Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN (www.ajan.se)

Knjigu "Gonič zmajeva" (u originalu "The Kite Runner"), zapravo njeno švedsko izdanje "Flyga drake", čitao sam dugo, jer je to jedna je od onih knjiga koja se čitaju polako, da duže traju. U čitanju, baš kao i u ljubavi, ne treba žuriti. Onome u čemu uživamo trebamo posvetiti što više vremena, muke i nevolje nam ionako neprestano pušu za vrat. Čovjek, čije bi ime na našem jeziku vjerovatno trebalo pisati kao Halid Huseini, a kojeg po pravilima engleskog jezika zovu Khaled Hosseini, tim je svojim romanom pokazao koliko je besmisleno pisati ako nemaš što reći. I koliko je smisleno ako imaš. Pravi pisac, kakav Huseini nesumnjivo jeste, je onaj koji prvo u sebi odživi i pročita knjigu pa je tek onda napiše za druge.
  
Loša i glupa knjiga je kao vena bez krvi, zombi kome možda izdavački lobiji, politika i mediji mogu dati privid života, ali ona i dalje nikad neće biti ništa više od mrtvaca. Nasuprot tome, dobra knjiga doslovce živi u nama.

"Gonič zmajeva" je živa knjiga koja pored ostalog govori o zlu i dobru. Iz nje čitamo da je čovjeku zlo prirođeno, a da se dobroti stalno moramo učiti tražeći je u sebi i u drugima. I u tome je valjda sami smisao našeg postojanja. Knjiga je to i o prijateljstvu, onom najvažnijem koje se stječe u djetinjstvu, jer je to prijateljstvo naš prvi korak ka dobroti.
  
"Gonič zmajeva" govori o nepravdama; onima koje ljudi jedne vjere ili jedne nacije nanose onima drugima, kao u knjizi opisanom slučaju naroda Paštuna koji tlači narod Hazara, nepravdama koje ljudi jednog spola stoljećima nanose ljudima drugog spola samo zato što su „u genetskoj lutriji izvukli mušku kombinaciju“ i o nepravdama koje nanosimo našim roditeljima, a koje se mogu mjeriti samo sa onima koje nama nanose naša djeca. Knjiga je to i o pravdi koja, kao i dobrota, stanuje duboko u nama samima, i o stidu koji je najveća blagodat ljudske duše i najhumanija ljudska osobina. Stid pred drugim ljudima i pred Bogom, ako smo vjernici, ili pred nama samima, ako nismo, jedina je nada da čovjek i čovječanstvo možda mogu postati bolji kao što je bolji postao junak knjige.
  
Huseinijevo djelo još jednom potvrđuje da mjesto rođenja u najvećoj mjeri predodređuje našu sudbinu. I da se bol za izgubljenom domovinom može usporediti samo sa boli za izgubljenom voljenom ženom ili prijateljem. Zato stranac eventualno može biti uspješan, ali sretan nikada.
  
Knjiga je to i o razumu i vjeri koji su uvijek u sukobu. S jedne strane nam ova priča kazuje da je vjera zatvoren sistem i da tek sumnja i nevjera otvaraju mogućnost za promjene i napredak. No, s druge strane, pisac nas podsjeća da je Bog uvijek blizu i uvijek uz nas, čak i ako ne vjerujemo u Njega, osobito onda kada nam je  istinski teško.
  
„Bolje je da te istina boli nego da se tješiš lažima“, jedna je od brojnih bisera mudrosti koje se čitaju u knjizi i koje nam kažu da su laž i samoobmana tu da nam ukažu na vrijednost istine.
  

Kao i svako veliko djelo i ova knjiga govori o ljubavi, onoj prema drugom ljudskom biću i onoj prema zemlji. I jedne i druge najviše volimo kad ih izgubimo. Huseini piše i o onome što najčešće prati ljubav – razočarenje, i o tome da se čovjek ni u koga ne može razočarati koliko u samog sebe i u one koje smatra svojima.
  
"Gonič zmajeva" je knjiga koju bismo i sami željeli napisati - kad bismo umjeli.
  
Konačno, ono u šta nas Huseinijev roman definitivno uvjerava je da nikakvi Interneti, blogovi i druga čuda neće zamijeniti dobru knjigu. A bogami ni dobar film…

Autor filmske verzije "Gonič zmajeva" je Marc Forster, holivudski vrhunski profesionalac njemačkog porijekla koji je odranije bio poznat najviše po svojem "Balu monstruma" (2001), o i danas tinjajućem rasizmu na američkom Jugu, ali i po režiji jedne epizode Jamesa Bonda. Ekranizirajući knjigu "Gonič zmajeva" Forster je vrlo vjerodostojno prenio njen sadržaj, u mjeri da su svi dijalozi u filmu od riječi do riječi preuzeti iz romana. U filmu je izbjegnuta „holivudizacija“, pričanja na engleskom i slično, većina dijaloga su na jeziku dari, a eksterijeri su snimani u ambijentima  sličnim autentičnima.

Priča počinje u Kabulu 1978., prije Sovjetske invazije. Glavni junak Amir odrasta u sekularnoj modernoj porodici kao pripadnik paštunskog naroda i uprkos modernim nazorima njegova oca Babe, vrlo upečatljivog lika i u knjizi i u filmu, ipak ima hazarsku poslugu. Amirov sluga i najbolji drug postaje hazarski dječak Hasan, s kojim ide u kino, igra se i vozi papirne  zmajeve, neku vrstu nacionalnog sporta u Avganistanu. No, kada grupa adolescenata predvođenih fašistoidnim Asefom siluje Hasana, a Amir se ne usuđuje pomoći mu, njihovo prijateljstvo čini se završava zauvijek. Amira pritišće teški teret kajanja i stida koji ga prati čak i kao odraslog čovjeka, kada nakon Sovjetske agresije emigrira u Ameriku, oženi se i postane uspješan pisac. Jedne večeri dobije poziv iz Kabula koji je sada pod vlašću talibana. Iz telefonskog razgovora Amir saznaje da su talibani ubili Hasana, ali da je njegov desetogodišnji sin živ i da ga pedofil Asef, sada jedan od talibanskih vođa, drži kao roba. Amiru je jasno da stid i kajanje može sprati sa svoje duše samo na jedan način - ako spasi dječaka.

Osim izuzetne realističnosti i autentičnosti, mnogi kritičari su to već primijetili, jeste slika muslimana u njemu. To je prvi holivudski film koji sam vidio, a vjerujte mi na riječ, mnogo sam ih vidio, koji ne tretira muslimane i Islam kao nešto strano i egzotično, već su muslimani prikazani kao obični ljudi sa manama i vrlinama kao pripadnici bilo koje druge kulture. Da bi dao vjernu sliku ogromne većine muslimana kao miroljubivih i dobroćudnih ljudi, Forster ih je preko lika Amira konfrontirao sa talibanima, užasnom devijacijom islamske i svake druge vjere. Iz filma, kao i iz knjige, jasno je da je pojava talibana posljedica rata i okupacije i da talibani sa temeljnim idejama islama imaju veze koliko i, recimo, Crveni Kmeri imaju sa izvornim idejama o društvu socijalne pravde.
  
Kada sam prije nekih godinu i po dana film gledao u kinu, kada je već polako silazio sa repertoara, pratili su me moji vlastiti stid i kajanje. Onaj stid koji sam osjećao u dalekoj Švedskoj zato što su iste te večeri u mom rodnom Sarajevu bošnjački talibani brutalno onemogućili ljude čija je seksualnost drugačija da organiziraju svoj bezazleni festival, čija je svrha bila da pred onima koji još uvijek homoseksualce smatraju čudnim i drugačijim sebe učine običnijim i svakodnevnim. Onom kajanju zbog bitnog promila moje vlastite krivice u cijeloj toj sramoti koja je proizlazila iz puke činjenice da ja nisam tamo – pa da time ja danas NISAM Sarajevo, a oni bradati momci nažalost JESU (uključujući tu naravno i one među njima koje neko plaća da prikazuju Bošnjake kao talibane i Sarajevo kao crnu rupu punu najgoreg primitivizma). Kada bi ti nesretnici, napisao sam tada, koji fizički nasrću na druge ljude samo zbog toga što su drugačiji od njih pročitali nešto, recimo baš "Gonič zmajeva", možda bi shvatili da su oni u Evropi pripadnici manjine koja je mnogo manje prihvaćena od homoseksualaca, i da su muslimani, prije svega zbog sebe samih, zadnji koji bi trebali ograničavati bilo čiju slobodu.
  
Sličan stid, ali sada već i studeni strah osjećam već desetak dana nakon vijesti iz Bugojna koja potvrđuje da terorizam više nije ubleha smišljena u nekom beogradskom propagandnom kabinetu ili u kakvim lažljivim novinama. Uprkos užasnom stradanju, gubljenju životnog prostora i populacije, tokom svih ratnih godina nije se dogodio niti jedan teroristički čin koji bi se mogao povezati s Bosnom. Sada smo eto i u Bosni dobili ljude i grupe koje "rješavaju" svoje probleme tako što ubijaju nevine ljude, a to se nažalost moglo i očekivati.

  
Tragedija kroz koju su Bošnjaci kao nacija i uopće svi oni koji sebe doživljavaju kao Bosance i Hercegovce prošli, nije donijela pojačan osjećaj međusobne solidarnosti, privrženost najvišim moralnim standardima i takav vrijednosni sistem u kome bi odgovornost striktno bila uvjetovana kompetentnošću, jer nove historijske šanse neće biti. Umjesto toga, već dvadeset godina, počevši od tragične farse zvane "prvi slobodni izbori", događa se nezabilježena civilizacijska erozija u kojoj je polusvijet iskoristio gužvu i prigrabio sve ono što mu ni po čemu ne može pripadati. Bošnjačkom i uopće bosanskom politikom, kulturom i javnim životom već puna dva desetljeća dominiraju teški primitivci, takvi koji nisu u stanju vidjeti nikakve druge interese osim vlastitih, pogotovo ne osjetiti stid i kajanje.

Stoga su obilježja javnog diskursa u savremenoj BiH nadmenost bez pokrića, zavist i zloba umjesto dara i znanja, kočijaške psovke proglašene su za književnost, a uvrede i trač za novinarstvo, dojučerašnji pastiri su direktno od ovaca došli za sveučilišnu katedru, prezir i mržnja zamijenile su solidarnosti i empatiju, bavljenje politikom shvaćeno je jedino kao je otimanje i kriminal, bavljenje kulturom kao nekultura, gdje "naš najbolji" u ovome i "naš prvi" u onome u bilo kakvom ozbiljnijem međunarodnom kontekstu ne mogu dobaciti do pozicije fusnote. Da bi se održalo takvo stanje stvorena je cijela lažna historija, prema kojoj se najznačajniji civilizacijski iskorak u povijesti zemlje Bosne i Hercegovine naziva "komunističkim mrakom". Povrh svega imamo religiju, samo jedan svjetonazor, legitiman ni manje ni više već taman koliko i svi ostali, koja danas prožima i određuje doslovce sve sfere života, od vrtića do staračkog doma.
  
Pojava terorizma i talibanizma su nažalost samo logične posljedice takvog ambijenta.