokrata pod okrilje SDP-a BiH. Istini za volju, ionako se radilo o maloj i nebitnoj stranci potrošenih političara, no od viška glava ne boli. Također, da ideja o ponovnom ujedinjavanju ljevice ne mora biti tek puka utopija očajnika na brodu koji tone najavio je i sam Željko Komšić izjavom da je ujedinjene ljevice u BiH neophodno.

No da bi se ta ideja u dogledno vrijeme zaista i realizirala, ljevica u BiH bi najprije trebala riješiti pitanje koje je kudikamo bitnije od međusobnih interesnih sukoba i animoziteta – pitanje vlastitog identiteta.

S obzirom na dejtonsko uređenje zemlje i društvene odnose koji vladaju u BiH, domaća ljevica djeluje kao anomalija, suvišna i nesposobna da bilo šta od svojih proklamovanih vrijednosti realizira u praksu.

Ona zagovara građanski koncept u zemlji ustavno definisanoj kao troetnička država, u kojoj je etnička pripadnost glavni stub javnog života, a rijetki pokušaji da se u takvom sistemu uvodi građanska priča, poput kandidiranja i izbora Komšića u Predsjedništvo BiH, završavala su samo dodatnim slabljenjem građanske ideje i jačanjem etničkih nacionalizama.  

Ona se poziva na multietničnost i opštebosanski karakter, koji proklamuje i kroz svoja rukovodstva sastavljena od pripadnika svih konstitutivnih naroda i tzv. ostalih u BiH, no u praksi njen utjecaj završava u Tuzli, odnosno ograničen je samo na ona područja u kojima Bošnjaci čine apsolutnu većinu.

Da bi se ta ideja u dogledno vrijeme zaista i realizirala, ljevica u BiH bi najprije trebala riješiti pitanje koje je kudikamo bitnije od međusobnih interesnih sukoba i animoziteta – pitanje vlastitog identiteta

Ona  ljubomorno njeguje vrijednosti i tekovine bivšeg socijalističkog sistema, što joj osigurava snažan socijalni temelj te omogućava podršku dobrog dijela građana koji sa simpatijama gledaju na bivši sistem, no mimo lešinarenja na jugonostalgiji, sama ne uspijeva stvoriti smislen lijevi politički koncept koji će u skladu s modernim tekovinama socijaldemokratije ponuditi vlastita rješenja u okviru postojećeg bh. društvenog okvira.

Od nje se napose očekuje i da vodi snažnu socijalnu politiku, štiti prava radnika i ukroćuje kapitalizam, sve to u državi u kojoj najveći dio budžeta već odlazi na socijalna davanja i javnu upravu, u kojoj je okosnicu „radničke klase“ čini zaposleni u administraciji i državnim firmama, dok se s minornim privatnim sektorom opterećenim visokim nametima, koji je neophodan za finansiranje jake socijalne države, istinski kapitalizam nazire samo u tragovima.

Stoga, ljevica u BiH se u konačnici javlja tek kao frustracija, prkos postojećem uređenju, društvenim odnosima, etničkom nacionalizmu, socijalnoj nejednakosti, klerikalizaciji društva i vladajućim nacionalnim elitama i njihovim politikama. No mimo tog pukog prkosa i proklamovanih alternativnih vrijednosti, sama kroz sve ove godine ne nudi nikakav jasan plan i program na koji način te vrijednosti namjerava provesti u praksu.

Pored toga, pitanje ujedinjavanja ljevice je pak još uvijek ograničeno na područja s bošnjačkom većinom, te je ono zapravo prvenstveno pitanje ujedinjavanja SDP-a i DF-a kao stranaka koje potiču s istog izvora. U slučaju da na Kongresu SDP-a stranku preuzme neko iz najbližeg Lagumdžijinog kruga, izvjesno je da od te priče neće biti ništa, odnoso da će SDP krenuti putem daljeg osipanja i slabljenja, iz čega DF uveliko može profitirati i nametnuti se kao jedina ozbiljna ljevičarska snaga. Ukoliko bi, pak, na čelo stranke došao neko od nekompromitovanih kadrova koji uživaju pozitivan imidž u glasačkom tijelu, ujedinjavanje SDP-a i DF-a, bilo u jednu stranku ili stvaranjem političkog saveza kao početnog koraka, postalo bi izgledna opcija, što bi za budućnost i sudbinu bh. ljevice bila iznimno pozitivna stvar, jer kad se po strani ostave svi lični animoziteti i trvljenja, u suštini se radi o političkim opcijama s identičnim političkim principima za  koje bi i djelovanje pod istim kišobranom bilo posve logično.

Osnovni preduslov ujedinjavanja ljevice u BiH nakon godina lutanja  ipak mora biti davanje odgovora na pitanja „ko smo, gdje smo, kuda idemo?“

No osnovni preduslov ujedinjavanja ljevice u BiH nakon godina lutanja  ipak mora biti davanje odgovora na pitanja „ko smo, gdje smo, kuda idemo?“, odnosno osmišljavanje kako da se u okviru datih, nimalo zahvalnih dejtonskih okolnosti, bilo šta od proklamovanih vrijednosti realizira u praksi.

U suprotnom, nekoj zamišljenoj budućoj ujedinjenoj ljevici će se desiti isto ono što je i SDP-u nakon izborne pobjede 2010., kada je po konačnom preuzimanju vlasti, nakon više godina opozicionog djelovanja, demonstrirao do tada neviđeni politički amaterizam, pogubljenost i bezidejnost, jednako poput svojih prethodnika plivajući uz struju i održavajući status quo u društvo, uz nešto veći žar u borbi za najviše funkcije u državnim institucijama i javnim firmama.  A ako vas interesuje kako u konačnici završava takva politika, vratite se na početak teksta.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, a ne stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook