PUT NA SJEVER: Na putu smo iz Sarajeva za Slavonski Brod. Kao nikad dosad pratimo kroz prozore auta tok rijeke Bosne. Ta rijeka, na koju dosad nešto i nismo previše obraćali pažnju, napravila je ovih dana više štete, da parafraziramo jednog ovdašnjeg filozofa, nego što su to brojne vojske koje su pohodile zemlju Bosnu stoljećima iza nas. Druge naše rijeke - Drina, Neretva, Una, pa i Vrbas - slove kao veće i opasnije, pa ipak belaj globalnih razmjera nisu napravile one, nego rijeka za koju smo svi mislili da je najmirnija i najmanje opasna. I grdno smo se prevarili.

Putujemo na sjever i pažljimo motrimo tok Bosne. Na izlazu iz Sarajeva, prema Visokom, Ilijašu i Kaknju rijeka je ista kao i uvijek; prljava, mutna, po ivicama ostaci od kesa, granje od isčupanog drveća, poneki bačeni šporet i drugo smeće. Ti ostaci ljudskog nemara kreiraju na rijeci brane svih oblika i formi.

Od Zenice prema Žepču Maglaju i Doboju možemo golim oko da vidimo razmjere nepogode koja je pogodila naselja i prirodu u dolinama koje okružuju Bosnu. Ostaci plastičnih kesa na rastinju pokazuju visinu vodenog vala koji je ovuda protutnjao;  visine su to nekih 5,6, 7-8, čak i do 10 metara više nego što bi to bilo u normalnim vremenima. Tone drvene mase, smeća i govana svih vrsta natrpali su dvorišta kuća, livada, fabričkih krugova i poljoprivrednih dobara.

Druge naše rijeke - Drina, Neretva, Una, pa i Vrbas - slove kao veće i opasnije, pa ipak belaj globalnih razmjera nisu napravile one, nego rijeka za koju smo svi mislili da je najmirnija i najmanje opasna. I grdno smo se prevarili.

Prolazimo pored Nemile, Topčić Polja i Željeznog Polja, Žepča, dok se iz okolnih šuma i planina diže magla poslije kiše. Vrijeme se brzo promijeni i pada kiša. Za pet minuta probijaju se sunčeve zrake i duga koju vidimo u daljini. Ne znam zašto ali na pamet mi pada slika Nedžada Ibrišimovića. Možda zato što je i on odrastao u ovome kraju, a možda i zato što prizori koje gledam, ta rijeka koja je bila podivljala, ta kiša i magla, ali i sunčeve zrake kroz koje putujemo ka sjeveru, nekako podjećaju na njegovu literaturu.  

U ZEMLJI PRIKAZA I NAKAZA: Zemlja oko rijeke Bosne izgleda kao tlo uništeno kraterima, iza samo metar-dva zelene doline pune trave i cvijeća, pa nešto više red zelenih šuma i drveća. Između neuredna ali lijepa bosanska sela, kuće, magaze, avlije i bašte pune drveća od voćki. Začudno sve to izgleda i vjerovatno zato mi je na pamet pao Ibrišimović; znao je on kratko, u samo rečenici-dvije, da opiše pejsaže kroz koje prolazimo.

O poplavama i strahu od njih je pisao i Andrić. Ima o tome čitav jedan veliki dio u njegovom romanu „Na Drini ćuprija“, a pisao je i o poplavama u Sarajevu. Poplavu na Drini, po Andriću, je osjetio konj. Nas je, pak, kada smo stigli u Slavonski Brod, Zorica, jedna stara Ciganka, uvjeravala da su poplave u Žepču prvi osjetili drekavci i da su zbog toga pobjegli u susjednu Hrvatsku. Za one koji možebit ne znaju, drekavci su životinje-čudovišta koja noću puštaju strašne krikove. Još nije utvrđeno da li drekavci postoje ili su samo dio slavenske mitologije, ali Zorica nam izgleda krajnje uvjerljivo kada priča o drekavicima koji su pobjegli iz Bosne kako bi se spasili od nadolazeće poplave.

Da, mnogi su već bosanska sela uspoređivali i sa Macondom, mitskim selom iz Márquezovog romana „Sto godina samoće“. A zna se, kiša je u Macondu padala pet godina i pravila velike poplave i klizišta, pa su zbog toga i kuće letjele. Kuće su letjele i u maju ove godine u dolinama i planinama Bosne, pa zato vraćanje  na priču o Macondu i Bosni nikada nije bilo bliže i tačnije.

Zašto današnja Bosna propada, a u kiši i poplavama koje su je pogodile mnogi pronalaze sličnosti sa pričom o selu Maconda koje nestaje i isčezava? Nekako se čini da i sveopća propast oko nas dođe kao prirodni slijed stvari nakon svega što se događalo posljednjih dvadeset-tridesest godina u geografiji u kojoj živimo.

