Narod bosanski i hercegovački zasut je još jednom predizbornom kampanjom – i još jednim valom kolektivnog ispiranja mozgova. Obraćaju mu se s lijeva i desna, u ime čovjeka i nacije, obećavaju mu „kule i gradove“ – i lažu ga kao i do sada. Ponekad to čine i iritirajuće bezobrazno, dajući mu do znanja kako ga smatraju nedozrelim, priglupim, stokom. Kako drugačije, recimo, doživjeti nedavno otvaranje autoputa Međugorje-Bijača – i obraćanje najisturenijih dužnosnika u državnoj vlasti.

 
Razumijem da se čitav taj igrokaz upriličuje pred izbore. Ali, kako shvatiti način na koji se sve to čini? Građanima BiH – pohvali se državni ministar prometa i komunikacija, a to isto ponovi i prvi čovjek federalne vlade – poklanjamo novih deset kilometara autoputa, a dobijemo li mandat i slijedeće četiri godine, poklonit ćemo mu još stotine.

Istina, u ovom  mandatu je u promet stavljeno 65 kilometara trase na koridoru Vc. Ali, iskreno, to i nije bogzna kakav podvig – jer, takve su dionice kod zapadnih susjeda savlađivane za manje od godine. Otkuda, međutim, priča kako su nam ti kilometri poklonjeni? Tko nam to pokloni? Oni? Je li novac u novim kilometrima njihov – ili je u dugove, a da ga se ni ne pita, uvaljen narod ove zemlje?

Točno, „poklonjeni“ su nam novi kilometri, ali i preko deset milijardi eura duga kojeg ćemo desetljećima kihati. Dobiju li, prema tome, još jedan mandat, zbog novih kilometara koje nam kane „pokloniti“ leđa ćemo kriviti za nove desetine milijardi, a njihovi će džepovi – i čitava suština je u tome, ne u kilometrima – biti još dublji.

Apstrahirajmo, međutim, bezobrazluke slične ispričanom – jer, takvih imate do mile volje. Ali, u predizbornoj kampanji ovaj put se daju sresti i novine – i u stranačkim porukama i u obraćanju političkih prvaka. Pogledajte, uostalom, poruku „Odlučno u promjene“, kojom se građanima obraća Demokratska fronta-Željko Komšić – a koja je i više nego jasna. Ovoj zemlji je doista dosta matrica koje je jašu četvrt stoljeća – i zbog kojih sve više zaostaje i za Evropom i za prvim susjedima. A to znači kako je krajnje vrijeme da se promijeni čip – da se, umjesto guslanja o iracionalnim kolektivnim interesima, ugroženosti od drugih i zbijanju nacionalnih redova kao uvjetu biološkog opstanka, okrene pitanjima života. Da se, dakle, društvena energija koncentrira na to kako privući kapital i otvoriti nova radna mjesta, kako stvoriti pretpostavke da nam mladi i obrazovani ostanu ovdje a ne tumaraju po bijelu svijetu, kako stati na kraj kriminalu i korupciji – i onima koji zbog trpanja u vlastite džepove prodaju demagogiju i o nacionalnim interesima i o kolektivnoj ugroženosti od svega i svačega.

Istina, u ovom  mandatu je u promet stavljeno 65 kilometara trase na koridoru Vc. Ali, iskreno, to i nije bogzna kakav podvig – jer, takve su dionice kod zapadnih susjeda savlađivane za manje od godine. Otkuda, međutim, priča kako su nam ti kilometri poklonjeni?

Od Demokratske fronte i njezina lidera se, doduše, drugo ništa i ne očekuje. Jer, Komšić vlastitim primjerom tu vrstu promjena zaziva oduvijek. Ali, na novinu u vlastitoj političkoj filozofiji nas podsjećaju i neki drugi – HDZ 1990 posebice. Na billboardima širom zemlje ova stranka poručuje – i to, ako me pamćenje dobro služi, prvi put u povijesti svih vrsta hadezeova – „Ovo je naša zemlja“. Poruka je na tragu Raguževe od prije četiri godine – one, prisjetimo se, „Ovo je moja zemlja“ – uz dodatak da ju je sada priljubila i stranka kojom kormilari. Ali, uz nju ide i dodatak, s kojim poruka dobiva dodatno na svojoj težini – onaj, ako tko još uvijek nije vidio, „Podvucimo crtu“.

Dakle, „Ovo je naša zemlja, podvucimo crtu“. Pod što podvući crtu? Pravo izvornog tumačenja je, priznajem, na onima koji poruku i šalju. Ali, i moje je pravo razumjeti je na moj vlastiti način. A što se mene tiče, podvući se crta treba na sve grozote koje su, tobože zbog interesa Hrvata, rađene. Podvući se crta mora pod uporno negiranje ove zemlje, pod iskazivanje ljubavi drugima umjesto njoj, pod okretanje glavnim  gradovima drugih zemalja umjesto glavnom gradu vlastite domovine, pod zastrašivanje vlastita naroda drugima, pod...i tako bi se – što se tiče ludorija na koje se mora staviti točku – moglo nastaviti do u nedogled.

Je li Ragužev HDZ spreman na to? Ako je temeljem citirane poruke, a i javnih istupa lidera stranke suditi – da. Ali, zbog toga se mora platiti i cijena. Već danas ga se optužuje za „izdaju“ koja bi, ulaskom u nove platforme, tek mogla uslijediti. Tu su i desetine uništenih billboarda „devedesetke“ za koje se „nezna“ tko je vinovnik. Ma, „ZNA SE“, samo što se, kao i u drugim slučajevima – pa i slučaju fizičkog napada na moju malenkost – ništa ne želi znati.

Nisu, nažalost, predizborne poruke i svih ostalih pozitivno nabijene. Pogledajte, uostalom, poruku „U jedinstvu je snaga“ – kojom se svojim biračima, dakle Bošnjacima, obraća SDA. Snaga je, poruka je, u bošnjačkom jedinstvu. A ostali – Hrvati, Srbi, nacionalne manjine, građani koji se nacionalno ne opredjeljuju? Ukratko, il' se skloni ili se pokloni.

Snaga je, poruka je, u bošnjačkom jedinstvu. A ostali – Hrvati, Srbi, nacionalne manjine, građani koji se nacionalno ne opredjeljuju? Ukratko, il' se skloni ili se pokloni.

Pogledajte, potom, borbeni poklič HDZ, „Hrvatski odgovor“ kako ga sami nazvaše. Odgovor na što? Možda na ono „U jedinstvu (bošnjačkome) je snaga“? Ali to nije i sve. Jer, da bi taj odgovor bio i realno moguć, pretpostavka je, poručuju, i „Hrvatski izbor“. Izbor čega? Pa, Čovića za predsjednika. Jer, bez njega nije moguć ni „hrvatski odgovor“. Istina, nije rečeno i kakav. Ali, pomoći ću im. U pitanju je isti onaj odgovor koji je prakticiran i do sada – da te se, narode hrvatski, zastrašuje, zaglupljuje, krade kako te nikada i nitko krao nije. I da te se tjera na sve četiri strane svijeta – onako kako ti to čine i u zadnjih godinu dana.

Najveći problem, međutim, nije u takvoj, u biti suludoj, političkoj filozofiji. Problem je, nažalost što ona ima potporu i među onima kojima narod još uvijek vjeruje – unutar Katoličke crkve. O praksi Crkve, kažu, i nije uputno. Ali, kad se pređe svaka mjera dobra ukusa – a radi se upravo o tome – grijeh je šutjeti. Zar mjera dobrog ukusa, primjerice, nije prijeđena u propovijedi, a dogodi se to u vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva, ako svećenik u mostarskoj Katedrali vjerničku pastvu oštri i riječima kako mu je drago što BiH izgubi od Nigerije. Idiot! Kakve veze ima to i služba Božja?

Zar, potom, mjera dobra ukusa nije prijeđena ako, a dogodi se to početkom kolovoza u mostarskoj Jasenici, lokalni svećenik rezervira prve redove klupa isključivo za hadezeovu kamarilu. I ne samo to. Božjoj službi, u kojoj sudjeluje više svećenika – jer, radilo se o lokalnoj svetkovini – prethodi i pojedinačno predstavljanje hadezeovih stjegonoša, pa i izdizanje svakog od njih gotovo na razinu svetaca.

Počasti koje se iskazuju „prvom“ u Hrvata, i način na koji se to čini posebna su priča. Jer, u njima se primjenjuje logika „Čović i HDZ naprijed, ostali stoj“ – kao da svi ostali nisu ni katolici, ni Hrvati. Kako drugačije, primjerice, tumačiti padanje ničice pred „stožernikom“ i starijim mu bratom iz zagrebačke centrale „planetarne organizacije Hrvata“ u franjevačkim samostanima u Mostaru i širokom Brijegu koncem kolovoza? Kako drugačije shvatiti i masu drugih sličnih situacija u posljednjih pet-šest mjeseci?

  U njima se primjenjuje logika „Čović i HDZ naprijed, ostali stoj“ – kao da svi ostali nisu ni katolici, ni Hrvati.

Iz Crkve će reći kako to nije stav njezina vrha nego „ekscesi“ mjesnih crkvenih službenika. Ali, to nije objašnjenje koje pije vode. Jer, da su se mjesni biskupi – ili biskupska konferencija – jasno odredili, haračili ne bi ni lokalni šerifi. Nažalost, nisu. Potpuno suprotno, i sami vrh Crkve se prostituira – preferirajući jedan i ignorirajući sve druge slojeve svoje vjerničke pastve. Prije osam godina, prisjetimo se, kardinal nije krio oduševljenje pastirskim štapom kojeg mu, i to još „u ime hrvatskog naroda“, uruči lider HDZ-a. Koji lider? Onaj isti koji mu prije dvije godine, prisjetimo se i toga, ignorira Božićni prijem. Zašto? Zato što je kardinal učinio ono što podanik ne bi smio – u TV emisiji javno ga prozvao zbog izjave kako su mu sarajevski Hrvati potpuno nevažni u nacionalnoj strategiji jer, eto, tamo ih je svega jedan posto. Ali, tko će sve pamtiti.

Kardinalu, naime, sve to ne bi smetnja da u rujnu 2013. godine u Husinu kod Tuzle – a Hrvata je tamo, i to isključivo zaslugom HDZ-a, kao i u Sarajevu – zajedno sa „stožernikom“, onim istim kojeg je godinu dana ranije odlučio otvoreno prozvati, položi kamen temeljac za novu crkvu. Kardinalski autoritet nije upotrijebio ni u srpnju ove godine u Bosanskom Brodu. Dapače, sitni ćar je prevagnuo da zažmiri – kada je čast da budu kumovi crkve pripala „katolicima“ iz HDZ, onog istog kojem su sarajevski Hrvati nebitni za hrvatsku strategiju – i zbog čega je kardinal bio jako uvrijeđen.

Zaludu sve to. Kardinal će i danas, pita li ga se, reći kako su mu moći ograničene. Što je, da ne bude zabune, netočno – puno su veće od onih koje je spreman priznati. I, stoga je mogao učiniti ono što su ovih dana učinili i drugi – Islamska zajednica primjerice. Ona je živi primjer kako poruka s vrha ima učinka i kod lokalnih religijskih vođa. Prije tjedan dana, naime, kantonalni odbor SDA najavi kako će predizbornu kampanju započeti s terase jedne od mostarskih džamija. Ali, nije išlo. Muftija mostarski, čitam, nije dopustio zloupotrebu bogomolje. Mnogi mu zbog toga i aplaudiraše. No, suština nije u muftiji nego u odluci reisa Kavazovića da ne dopusti zloupotrebu religijskih objekata u ubiranje predizbornih poena.

Kuku lele – zar se toliko nisko može pasti? I zar, Presvijetli Bože, i Ti takvima ne bi konačno trebao prestati uzvraćati milošću?

A tu vrstu ambicije je prvog dana kampanje u haremima sarajevskih džamija iskazala SDA – i time izazvala reakciju reisa da Islamska zajednica „traži od svih političkih stranaka i njihovih aktivista da ne skrnave džamije i prostore IZ svojim stranačkim i izbornim aktivnostima“.

Zar to isto nije mogla učiniti i Biskupska konferencija BiH – ili, pak, mjesni biskupi u okviru svojih nadležnosti? Mogli su. Ali, nisu. I time zeleno svjetlo prešutno daju lokalnim svećenicima da nastave sa, za izbore započetom praksom. Onom, kako već rekoh, „Čović i HDZ naprijed, ostali stoj“. A to bi, opet, moglo značiti da su svi ostali, nisu li pod njegovom šapom, po automatizmu izdajice „i roda i Naroda“. I katoličanstva dakako.

Kuku lele – zar se toliko nisko može pasti? I zar, Presvijetli Bože, i Ti takvima ne bi konačno trebao prestati uzvraćati milošću?

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook