Piše: Mile LASIĆ

Riskirajući da se nađem već na sljedećoj „Bakirovoj potjernici“, tamo negdje uz perjanice hrvatskih etno-političara, s kojima nemam nikakve veze, dakle kao nekakav „Čovićev plaćenik“, „HDZ-ovac od glave do pete“, „HDZ-ovac u celofanu“ ili u najboljem slučaju „nedokazani diplomata“, kako meštri manipulacije već počinju „šuškati“, moram prokomentirati sramotni osvrt Federalne televizije na dokument predsjednika Republike Hrvatske i Vlade Republike Hrvatske koji se tiče stanja u našoj zemlji. Obje ove institucije su  već po Ustavu RH dužne kreirati VANJSKU politiku, a ta susjedna zemlja je i tzv. garant, bolje rečeno supotpisnik Daytonskog mirovnog sporazuma.   

Proglasiti za neprijatelja BiH posebice predsjednika RH gospodina Ivu Josipovića, dakle čovjeka koji je kao nijedan hrvatski predsjednik prije njega, niti političar u regiji, legitimirao regionalnu suradnju kao prioritet svoje politike i pretpostavku za približavanje Europskoj uniji, ravno je, pak, suludosti i političkom sljepilu. To i ne govori, dakako, o njemu, nego o stanju duha kod nas…

Ne znam ništa o autoru ovog nestručnog i nerazumnog  FTV-pamfleta, i nije ni važno kako se zove, za takve vrste napada su uvijek odgovorni oni koji su po definiciji odgovorni u bilo kojoj medijskoj, pa i tv-kući. Specifičnost i tragičnost ove vrste neodgovornosti je u tomu što  bi FTV trebala biti „javni servis“ u dijelu BiH, dakle Federacije BiH, a ona to, nažalost, više nije. U označenom smislu, odgovornost za vezivanje uz jednu stranku, ideološko-političku jednodimenzionalnost ili nestručnost snose glavni i odgovorni urednici, direktori, a ne novinar ili voditelj večernjeg dnevnika kojeg mi je prosto bilo žao zbog rečenica kojima je najavio antihrvatsku paškvilu na sjajnom hrvatskom jeziku.
I
Živeći predugo izvan zemlje Federalnu televiziju sam samo povremeno gledao, nerijetko i cijenio, mada mi je uvijek pomalo smetao jezik presude i organiziranja hajki protivu političkih i ideoloških neistomišljenika ili protivnika, takvog čega nema u zapadnom medijskom svijetu. Istini zavolju, takvog čega je ranije bilo uvjerljivo manje i na FTV-u. Bilo je, dakle, u ranijoj garnituri voditelja i urednika i višedimenzionalnijih, opreznijih i kultiviranijih ljudi koji su držali i razinu i kvalitet, za nekima od njih bih mogao kao gledatelj  žaliti što ne obnašaju i dalje svoje dužnosti. No, ne bum se htel mešat, što bi kazao Zagorac, ili ne bi se tija mišat, govoreći maternji ikavski, u uže struke drugih ljudi. Želim ovim mojim protestom kao javni i nezavisni djelatnik, koji priznaje samo autoritet struke i savjesti, pokazati kuda vodi služenje jednoj ideji ili partiji i koju vrstu neuvažavanja realnosti i činjenica proizvodi nekompetentno novinarstvo Federalne televizije, upravo na primjeru sinošnjeg posve promašenog i neutemeljenog napada na čelnike susjedne zemlje, uključivo i na njenog veleposlanika u Sarajevu. Proglasiti za neprijatelja BiH posebice predsjednika RH gospodina Ivu Josipovića, dakle čovjeka koji je kao nijedan hrvatski predsjednik prije njega, niti političar u regiji, legitimirao regionalnu suradnju kao prioritet svoje politike i pretpostavku za približavanje Europskoj uniji, ravno je, pak, suludosti i političkom sljepilu. To i ne govori, dakako, o njemu, nego o stanju duha kod nas…                                            

Kao profesor europskih integracija i međunarodnih odnosa ja sam, naime, od njegove predizborne kampanje i predsjedničke inauguracije do prvih dolazaka u BiH (i Mostar, i na Sveučilište i na Univerzitet) uvidio da je gospodin Josipović izrazito prosvjećeni političar, de facto najprosvjećeniji među Hrvatima novijeg vremena, uostalom i kolega profesor koji već po upućenosti u poslove europskih integracija znade da je regionalna suradnja pretpostavka izmirenju i stabilnosti u regiji, i što je jednako važno, pretpostavka za približavanje Europskoj uniji kako Hrvatske tako i drugih zemalja Zapadnog Balkana Upravo iz razloga što smo mi u nevladinom sektoru cijelu deceniju čekali na jednog takvog političara u regiji, de facto od zagrebačkog summita EU iz 2000. godine, u bezbroj sam izjava i intervjua i napisa i govorio o „Josipovićevoj grudvi“, koju je dobro razumio Boris Tadić, predsjednik Republike Srbije, ali nije, nažalost, nitko u Bosni i Hercegovini. To su neosporne činjenice i one se iz nekih razloga u političkom Sarajevu nerijetko ignoriraju, pa se Ivo Josipović stavlja u red njegovih prethodnika, jednom tako što se hinjski izjednačava s Tuđmanovim problematičnim odnosom prema BiH, a drugi put tako što se aktualni hrvatski predsjednik uspoređuje s njegovim prethodnikom, koji je sjajno pričao viceve i danas ih dobro priča samo što ih nitko ne želi čuti izuzev urednika na FTV-u i dijela gledališta koje nekritički prima FTV- ove ideološke podvale.       

I još k tomu, kad se sinošnji prilog o navodnoj nekakvoj zločestoj zavjeri Josipovića i Kosorke prema BiH svjesno manipulacijski poprati slikama Franje Tuđmana, Gojka Šuška ili generala Praljka, stvar je više nego prozirna, FTV počinje nalikovati na televiziju iz prošlog sustava ili što je još gore na televiziju koju je vodio nesretni Đogo na Palama. Hrvati su krivi uvijek i za sva vremena, želi se poručiti, dok u Mostaru žive sve sami „bobani“ i „šušci“, ili Čovićevi politički pajdaši (nitko među mojim obrazovanim prijateljima nema o njemu iluzije), a sve što je prosvijećeno je po definiciji smješteno u Sarajevo. A ako je riječ o dobrim i poštenim Hrvatima (kako me to užasno asocira na Miloševićevo vrijeme) oni bi moglii biti u SDP-u ili u najboljem slučaju u Hrvatskom narodnom vijeću, inače su „ustaše“, znadete to, dakako, što vam to još imamo objašnjavati. Socijaldemokrata sam, i to europski, i sam sam pristupio HNV-u i imam tamo prijatelje, ali SDP ne treba takve poput mene, a ni mojim prijateljima u HNV-u nije svaka sveta, uključivo fra Lukina o ovom sporu, no neću ovdje o tomu.           

Reći ću tek toliko kako i neki dragi ljudi i među Hrvatima ne vide da se putem ovog višeslojnog dokumenta susjedne zemlje, po prvi put Bosna i Hercegovina tretira suverenom i prijateljskom zemljom u kojoj žive i Hrvati kao politički narod koji imaju svoju političku volju i koja bi se trebala poštivati, pa taman bila i naopaka kada je riječ o izboru hrvatskih političkih opcija i njihovih čelnika. Nitko, pobogu, nema pravo niti bi smio delegitimirati skoro plebiscitarnu volju hrvatskih ljudi ukoliko je uistinu bh. patriota i čovjek mira. U krajnjem, Hrvati imaju pravo izabrati i Eskima da ih predstavlja, kao što SDA  ima u svojim redovima i takve političare kakvi su Ivica Šarić ili Desnica Radivojević. Kako bi bilo, uostalom, kada bi se s neke ovovremene televizije, to jest dalekovidnice (ovo bi trebao biti dokaz mog genskog ustašluka, zar ne) ružno i grozno govorilo o Bošnjacima, kao što FTV govori o Hrvatima, kako bi bilo kada bi  to i teorijski bilo moguće da se zaobiđe bošnjačka politička volja u sastavljanju vlasti, tako da iz slagalice ispadnu i SDA i SBB i SDP, koja je zbog njezina članstva i dominantnog modela ponašanja percipirana kao jedna od bošnjačkih stranaka i kod većine Hrvata i kod velikog broja Bošnjaka, o Srbima da se i ne govori???
II
Najvažnije je pitanje, dakle, kako čitati ovaj važni i tobož sporni dokument usvojen od nadležnih institucija susjedne nam i prijateljske zemlje Republike Hrvatske? Radi li se o problematičnom dokumentu ili upravo o takvom kojeg bi sve ozbiljne stranke iz BiH morale izrijekom pozdraviti kao dobrodošao?                                             
Ovu moju interpretaciju tobož spornog dokumenta i politike koja se veže uz Josipovićevo ime moguće je ocijeniti jednostranom, ako ne već i nacionalističkom, molim lijepo ako se već tako hoće, ali ja preporučavam dobronamjernim čitateljima, u prvom redu među Bošnjacima i Bosancima, onima kojima je do nijansi i do našeg  međusobnog uvažavanja, čitajte, molim vas, kao prvo dokument u originalu. Drugo, pokušajte u njemu otkriti dvije poruke, a ja osobno obje pozdravljam. Prvu, vrlo oporu i upućenu Hrvatima u BiH, svojim sunarodnjacima po kulturi, vjeri i jeziku, a po historijskoj sudbini zasebnom, autohtonom  i samosvojnom bh. narodu. U poruci iz RH se, naime, putem ovog dokumenta i defintivno napušta politika i ideologija tzv. integralnog hrvatstva, tako pogubnog u kriznim vremenima upravo po bh. Hrvate, počev od Stadlerovih vremena do danas. Da je bilo sreće to bi se moralo primijetiti u svakom ozbiljnom komentaru. Uostalom, prisjetiti se sjajnih analiza povjesničara i kulturologa, profesora Dubravka Lovrenovića objavljenih na ovu temu, ako se dobro sjećam, u "Oslobođenju" prije godinu dana.                                               

Dakle, nije riječ o nekakvom neprincipijelnom i poliitčki opasnom miješanju RH u poslove BiH, dapače. Riječ je o priznavanju  postojanja zasebnosti bh. hrvatskog političkog naroda, pa bi se morali ljutiti samo ili u prvom redu nacionalistički orijentirani Hrvati, dakle u oba HDZ-a, u HSP-ovima, itd., a ne pripadnici tzv. građanske ili multietničke opcije, kakvim dio FTV-uredništva sebe smatra, pretpostaviti je. I to je njihovo legitimno pravo i privatna stvar, no problem nastaje kada se takvi ljudi na važnim mjestima apriori osjećaju BOLJIM i NADMOĆNIJIM i od hrvatskih i od bilo kojih drugih etnokrata. Uostalom, ovdje se treba prisjetiti da je kulturološki rasizam u osnovi svakog fašizma, pa taman se zamatao u ljevičarenje. Pogotovu je problem, ako se politikom nametanja i naturanja ideoloških stavova sporovodi tek jedna politička volja. To je ono, uostalom, što Ivan Lovrenović zove političkom kulturom „nadbijanja“, dakle naturanja i neprincipijelnog nametanja, bez uvažavanja Drugosti i Drugačijeg. Jer, tvrdnja ja sam bolji i pošteniji od drugih je vrlo sklizak teren, u narodu se ne bez razloga kaže: „Tko o čemu kurva o poštenju“.                                       

Neki vrlo sociološki i politološki upućeni i meni bliski ljudi, inače, ovaj vid patriotizma i borbe protivu nacionalizma u jednostranoj ideološkoj FTV-ovoj obradi s razlogom zovu „antinacionalistički nacionalizam“, a vrstu patriotizma koja se tim putom propagira vide kao „unitarizam“, jer ne uvažava bh. realnosti postojanja formiranih nacija i političkih naroda u BiH, iz čega i prozilaze najmanje tri respektabilne političke volje kojima može i mora konkurirati građanska ili  multietnička opcija, ali bi morala uistinu biti besprijekorno takvom, a ne služiti se  - da se grubo našalim - staljinističkim metodama u borbi protivu fašizma. Uostalom, u BiH nije riječ o potrebi izgradnje „bosanske nacije-države“, kako mnogi nepromišljeno tvrde, nego o potrebi izgradnje pluralnog i racionalnog društva i pravne države u čijoj bi osnovi bila osvješćena javnost (ili tri javnosti), a ne manipulirana od bilo koga, posve svejedno da li to čine etnokrate ili tobožnji multietničari. U jednu riječ, radi se o potrebi „state building“, a ne  o „nation building“, jer u BiH već žive tri formirane i konstitutivne nacije i druge koje se smatraju manje važnima samo zato što ih je manje na broju, užas.      

Drugi dio poruke hrvatskog državnog vrha je sadržavao direktnu poruku ili prijateljsku zamolbu, sugestiju da se poštuje izborna volja hrvatskih ljudi, odnosno hrvatskog naroda  kao konstitutivnog naroda, što i jeste ponajviše zasmetalo FTV-u kao „SDP-ovom servisu“, što FTV, nažalost, jeste otkada je Bakir Hadžiomerović zamijenio Dušku Jurišić na čelu glavnog i i odgovornog urednika informativnog programa te kuće. Usput kazano, da je gospodin Lagumdžija samo manje narcisoidan nego što jeste, da je više proeuropski odgojen a ne tako determiniran „kulturom nadbijanja“, ovu poruku iz Zagreba ne bi ni morali upućivati u formi zasebnog dokumenta. Sreo se uostalom s Josipovićem, ali nije ništa shvatio. Svakomu se izuzev Lagumdžiji i njegovim trabantima, počev od izborne noći pa naovamo, kazuje samo od sebe da u zemlji kakva je BiH ne može biti jednog izbornog pobjednika i da SDP BiH, s osvojenih manje od 30% na razini Federacije BiH, i oko 16% na razini države BiH, nije jedini nego jedan od pobjednika, pa time nužno okrenut traženju koalicionih partnera koji imaju stvarnu moć, legitimitet iznikao iz legaliteta na izborima, kako bi se uopće mogle sprovesti namjeravane i očekivane reforme. Ako se to s reformama ozbiljno misli???       

Kazat ću ovdje i izrijekom kako sam - ne iz straha od moćnih SDP-ovih medija, nego iz svojeg osjećanja za mjeru stvari - u proteklim danima hvalio gdje sam stigao tzv. SDP-ovu platformu (ma koliko bila za sada samo spisak dobrih namjera), jer mi se  učinilo da nemam što ni kao stručnjak za euro-integracije dodati popisu mjera koje se tiču euroatlantskih integracija, jer sam  u njezinim dijelovima prepoznao vrlo važne konsocijacijske elemente za koje se i osobno zalažem, a koje Božo Ljubić znade bolje od drugih političara smisleno formulirati. Time je SDP BiH prevazišao vlastitu sjenu u ovom programskom papiru i tim bi putom morao ići dalje ako ne želi ostati nereformirana politička stranka koja se samo lijepo zove a kojoj je europska socijaldemokracija u biti nepoznata. Ostaje, dakako, ključni nesporazum u vezi s Platformom, između ostalog, je li ustavna kategorija „predstavnik“ ili „pripadnik“ hrvatskog ili drugog naroda, ni to nije teško provjeriti ili preispitati.                      

Sve ove postizborne nervoze i ishitrena reagiranja, da privedem kraju ovu iznuđenu intervenciju, upućuju na spoznaju da je naša zemlja još uvijek u prapolitičkom stadiju političke kulture, u kandžama autoritarnih modela mišljenja i ponašanja, daleko od poperovskih snova o „otvorenom“ ili pluralnom društvu,  što joj i ne dopušta da se ponaša racionalno i sukladno političkim, socijalnim i ekonomskim interesima. Razum i prosta logika, pak, upućuju na nužnost pravljenja koncentracijske vlade ili „velike koalicije“, u kojoj bi se svi sudionici, uključivo i SDP, obvezali na nužne reforme. Razložno je pretpostaviti, naime, da bi se putem realizacije dogovorenih obveza unutar „velike koalicije“ omogućile i ustavne reforme i približavanje Europskoj uniji i putom tih promjena osigurala i europeizacija domaćih politika. Uključivo i europeiziranje svih naših političkih stranaka i njihovih vođa, kako etnokratske provenijencije, tako i SNSD/SDP-ovske, i još tomu pride i Dodika i Lagumdžiju. O tomu je, dakle, riječ. Nije problem u Josipovićevoj regionalnoj politici i njegovom mudrom i čestitom odnosu prema regiji i BiH, i Hrvatima u njoj, nego u sljepilu i antieuropejstvu naših političara i njihovih medijskih trabanata!

Uzarići, 16. siječnja 2011. godine