Piše: Azra Bekić

Iskustvo pokazuje: na svakom koraku, u svakoj situaciji, ako u BiH ne pokažete zube i dobro ne zarežite, pridružujete se velikoj većini „šuti i trpi“ stanovništva. Da li je sljedeća situacija toliko normalna i svakodnevna, a ja mahnita pa ne kontam i nikako da skontam da je možda najbolje poklopiti se ušima pa kao i 90% ostalog naroda koji šuti i trpi, da šutim i trpim i ja. Ali, ima jedan drugi problem. Moja djeca. Koju ne želim naučiti da je model šuti i trpi ispravan, već da će jedino znati da su ljudi onda kada svako pravo, pa i osnovno pravo na zdravstvenu zaštitu, bude ispoštovano bez da moraju izazivati skandal.

Dakle, situacija je sljedeća: Svoju bolesnu djevojčicu dovodim na pedijatrijski pregled, i dok čekamo svoj red u čekaonici dolazi farmaceutski predstavnik, žuri čovjek, vjerovatno mora svoju normu ispuniti, onako nervozno pogleduje na sat, i pretpostavljate, nema vremena da čeka da maleni pacijenti završe, već će on ući preko reda (to samo kod nas ima), navikao je tako, zna da mu se ljekari obraduju kad ga vide, nosi im poklone. Pri tom zaboravljajući da su mu ciljna grupa baš ti mali pacijenti kojima oduzima prvenstvo pregleda. Mogu djeca sačekati. Hajde bogati, nema temperaturu, reći će mi pedijatrica kasnije.

Cijeli problem, nevjerovatno apsurdan, nastaje koju sekundu kasnije kada sam insistirala da pedijatrica poštuje svoje male pacijente zbog kojih je tu. Igrom slučaja bilo je moje dijete na redu. Što je pokazivao i zdravstveni karton na vrhu gomile ostalih kartona. Farmaceutski predstavnik nije imao zakazano, karton mog djeteta je na vrhu. Koja logika je tu potrebna?

Jedina moja krivica je što sam insistirala da pedijatrica pregleda dijete. Ne, ne želim da mi medicinska sestra pregleda dijete, želim da ju pregleda pedijatar. Ne, ne uvodim red u vašoj ordinaciji koja nije vaša privatna već ordinacija koja je tu zbog uredno plaćenih zdravstvenih doprinosa. Ne, nećete me praviti budalom i zatvarati mi vrata pred nosom. I ne, ne želim napustiti ordinaciju. Farmaceutske kuće vam doktorice Jahić plaćaju edukacije, seminare i putovanja, ali zahvaljujući meni kao poreskom obvezniku imate radno mjesto. A Vaš mali pacijent treba pedijatrijski pregled. Ne želite pregledati dijete? Odbijate? Prijetite pozivanjem ovog-onog, zovete u pomoć medicinske sestre i na koncu šeficu odjela.

Cijela neugodna scena nastala zbog insistiranja na poštivanju prava pacijenta, ma koliko taj pacijent bio mali. Ne moram isticati, ali cijelo vrijeme mi je na pameti bilo da me moje dijete gleda, nisam željela da je uplašim i da joj pošaljem pogrešnu poruku, pa sam se trudila ostati pribrana ali dosljedna u svojim zahtjevima.

I, dozvolite mi da se upitam, do kada? Do kada ćemo morati naoružati se strpljenjem i produžiti fitilj kada se spremamo posjetiti ljekara? Do kada će zdravlje naše djece biti pretpostavljeno posjetama farmaceutskih predstavnika i to u vrijeme kada je posjeta pedijatru najveća, u jutarnjim satima? Koji je način, koji model će dozvati naše ljekare pameti? Šta je sa roditeljima koji izađu s posla da odvedu dijete ljekaru, pa onda čekaju da ljekar procijeni može li to dijete sačekati jer nije dovoljno bolesno da bi bilo primljeno prije, odnosno "kada je njegov red", dok farmaceutski predstavnik ne završi?

Završismo mi taj pregled, meni se ponovo potvrdilo pravilo da ako nešto želimo da bude urađeno, moramo se za to izboriti, jer ništa neće biti urađeno ma koliko se podrazumijevalo dok ne pokažemo zube. Zato sam uputila žalbu JUDZKS na nesavjesno ponašanje dr. Jahić i od direktorice DZ Ilidža dobila obećanje da će se moja žalba staviti u razmatranje i o ishodu ću biti blagovremeno obaviještena.

Dva mjeseca kasnije, ponovo dovodim svoju djecu na pregled. Iako obje imaju vodene ospice, kao potencijalno zarazne po ostalu djecu, nemaju prvenstvo pregleda. Prvenstvo nisam ni zahtijevala, jer je čekaonica bila puna bolesne djece, a moje, sem tačkica, nisu ni izgledale bolesno. Nakon skoro cjelodnevnog čekanja doživjela sam istu neprijatnu situaciju sa farmaceutskom predstavnicom, a druga doktorica  je moj upit od kada to farmaceutski predstavnici imaju prvenstvo nad bolesnom djecom ignorisala do te mjere da me nije ni pogledala.

Ponovo sam joj skrenula pažnju na neprofesionalno ponašanje, naglasila da sam se već jednom žalila na to i opet ću, ali i ovog puta je dotična dr. ignorisala i moj komentar i mene kao osobu, prošavši pored mene i djece kao da ne stojimo ispred nje. To govori više o njenoj ličnoj kulturi nego o profesiji za koju misli da joj je bogom dana, a naravno govori i o njenoj moralnoj svijesti o tako humanoj profesiji koju (nažalost) obavlja. To, također, govori i da je moja prethodna žalba na nesavjestan rad pedijatara ove zdravstvene ustanove otišla u prazno.

Međutim, daleko od toga da me ta činjenica obeshrabrila. Ponovo sam poslala žalbu na nesavjestan rad, ali ovoga puta žalbu sam poslala i kantonalnoj inspekciji za zdravstvo, kao i uredu ombudsmena. Također, smatram da se i mediji trebaju uključiti i prenijeti kako moje, tako i druga negativna iskustva na čijem prikupljanju intenzivno radim, pa sam se tako susrela sa pričom majke Alme Abdić čijoj su bebici nekoliko puta uspostavljali pogrešnu dijagnozu, odbijali dati uputnicu za Pedijatrijsku kliniku, propisivali bespotrebne antibiotike, čak je i plašili zlosutnim sumnjama, a na kraju krivicu prebacili na nju, a sebe štitili. Druga majka, Maida Bešić, više i ne ide u DZ Ilidža jer, citiram: "Grozno je to kada pored punog hodnika bolesne djece, doktorica prima privatne posjete, i još mi kaže da izađem iz ordinacije, jer ona prima koga hoće i kada hoće." Ovakvih je priča bezbroj.

Smatram da je krajnje vrijeme da se obračunamo sa bahatošću, neprofesionalizmom i bezobrazlukom onih kojima bi misija trebala biti dobra saradnja sa roditeljima u korist zdravlja naše djece. DZ Ilidža je samo primjer da je i u svim drugim domovima zdravlja ista situacija. To su mi potvrdili brojni roditelji svojim riječima podrške i sigurna sam da će moja reakcija pokrenuti niz sličnih reakcija.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)