Dobra literatura je majka prisjećanja; velika prirodna katastrofa nam je u sjećanje vratila zapamćene slike iz Andrićevih vječnih djela, kao i tragični magični Marquezov realizam, a, uz (ne)postojeće drekavce, osjećam blizinu prikaza i vila o kojima je ipak ponajbolje pisao pominjani Ibrišimović u maglovitim dolinama i brdima kroz koja prolazimo.

KRIVI SU LJUDI: Da li će bosanska sela i naselja zaista doživjeti sudbinu Maconda, sela koja isčezne, to se još ne zna, ali sve je više dokaza da su sami ljudi krivi i odgovorni za veliku katastorofu koja im se dogodila. Jedni su u tome vidjeli Božiji znak, a meni  je jedan čovjek kojeg sam sreo na putu dao i znanstveno objašnjenje zašto se u dolini rijeke Bosne dogodio „veliki podvodanj“.

Krivi su, stručno mi govori i objašnjava on, ljudi jer godinama nisu vodili računa o tokovima Bosne i njenih pritoka; tu su, od otpada i drveća, stvarane brane koje su sada, usljed velikih kiša i vode, pokrenute. Ta masa pokrenutog drveća i smeća je udarala u naredne nizvodne brane i usljed toga se val povećavao i stvarao vodeno čudovište koje je  pokretalo i rušilo sve pred sobom. Da su naše rijeke bile čiste i bez tih vještačkih brana od smeća i drveta, ne bi vodeni val bio ni blizu tako razoran. Zašto se to nije dogodilo u koritu rijeke Une“, pita se on, i hitro daje odgovor: „Zato što Krajišnici vole i brinu o svojoj Uni, pa voda je mogla da ide svojim koritom, bez brana koje bi usput pravile vodeni val.

Nisam neki stručnjak za vode i podvodnje, ali ne izgleda mi ova teorija bez rezona. Naročito kada sam vidio bio količine drveta i svih vrsta smeća koja je Bosna isproručila gradu Maglaju i Doboju. Kao da su Bosanci sav opad koji su imali sakrili u utrobu ove rijeke i ona im je to sada sve vratila!

A kroz prozore auta probija se nepodnošljiv smrad uginulih životinja, a vjerovatno i ne samo njih. Ti su mirisi kod Doboja nepodnošljivi.

Zašto današnja Bosna propada, a u kiši i poplavama koje su je pogodile mnogi pronalaze sličnosti sa pričom o selu Maconda koje nestaje i isčezava? Nekako se čini da i sveopća propast oko nas dođe kao prirodni slijed stvari nakon svega što se događalo posljednjih dvadeset-tridesest godina u geografiji u kojoj živimo.

Danas su ti podanici, građani ove zemlje, u najvećoj mjeri naučeni svemu onome najgorem što može da postoji u jednoj zemlji. Oni su postali isti kao i vlast; lijeni i u stalnoj potrazi za sadakom koju im neko treba poslati i dati, postali su fizički i duhovno neuredni... Takva je i geografija oko njih: prljava, zapuštena i prepuštena samoj sebi.

Nakon Belle Epoquea, zlatne epohe u kojem je Bosna živjela sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, stiglo se u devedesete, novi vijek i novo vrijeme.  Godine ratova i sadake za Bosnu i njene građane. Tu su samo ratovi započeli, a mir nastavio da uništva i ono ranije stvoreno i ono što se tek rađalo u njoj.

KADA JE I PRIRODI DOSTA!: Vrijeme nacionalizma i narodne demokratije bez mjere porodilo je i barabe koje već više od dvadeset godina vode ovu zemlju bez pravca i budućnosti. Vlast je ovdje već odavno izgubila svaki stvarni orijentir o sebi, svijetu i eventualnoj odgovornosti za ono što čini. Vlast je to koja ne stvara novu vrijednost za sebe i svoje potomke, a svoje podanike uči i podučava samo lažima i prevarama.

I naučila ih je. Danas su ti podanici, građani ove zemlje, u najvećoj mjeri naučeni svemu onome najgorem što može da postoji u jednoj zemlji. Oni su postali isti kao i vlast; lijeni i u stalnoj potrazi za sadakom koju im neko treba poslati i dati, postali su fizički i duhovno neuredni... Takva je i geografija oko njih: prljava, zapuštena i prepuštena samoj sebi. Kao što je i rijeka Bosna bila prepuštena samoj sebi, puna smeća i drveta, smetljište bačeni stvari koji su u njeno korito bacili lijeni i neuredni ljudi koji nisu mislili o svojoj sadašnjosti i budućnosti. Uništili smo prvi sami sebe, pa smo počeli to isto da činimo i sa prelijepom prirodom ove zemlje.

Sada je priroda, ne Bog - kako neki napisaše, samo odlučila da nam vrati sve ono što smo mi njoj davali posljednjih decenija. Ako je razbješnjela i, nažalost, dezorijentirana masa u fabruaru paljenjem zgrada pokazala šta misli o onima koji ovako loše vladaju, sada nam je priroda, a ponajviše rijeka po kojoj ova zemlja nosi ime, dala jasan znak da je i njoj dosta ovakvih ljudi i njihovih g......

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook