Do 41. minuta meča na stadionu Partizana sve je bilo, koliko - toliko, mirno. Malo jači dueli na terenu, uobičajeno a vrlo ružno vrijeđanje kada se susretnu timovi iz zemalja koje su se našle na suprotstavljenim stranama u minulim, ratnim godinama i... odjednom, prava eksplozija negodovanja publike. I to jer se gotovo niotkud pojavila mala letjelica, "dron" ne veći od pola kvadratnog metra, ljetelica koja je nosila - zastavu. Ne baš običnu.

Defanzivac Srbije Stefan Mitrović je uspio da, u skoku, dohvati zastavu i povuče je, što je izazvalo juriš nekoliko albanskih reprezentativaca na njega, potom nekoliko srpskih fudbalera na njih, a onda i utrčavanje nekolicine srpskih navijača, koji su svojim ponašanjem dodatno podigli tenzije, jer je bilo i ozbiljnih udaraca po gostujućim igračima. Ali, šta je to bilo na zastavi, što je Srbima bilo dovoljno da reaguju kako su reagovali, a albanskim fudbalerima da grubo, fizičkim nasrtajem, nju brane?

 U vrhu je pisalo "28.11.1912". To je dan kada je bivši državni funkcioner u Osmanskom carstvu, iz kog je potom bio i proteran, Ismailj Ćemali, zajedno sa nekoliko istomišljenika proglasio "Deklaraciju o nezavisnosti Albanije", izašavši potom na terasu dvospratnice u Valoni, sa koje je mahao crvenom zastavom sa crnim dvoglavim orlom dok je ispred bilo nekoliko stotina Albanaca.

Ideja o nezavisnoj albanskoj državi je postojala i ranije, no u djelo je sprovedena tokom Prvog balkanskog rata, koji su Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska u jesen 1912. povele protiv Osmanskog carstva ne bi li vjekovne osvajače "protjerali sa svog poluostrva". U to vrijeme je nacionalna svest bila jaka, nerijetko i prenaglašena, pa se na naslovnoj strani Politike mogla vidjeti i rečenica "Azijati - u Aziju!", što je u današnja vremena, naravno, nezamislivo. Ali, nacionalna svijest je bila jaka i kod, takođe porobljenih, Albanaca, odnosno Arbanasa kako su ih tada srpski preci jedino i zvali.

Ćemali je, međutim, svoje mjesto u historiji albansko-srpskih odnosa produbio nekim narednim akcijama, i to naredne, 1913. godine. Tek što je počela da živi nova država, u kojoj je jedno vrijeme upravo Ismailj Ćemali vodio "Privremenu vladu Albanije", javila se želja tamošnjeg stanovništva da se teritorija kojom raspolažu - proširi i na one dijelove Balkana na kojima su "Arbanasi oduvijek bili". Definisati teritorijom ove tri riječi je relitvno mali problem za svaki od naroda na ovim prostorima, ali je veliki problem - što svaki narod ima drugačiji pogled na tu definiciju.

U svakom slučaju, te 1913. zajedničkom akcijom VMRO (ne miješati sa sadašnjim partijama istog imena, jer se tadašnja VMRO odnosila na "Unutrašnju makedonsku revolucionarnu organizaciju", koja je imala za cilj stvaranje makedonske države na Balkanu, a kasnije postala instrument bugarske politike na ovom poluostrvu) i albanskih ustanika koje su Turci nazivali "kačacima" (odmetnici, razbojnici), počeli su veliki oružani sukobi na teritoriji koju je Srbija smatrala "oslobođenom" (od Osmanilija), a Albanci "okupiranom". Kako je mlada albanska država bila previše slaba da se otvoreno sukobi sa Kraljevinom Srbijom, Ćemali je tajno pomagao ustanike i tako postao prvi čovjek koji je konfrontirao novostvorenu Albaniju i Srbiju, a što je dovelo do velikih ljudskih žrtava, materijalnih razaranja i izbjeglica, kako je to zabilježio član srpske Akademije nauka u prvoj polovini 20. vijeka, Vladimir Ćorović.

Isa Boljetinac je, sa druge strane, nekako oduvijek bio odmetnik, a izrastao je u vođu albanskog gerilskog pokreta, najprije protiv Osmanlija 1910, a potom i protiv Srbije. U proljeće 1913. je poveo 12.000 naoružanih "kačaka" i, kako je to pojašnjeno na sajtu Peščanika, zajedno sa bugarskim oficirima i zaostalim turskim korpusom, zaposjeo Debar, Ohrid i Strugu, u isto vrijeme kada su (albanski) emigranti sa Kosova zaposjeli Ljumu, opkolili Prizren i zauzeli Đakovicu. Boljetinac je, kako je pisala Politika, bio odgovoran i za otimanje zemljišta koje je pripadalo manastiru Visoki Dečani, no činjenica da je učestvovao u deklasiranju nezavisnosti Albanije, te da je tokom Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata predvodio gerilski pokret u ogorčenim borbama protiv vojski Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore, a potom i protiv vojski Austrougarske i Bugarske, od njega je stvorilo nacionalnog heroja, što je 2004. i zvanično potvrđeno "Orednom Heroja Kosova" koji mu je posthumno dodijelio Ibrahim Rugova.

Boljenitac i Ćemali, zajedno sa natpisom "Autohtoni" (urođenici, domoroci, "oduvek tu"), te datumom proglašenja nezavisnosti "servirani" su srpskim navijačima na zastavi na kojoj je bila i - mapa "velike Albanije".

A u njoj se ne nalazi samo teritorija sadašnje Albanije, niti joj je pridodata samo teritorija Kosova i Metohije, već i oblasti koje obuhvataju dio Crne Gore sa sve Podgoricom, zahvataju i zapadne dijelove Grčke, polovinu sadašnje Makedonije, ali i dio Srbije - skoro do Niša. Sve to - sasvim dovoljna iskra za naizgled samo fudbalski haos, a, na nesreću svih koji žive na ovim prostorima, zapravo iskra koja može da ponovo raspali opasne vatre.

(blic.rs/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)