Sveže amputirana ruka Satrianija ili skraćeno S.A.R.S., po mnogočemu predstavlja pravi popkulturni fenomen na ovim prostorima. U vrijeme kada je nešto nalik na regionalnu scenu, u najboljem slučaju, još uvijek u povojima, S.A.R.S. s lakoćom puni klubove i dvorane u gotovo svakom gradu bivše Jugoslavije. Također, usprkos sve manjem interesu, u nedostatku bolje riječi, urbane publike u najvećim ex Yu gradovima za ono što se, u glazbenom smislu, događa u susjedstvu, ovaj je beogradski bend u rekordnom roku osvojio zagrebačku publiku, čak i prije one u svom rodnom gradu, što potvrđuju tri rasprodane Tvornice početkom godine, kao i predstojeći nastup koji će 25. listopada održati u velikoj dvorani Doma sportova. Njihov uspjeh i konačni je dokaz da je redovnim diskografskim i promotivnim kanalima “odzvonilo” – svoje albume objavljuju kao besplatni “download”, a ključnu ulogu u njihovu proboju odigrali su YouTube i društvene mreže. Zafrkantska pjesmica “Buđav lebac” tako je, gotovo u cijelosti zahvaljujući spomenutom servisu, postala jedan od najvećih regionalnih hitova u posljednjih dvadesetak godina, a po broju “klikova” bitno ne zaostaje ni ostatak opusa “Satrianijeve amputirane ruke”. S obzirom na sve navedeno, razgovor s pjevačem S.A.R.S.-a Žarkom Kovačevićem Žaretom doživio sam kao priliku za nešto više od običnog intervjua, šansu da “insajderskim” uvidom u priču o njihovu uspjehu napokon pokušam utvrditi radi li se o iznimci koja potvrđuje pravilo ili početku povratka u dane kada su i domaći rock bendovi mogli živjeti od svoje glazbe. Samim time, dotakli smo se tema u rasponu od klasičnih (albumi, koncerti) do onih preko kojih sam probao postaviti dijagnozu stanja aktualne nasljednice nekoć zaista slavne i uzbudljive rock scene.

Razgovarao: Vedran HARČA (rollingstone.hr)

Svakim posjetom Zagrebu, punite sve veće dvorane. Slično je i u ostatku države. Kako objašnjavate nevjerojatnu popularnost koju imate kod hrvatske publike?

Evidentno je da ljudi u Hrvatskoj vole S.A.R.S. i to se najbolje vidi na ispunjenim koncertima... Zašto je tomu tako? Ne znam, ali mi je drago da smo za samo pet godina uspeli da postanemo toliko uspešan bend.

Kakva je situacija u ostatku bivše Jugoslavije? Primjerice, u vašoj rodnoj Srbiji?

Kao i u Hrvatskoj, i u ostalim ex Yu republikama iz koncerta u koncert primećujemo daleko veći broj publike i sada smo došli u situaciju da u većim gradovima regiona naše koncerte retko kada poseti manje od hiljadu ljudi. U Srbiji takođe raste priča zvana S.A.R.S. i u narednom periodu pripremamo veliki koncert u Beogradu koji bi trebao da potvrdi tu našu priču.

Posljednjih godina na našim prostorima najbolje prolaze bendovi koji, poput vas ili Dubioze kolektiva, ska i reggae, među ostalim, spajaju s etno i folk motivima. Međutim, na zadnjim albumima kao da sve češće napuštate taj zvuk i okrećete se pisanju kompleksnijih pjesama, poput "Ikone pop kulture" ili "Lutko"?

Ta priča nas prati još od prvog albuma jer su se na njemu našle pesme “Rakija” i “Budim se” koje su imale kombinaciju folk motiva s nekim drugim žanrovima. U dosadašnjoj S.A.R.S.-ovoj diskografiji se mogu nabrojati na prste jedne ruke pesme za koje se može reći da imaju neke elemente folk muzike i mislim da je to etiketiranje potpuno pogrešno. Na sva četiri albuma smo se igrali s gomilom različitih žanrova i neizbežno je bilo da ponekad upliva i po koji folk motiv.

Vratimo se malo u prošlost, jeste li očekivali da će "Buđav lebac" postati toliki hit? Pitam zbog toga što mi se uvijek činilo da je nastao kao neka vaša neobavezna zezancija.

Tako je i bilo, pesma je nastala spontano kroz zezanje, bez neke svesti o tome da li će i koliko postati popularna. Imali smo sreće da je pesma, bez ikakve reklame, krenula da se širi kao zaraza, od telefona do telefona, preko YouTubea i za veoma kratko vreme došla do velikog broja ljudi kojima se dopala.

U gotovo svakom tekstu o toj pjesmi spominju se i milijuni pregleda na YouTubeu. Koliko vam znače ti novi kanali promocije poput YouTubea i Facebooka i kakvu su ulogu odigrali u vašoj karijeri?

Mi smo jedan od retkih, ako ne i jedini bend sa ovih prostora koji svoju popularnost duguje isključivo internetu. Da se nije desila nagla ekspanzija YouTubea u trenutku kada smo tamo okačili pesmu “Buđav lebac”, ne znam kojim tokom bi išla naša karijera. Ali eto, pokazalo se da jedan potpuno anonimni bend može bez podrške medija, uz promociju isključivo putem interneta, da napravi veliki uspeh. To je svakako veliko ohrabrenje za mlade umetnike koji tek počinju svoju karijeru.

Zahvaljujući suradnji s tandemom dont, ta je pjesma nedavno dobila i svoju englesku verziju. Ima li kakvih reakcija izvana i planirate li možda snimiti čitav album za strano tržište?

To je bio izlet koji smo napravili na nagovor drugara koji je predložio da bi trebalo napraviti englesku verziju pesme i na taj način približiti poruku ljudima koji nisu sa ovog govornog područja. Za sada nema nekih značajnijih reakcija na pesmu, ali ne znači da ih neće biti... U svakom slučaju, ne vidimo sebe kao bend koji bi radio pesme na engleskom, jer mislimo da ne bi mogli lepo da se izrazimo kao što to možemo na našem materinjem jeziku.

Ubrzo nakon izlaska "Moldy Breada", jedna je hrvatska showbiz emisija napravila prilog o prevođenju hitova ovdašnjih grupa na engleski i taj fenomen objasnila kao pokušaj proboja na svjetsku scenu. Mislite li da izvođači iz regije uopće imaju šanse za takav proboj?

Izvođači elektronske muzike imaju daleko veće šanse da naprave proboj na svetsko tržište, međutim, mislim da su šanse veoma male za neki R'N'R bend da to uradi pevajući pesme na engleskom.

Osim donta, surađivali ste s velikim brojem glazbenika poput Saše iz TBF-a, pjevača Brkova Shemse, hiphopera Who See... Otkud ta potreba za uključivanjem drugih glazbenika u vaš kreativni proces i postoji li netko na ovim prostorima s kim biste željeli surađivati, a dosad niste imali priliku?

Kada se naša razmišljanja i ideje poklope sa razmišljanjima i idejama nekog od kolega sa muzičke scene, neminovno je da se u nekom trenutku dogodi i saradnja. Nikada namenski nismo sarađivali, zarad same saradnje, već se sve dešavalo spontano... Tako će biti i u budućnosti, a sa kim će se to desiti, to ćemo tek videti.

Usprkos popularnosti, albume i dalje objavljujete kao besplatni download. Zašto ste izabrali takvu "do it yourself" strategiju i koje su po vama mane, a koje prednosti tog zaobilaženja tradicionalnih oblika diskografije?

Besplatni download se pokazao kao najbolje rešenje u vreme kada izdavačke kuće polako zamiru i sve više digitalizuju svoja izdanja ne bi li opstali i preživeli. Ljudi koji nas prate mogu bez mnogo komplikacija da, klikom na određeni link, brzo i besplatno preuzmu nove pesme i da ih poslušaju. To nam odgovara najviše jer smo kao bend aktivni u celom regionu, a trenutno ne postoji izdavačka kuća koja bi mogla da pokrije to tržište i da tako efikasno distribuira naše albume. Od skora smo postavili naše pesme i na sajtove za digitalnu prodaju pesama, pa tako fanovi koji cene naš rad, mogu da pruže podršku bendu tako što će kupiti album. Naravno, lepo je imati i opipljivu kopiju albuma u rukama, tako da ćemo se potruditi da napravimo i “čvrsto” izdanje svih albuma ukoliko bude usledila ponuda neke od izdavačkih kuća.

Kuća časti i Ikone pop kulture izdali ste u razmaku od samo devet mjeseci, no s obzirom na relativno skromnu "minutažu", čini mi se da su sve pjesme lako mogle stati i na jedan album. Zbog čega ste se odlučili podijeliti ih na dva izdanja, što je, iz perspektive današnje glazbene industrije, prilično riskantan potez?

Nismo hteli da robujemo šablonima u koje upadaju muzičari današnjice. Svesno smo rizikovali sa idejom da napravimo dva albuma u roku od godinu dana, jer to u skorije vreme nije niko uradio. Na našu sreću, taj potez se pokazao kao dobra stvar.

Neprestano svirate, a koncerti su trenutno i jedini pravi izvor zarade kod glazbenika. Uspijevate li živjeti samo od glazbe ili, kao većina vaših kolega, uz S.A.R.S. imate i neke druge, uvjetno rečeno, svakodnevne poslove?

U bendu samo gitarista i basista imaju stalne poslove, a ostatak ekipe živi isključivo od muzike. Na žalost, rock bendovi sa ovih prostora imaju prihode samo od koncerata, pa se na kraju svodi sve na to koliko često nastupaš. Mi imamo tu sreću da smo koncertno veoma aktivni, pa samim tim možemo sebi da priuštimo taj luksuz da živimo isključivo od onoga što volimo, a to je muzika.

S.A.R.S., Goribor i Repetitor jedini su srpski bendovi koji su posljednjih godina u Hrvatskoj stekli zavidan broj obožavatelja. Postoji li, prema vašem mišljenju, uopće mogućnost da se ponovno stvori neka regionalna glazbena scena i ima li, primjerice u Beogradu, uopće interesa za onim što se događa u Zagrebu ili Sarajevu?

Sigurno da u Srbiji postoji interesovanje za bendovima iz Hrvatske ili BiH, kao i obratno, ali ništa se ne dešava samo od sebe već se popularnost stiče velikim trudom i radom. Mi smo kao bend obišli bivšu Jugu uzduž i popreko i ne znam da li postoji grad gde nismo svirali... Bend mora da se trudi da pravi što kvalitetniju muziku i da pored toga bude spreman da prevali veliki broj kilometara kako bi uspeo da napravi nešto ozbiljnije. Pitanje je koliko mladih bendova trenutno postoji u regionu koji su spremni na tako nešto, ali je sigurno da našoj sceni nedostaje sveže krvi.

Oduvijek sam vas želio pitati o imenu vašeg benda, tko je smislio ime Sveže amputirana ruka Satrianija? Ne sjećam se kada sam čuo tako genijalno ime.

Svima je poznato da ljudi pod uticajem alkohola imaju ludačke ideje i to je slučaj i sa imenom našeg benda. Konzumiralo se dosta piva prilikom biranja imena benda i bilo je raznih predloga, ali je na kraju najluđi predlog pobedio.

U jednom trenutku postajala su, uvjetno rečeno, dva S.A.R.S.-a, vaš i onaj pod nazivom VHS, odnosno Very Heavy S.A.R.S. O čemu se tu radilo i postoji li još uvijek taj drugi bend?

Pošto nas je sve u bendu nagla popularnost zatekla, neki od članova tadašnje postave nisu mogli da isprate tempo kojim se bend kretao, pa su odlučili da napuste bend i naprave poseban projekat pod imenom VHS. Drugarski smo se razišli i svako je nastavio svojim putem. Oni su bili relativno aktivni jedno vreme posle razdvajanja, ali su zbog privatnih obaveza brzo stali sa radom...

Predstojeći nastup u Domu sportova jedan je od najvećih, ako ne i najveći samostalni koncert vaše karijere. Što pripremate, odnosno što možemo očekivati 25. listopada?

Kako se datum približava, tako raste i trema... Iako smo početkom godine rasprodali tri Tvornice, ovo će biti veliki stepenik za bend. U svakom slučaju ćemo se potruditi da napravimo spektakl o kom će se pričati.

Koji su planovi nakon tog nastupa, radite li na novim materijalima i kada ćemo ih imati prilike čuti?

Za sada još uvek koncertno promovišemo poslednji album, a rad na novim pesmama započećemo na jesen kada se malo primiri situacija sa koncertima. Ne žurimo sa izdavanjem petog albuma, tako da ćemo na novim pesmama raditi bez presije.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)