Piše: prof.dr. Slavo KUKIĆ

Prije dva dana me prvi čovjek Face TV pita ono na što, ni sam ne znam koji put po redu, veća odgovarah – je li točno da se kandidiram za člana državnoga predsjedništva? I ponovih mu ono što je već poznato – da odgovor nije ni jednoznačan, ni jednostavan. Kandidiraju li se, naime, za člana Predsjedništva Raguž, Budimir, neki drugi – nije mi ni na kraj pameti da to i sam učinim. U tom ću slučaju, rekoh, znanost – kojoj posvetih čitav život – pretpostaviti politici. Jer, ti ljudi, koji od politike zarađuju kruh svagdanji, ovom zadatku mogu odgovoriti isto, ako ne i bolje od mene.

Dogodi li se, međutim, da kandidaturu za člana državnoga predsjedništva istakne lider HDZ-a, eto i mene. Razloga je, isticah to i do sada, na pretek. Ali, dva se ne mogu prešutjeti. Po srijedi je, prvo, moje uvjerenje da je ta osoba najotrovniji karcinom na tijelu bh. Hrvata – i da svatko, pa i ja, ima obvezu učiniti sve kako bi se onemogućilo da on metastazira. Ništa manje, međutim, nije važna ni činjenica da i osobnim primjerom želim apostrofiranom pokazati kako je njegov utjecaj u bh. društvu, pa i među Hrvatima, daleko od onog kojeg on i njegovi mediji pokušavaju prikazati.

Način na koji svoje sudove o njemu izričem, uzvrati hadezeov bos, ne odgovara vokabularu akademski obrazovanog građanina. Greška – i krunski dokaz kako čovjek, a tobože je intelektualac i sam, pojma nema što je bit društvene uloge intelektualca. Ali evo – da mu u tome besplatno pomognem. Nitko sretniji od njega, naime, da se intelektualci zauvijek ponašaju kako se ponašaju već četvrt stoljeća – da drijemaju, i da ne zbore o onome što ih okružuje. Ali, zar takvo očekivanje ipak nije nerealno? Uostalom, dosta su, čitavih četvrt stoljeća – o onome što je stvarnost bh. države i društva – intelektualci šutjeli. A trebali bi se ponašati sasvim drugačije – biti savjest društva. Morali bi, dakle, prvi progovarati istinu o onome što ih okružuje – i koja je, pa i u njegovu vlastitom slučaju, surova da surovija ne može biti. A takvu je nemoguće izgovoriti no na način na koji je i sam izgovorih – da ju se kaže u najogoljelijoj mogućoj formi.

Nije, doduše, problem što lider HDZ-a iznosi svoje mišljenje – pa kakvo god ono bilo. Problem je da u isto vrijeme doživim i još štošta. A to je, onda – neka mi Svevišnji oprosti ako je drugačije – nemoguće ne dovesti u vezu i sa njim samim. Problem je, da budem još konkretniji, što u isto vrijeme primam i neugodne poruke, prijetnje zapravo – da bih, ne ušutim li, mogao izgubiti posao profesora, da bi mi se moglo dogoditi i neugodnosti koje su još radikalnije i slično.

Dogodi li se, međutim, da kandidaturu za člana državnoga predsjedništva istakne lider HDZ-a, eto i mene. Razloga je, isticah to i do sada, na pretek. Ali, dva se ne mogu prešutjeti. Po srijedi je, prvo, moje uvjerenje da je ta osoba najotrovniji karcinom na tijelu bh. Hrvata – i da svatko, pa i ja, ima obvezu učiniti sve kako bi se onemogućilo da on metastazira.

Daleko od toga da sve to treba i ignorirati. Naprotiv. Iskustvo mostarskoga sindikalca, uostalom, dosta zorno svjedoči na što je sve ta družina i spremna. Ponešto od te vrste iskustava, potom, imam i osobno. Na fakultetu, primjerice, na kojem radim, skoro dvije godine sam izložen najklasičnijem mobingu – a i svakodnevnim naznakama kako isključivati ne treba ni pokazivanje izlaznih mi vrata. Uostalom, i ovih mi je dana, i to u najotvorenijoj formi, dano do znanja kako mi se neće dati mogućnost da na predmetu, kojeg predajem dva desetljeća, i na kojem sam skoro toliko i u zvanju izvanrednog profesora, budem biram u više zvanje. Uzalud činjenica da je ta mogućnost dana svima ostalima, uzalud činjenica da iz te oblasti u samo zadnjih pet godina napisah više no neki drugi – koji će u redovite profesore biti promaknuti – u čitavoj svojoj akademskoj karijeri, uzalud, na koncu, činjenica, da sam u toj oblasti među dvojicom najuglednijih bh. profesora. Jer, pravo koje pripada drugima meni je uskraćeno. Zašto? Tko zna, možda zbog već razrađenog plana kojeg se tek kani realizirati – a kojim bi se moglo dogoditi da nestane svih predmeta koje moja malenkost trenutno predaje.

Ako me se, međutim, tom vrstom poruka i prijetnji kani zastrašivati – i ušutjeti dakako – radi se „ćorav“ posao. Jer, ja ih se ne plašim – niti glavnog bosa niti njegovih operativaca, ni onih u akademskoj zajednici, ni onih koji su zaduženi za premlaćivanje, miniranje, eliminiranje. Potpuno suprotno, ponavljam, kandidira li se lider HDZ-a za člana državnoga predsjedništva, kandidirat ću se i ja osobno. I pobijedit ću ga.

I ne samo to. Kandidiram li se – i budem li za člana bh. predsjedništva biran – učinit ću sve kako bi i osobno pridonio promjenama za kojima, i to čitavih četvrt stoljeća, ova zemlja i njezini građani vape kao žedni za vodom. Ali, neka se ne nadaju, ni Čović ni njemu slični, neće to biti promjene na kojima život ispucaše oni – a koje ovu zemlju mogu samo još više izdijeliti, osiromašiti, još više u prošlost gurnuti. Ja, naprotiv, želim raditi na promjenama koje će je od svega toga konačno osloboditi – i koje će joj stvoriti pretpostavke za priključenje obitelji evropskih država i naroda.

Kako? Jednostavno – stimulirajući procese koji promjene jedino i mogu pokrenuti. A oni se, da raščistimo s time, ne nalaze ni u priči o nacionalnoj ugroženosti, ni u priči o etnoteritorijalizaciji kao preduvjetu eliminacije te i takve ugroženosti. Jer, ta priča nije potrebna narodu – ili narodima, kako vam drago – ove zemlje. Nju četvrt stoljeća lansiraju drugi, etnousrećitelji, i to ne zbog naroda nego sebe samih radi.

Glavna pretpostavka svake evropske promjene je, potpuno suprotno, u konačnom i definitivnom zaživljavanju pravne države. Imate li, naime, pravnu državu u evropskom smislu riječi, imat će te i osjećaj pravne sigurnosti kod građana – i ambijent u kojem postoje čvrsta jamstva zaštite njihovih temeljnih građanskih i ljudskih prava. A dio tog paketa su, dakako, i njihova nacionalna, konfesionalna, sva druga kolektivna prava. Osigura li se, drugim riječima, takav društveni i pravni ambijent, otpadaju strahovi o ugroženosti od onih „drugih“ – a time i pretpostavke na kojima je običnim čovjekom moguće manipulirati. Umjesto toga, još konkretnije, želi li se dobiti njegova potpora, morati će se mijenjati i ponuda. Umjesto priče o nacionalnoj ugroženosti i „zbijanju redova“ radi kolektivnog opstanka morati će se odgovarati na pitanja stvarnog života – kane li uopće i kako otkočiti proces ekonomskog rasta i razvoja, što će činiti kako bi privukli domaći i strani kapital i usmjerili ga u realni sektor, otvaranje radnih mjesta i zapošljavanje.

Neće u tom ambijentu, drugim riječima, biti dovoljno demagoško blebetanje kako su županije s hrvatskom većinom ispred ostalih – i kako su i danas dio Evrope. Imaju li, naime, građani osjećaj pravne sigurnosti, a njega donijeti može samo pravna država, na takvu demagogiju će ti uzvratiti kako i zaslužuješ. Reći će ti, županije s hrvatskom većinom postaju sve više dio evropskoga prostora jer se Hrvati u njima, zahvaljujući činjenici da posjeduju hrvatske putovnice, sve intenzivnije odlučuju na pakiranje kofera i odlazak u Njemačku – u Livnu, kažu, ali i drugim dijelovima Hercegovine, i mnogo učestalije nego što su to činili šezdesetih godina prošlog stoljeća. Zašto? Zbog nacionalne ugroženosti? Ma nemojte. Zbog egzistencijalne ugroženosti dragi moji – a u nju ih, i to više od dva desetljeća, politikom koju vode guraju oni koji se, tobož', zbog njihove sreće odriču i prava na vlastitu sreću.

Ali, time se priča o pravnoj državi kao pretpostavci svih drugih promjena i ne završava. Dapače. Pravna država je pretpostavka i početka stvarnog obračuna s kriminalom i korupcijom – po kojima je, sva evropska istraživanja pokazuju, na samom krovu Evrope. I ne samo to. Ta ista istraživanja potvrđuju, a tome i naše vlastito iskustvo svjedoči, da je najznačajniji dio kriminalno-koruptivne hobotnice u krugovima političke klase – među onima koji, tobož', brinu za nas i našu sreću – i da je ona čvrsto umrežena s kriminalnim krugovima izvan političke sfere. Pravna država, drugim riječima, na brisani prostor dovodi njih same – kao što ih je dovela i kod zapadnih i kod istočnih susjeda. Neće tada pomagati priče na kojima se danas vesla – priče o nacionalnoj ugroženosti, one o zbijanju redova, priče kojima se svjetina zaglupljuje i vlastita sigurnost do u nedogled produžava. Morat će se, sasvim suprotno, prolaziti ono što danas prolaze njima slični – sanaderi, vidoševići, miškovići, ini.

I tu je kvaka – i razlog zašto će bh. etnousrećitelji, kojekakvi čovići, dodici, izetbegovići učiniti sve da nastanjivanje pravne države onemoguće ili barem, kako bi vlastitu kožu spasili, na duže vrijeme odlože. Ali, baš u tome je i razlog kako kolektivnu energiju treba usmjeriti baš prema njoj. Jer, u protivnom, ostaje nam, kao i šezdesetih i sedamdesetih, jedino pakiranje kofera – i put u Njemačku, Australiju, Kanadu, Francusku.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)